Prije nešto više od mjesec dana poznati novinar Drago Hedl objavio je novu knjigu, jedanaestu po redu, a radi se o njegovom drugom romanu, ovog puta krimiću, u suštini inspiriranom istinitim događajima.

O čemu govori vaša ‘Izborna šutnja’?

Krimić je zahtjevan, mada neopravdano podcijenjen književni žanr. Ima stroga pravila. Osnovno je: ne dopustiti čitatelju da knjigu, kad je jednom uzme, ispusti iz ruku dok je ne pročita. Drugo: morate čitatelja animirati da traži rješenje zagonetke koju ste postavili i tako ga uključiti u borbu dobra protiv zla. Da se i on, kad dođe do kraja romana, osjeća zaslužnim što je dobro pobijedilo. Treće: roman mora biti lijepo napisan. Nije dovoljan samo dobar zaplet i napeta, uzbudljiva priča. Likovi moraju biti životni, valja im udahnuti dušu, svatko od njih – čak i epizodisti – moraju imati nekakav svoj život, ne nužno vezan uz osnovnu priču. Dvojica glavnih junaka ‘Izborne šutnje’, policajac Vladimir Kovač i novinar Stribor Kralj, ne rješavaju samo misterij dva ubojstva djevojčica iz popravnog doma: jednako tešku bitku vode sa svojim korumpiranim šefovima u policiji i novinskoj redakciji. Imaju i obiteljskih problema: prvi se razvodi, mati mu je na samrti; drugom je djevojka trudna, a on ostaje bez posla. Ali, nećemo dalje, jer ako nastavim još ću otkriti i tko je ubojica…

U zemlji u kojoj živimo nije lako smisliti krimi-priču, jer su stvarni kriminalci, često, maštovitiji od pisaca krimića

Odmak od novinarstva

Ako je roman inspiriran istinitim događajima, koji su to događaji, a što je vaša fikcija?

‘Izborna šutnja’ je roman, dakle fikcija, neograničena sloboda u kojoj mašta, a ne stvarni događaji, određuje zbivanja. Ipak, polazna točka je stvarni događaj oko kojeg sam počeo graditi priču. Prije četiri-pet godina istraživao sam maloljetničku prostituciju u jednoj ustanovi koja skrbi o napuštenoj djeci ili djeci iz socijalno problematičnih obitelji. To je polazište romana, no njegova je priča krenula nošena maštom. U literaturi, za razliku od novinarstva, to je moguće. Događaj vam ne određuje okvir, vi ga širite ili sužavate, kako vam volja. I unutar tog okvira stvarate sliku posve slobodno. Radnja je u vašim rukama, sudbina likova također, vi ste u romanu i istražitelj i sudac i čuvar ključeva zatvorske ćelije. Ali kad jednom završite roman, kad ga stavite u korice, isključivo ste vi pobjednik ili gubitnik. ‘Izborna šutnja’ dobila je laskave kritike. Dobro se prodaje, pa se nakon završenog romana i ja osjećam pobjednikom. Kao i njegovi glavni junaci.

Koja bi bila osnovna poruka romana i treba li se nešto čitati i između redaka?

Roman nema neku klasičnu poruku, osim možda one da s političarima valja biti oprezan. No ljudi to znaju i bez mog romana. Zato ne mislim da je to neka poruka koja će čitateljima otvoriti oči. Nije mi to ni bio cilj. U zemlji u kojoj živimo nije lako smisliti krimi-priču, jer su stvarni kriminalci, često, maštovitiji od pisaca krimića. Da ste prije pet-šest godina napisali krimić o premijeru ogrezlom do grla u kriminal i korupciju, o torbama novca koje mu nose u kuću, o stranačkoj blagajnici koja u vrtu drži zakopanu bilježnicu o tajnim isplatama golemih količina novca, čitatelji bi rekli: ovaj pisac baš pretjeruje. U Hrvatskoj nije lako napisati krimić, jer život to, često, čini bolje. Kao što je svojevremeno moj urednik u Feral Tribuneu znao reći za satiru: stvarnost, zbilja, u Hrvatskoj je često smješnija od onoga što može smisliti satiričar. Tako je i s krimićima.

Otkud poriv da se okušate i u književnosti, jer vas domaća javnost ponajprije percipira kao istraživačkog novinara koji je otkrio brojne afere?

‘Izborna šutnja’ moj je drugi roman i jedanaesta knjiga, ukupno. Ako sam dobro brojao. Uz novinarstvo, kojim zarađujem kruh svoj svagdašnji, pisao sam eseje, reportaže, publicistiku… I nekoliko dramskih tekstova koji nisu stavljeni u korice, ali su igrani na komornim scenama. Autor sam i nekoliko dokumentarnih filmova. Bilo me je svugdje, ne samo u novinarstvu. Možda mi je trebao ventil, povremeni odmak od strogih pravila novinarskog zanata, pa bih se, tu i tamo, ovisno koliko je vremena bilo, latio literature. Istraživačke priče na kojima sam radio prilično iscrpe, osobito ako se, nakon što ih objavite, ništa ne dogodi. Posao istraživačkog novinara prestaje kad objavite tekst, vi dalje od toga ne možete. Ali vas itekako frustrira kada shvatite da u novinarstvu, za razliku od većine romana, zli momci, oni o kojima ste pisali, argumentirali njihov kriminal ili podastrli dokaze o zločinu, ostanu nekažnjeni.

Ekranizacija romana

Dobitnik ste više domaćih i inostranih novinarskih nagrada i priznanja, pa i priznanja SNV-a, a sada i Kočićeve nagrade. Kako doživljavate priznanja?

Lijepo je, naravno, primiti nagrade. U novinarstvu ih je bilo puno više nego u mom književnom radu, a nije nagrada samo kada vam je dodjeli žiri ili stručna kritika. Piscu je nagrada i kada ljudi kupuju njegove knjige ili ih posuđuju u knjižnicama. Zato, uostalom i pišete. Što vrijedi knjiga koju nitko ne traži, na koju se hvata prašina dok čami zabačena na nekoj polici. Rekoh, u novinarstvu sam dobio više nagrada, među njima i nekoliko prestižnih, inozemnih, no vjerujte mi, jednako dobro bih se osjećao i kada bi me na ulici zaustavila neka meni nepoznata osoba, koja me prepoznala i željela mi izraziti podršku. Ljudi bi govorili: hvala vam što ste o tome pisali, nekako nam je lakše kada to vidimo u novinama, kad ste otvorili tu temu, taj problem koji i nas muči. Bilo je takvih situacija puno. Mnogo više nego prijetnji, nego neprijateljskih pogleda ili ružnih dobacivanja u prolazu.

Po svemu sudeći, po ovom romanu bi se mogao snimiti i film?

Moj roman ‘Izborna šutnja’, zapazili su kritičari, mogao bi biti odlučan predložak za film ili televizijsku seriju. Neki su čak rekli da bi serija po tom romanu mogla imati sve značajke dobrih skandinavskih kriminalističkih serija kakve se vrte i po našim tv-ekranima. Ima nagovještaja da bismo to mogli raditi, da bi ‘Izborna šutnja’ mogla doživjeti ekranizaciju, bilo filmsku, bilo televizijsku. To bi me radovalo. Prije svega da i Osijek, jer radnja romana događa se u mom gradu, dobije svoju tv-seriju. Da se vide njegovi parkovi, šetališta, ulice i trgovi, njegova secesija i barok Tvrđe. Osijek je bio izvrsna kulisa za ‘Izbornu šutnju’ i zato bi me radovalo da u iste svrhe posluži i u mogućoj ekranizaciji romana.

Rodni list kaže da bi uskoro trebali u penziju. Hoćete li i dalje ostati u novinarstvu ili ćete se sasvim posvetiti književnosti?

Izvadak iz matice rođenih je neumoljiv, no svakako je ugodniji od izvatka iz knjige umrlih. Ovaj prvi vas upozorava koliko ste još daleko ili koliko ste potencijalno blizu onom drugom. U svakom slučaju, vrijeme koje je preostalo nastojat ću iskoristit da bih i dalje pisao, bilo u novinarstvu, bilo u književnosti. Trenutno sam zaokupljen nastavkom ‘Donjodravske obale’, mog prvog romana. Riječ nastavak valja shvatiti uvjetno, jer ‘Vrijeme seksa u doba nevinosti’, kako je radni naslov romana, samo se veže na ‘Donjodravsku obalu’, ali funkcionira kao samostalna cjelina. Što se krimića tiče, s mojim izdavačem, Nakladom Ljevak, dogovorio sam nastavak ‘Izborne šutnje’. Svidio im se sinopsis, novi poduhvati inspektora Kovača i novinara Kralja. Valjat će pisati više i – brže.