Gospodine Bojiću, vi ste praktički protjerani iz Sarajeva, gdje ste radili kao predavač na Franjevačkoj teologiji. Kako se to dogodilo i zašto?

O tome mi nije lako govoriti jer je riječ o mojoj zajednici i odnosima u njoj. Ljudi koji su izvan zajednice to uglavnom ne mogu razumjeti jer ne poznaju unutarnje odnose i ne očekuju da se takvo što može dogoditi u franjevačkoj zajednici. Ali evo ukratko što se dogodilo. Prije tri godine, u svibnju 2013., zbog javnih istupa i kritike dijela hercegovačkih franjevaca zbog njihovog neodgovornog ponašanja u ratu i manipulacija sa svetištem u Međugorju, smijenjen sam s mjesta glavnog urednika ‘Svjetla riječi’ i urednika izdavaštva. Uz to, tadašnji provincijal fra Lovro Gavran (koji se u međuvremenu vratio na Kosovo nakon što je u proteklih sedam godina zloupotrebom pozicije vlasti učinio puno štete i pojedincima i cijeloj zajednici) i članovi Uprave Bosne Srebrene, na nagovor hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke, odlučili su da me dodatno sankcioniraju i odredili da moram napustiti Sarajevo i preseliti se u Busovaču. Budući da sam to odbio, uslijedile su i druge sankcije, među njima i zabrana poučavanja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Prošle godine, nakon što su mi u dogovoru s Generalnom upravom Franjevačkog reda u Rimu zaprijetili da će pokrenuti postupak izgona iz Reda, preselio sam se u franjevački samostan u Jajce. U travnju ove godine izabran je novi provincijal fra Jozo Mariničić. On je bilo član Uprave i suradnik bivšeg provincijala fra Lovre Gavrana u vremenu kad su me kažnjavali, od čega se nikad ni on ni drugi suradnici nisu javno distancirali, što znači da su odluke i sankcije donesene jednoglasno. Izabrana je i nova Uprava u kojoj su i dva profesora s Franjevačke teologije. Članovi nove Uprave skupa sa starim i novim provincijalom na kongresu održanom u lipnju nisu me uopće kontaktirali niti su razmatrali mogućnost moga povratka u Sarajevo. To pitanje je postavljeno nedavno i na sjednici Profesorskog zbora Franjevačke teologije u Sarajevu, ali je većina članova zbora to ignorirala.

Nezahvalno je praviti analogije, ali reakcije dijela političara iz Srbije su licemjerne jer dok osuđuju Stepinca za ustaštvo, istodobno promoviraju četništvo. Te reakcije bi imale smisla kad bi se ogradili od ideologije velikosrpstva i političkog svetosavlja u vlastitim redovima

Franjevačka teologija u Sarajevu, poznata po svojoj otvorenosti i kritičnosti, najvažnija institucija duha u Bosni Srebrenoj, postala je posljednjih godina privatno vlasništvo dijela profesora koji u suradnji s prošlom i sadašnjom Upravom izabiru dekane i određuju većinom glasova tko može a tko ne može predavati, tko može a tko ne može na postdiplomski studij. Oni se u javnom prostoru predstavljaju kao borci za slobodu, istinu, pravdu, za pravo pojedinca, ali te visoke zahtjeve ne mogu izdržati i upadaju u kompromiserstvo i oportunizam i koristeći tzv. demokratske procedure stječu i održavaju moć kako bi se mogli razračunavati s ljudima s kojima su prethodno surađivali, a koje sada, zbog vlastite moralne nedosljednosti, ne podnose. Njihovu ignoranciju i isključivost, iako na drugačije načine, trpi i dio kolega koji predaju na Franjevačkoj teologiji, a koji su se 2013. usprotivili mojoj smjeni i potpisali pismo podrške. O svemu ovome postoje pisana svjedočanstva, a to mogu potvrditi i članovi Bosne Srebrene. Eto zašto mi je teško govoriti o ovome, jer se tiče naših unutarnjih odnosa. Ali moram to javno kazati radi istine i čistoće odnosa i zbog zanimanja dijela javnosti koji cijeni Bosnu Srebrenu i njezinu ulogu u prošlosti.

Za šaku srebrenjaka

Vaši izabrani tekstovi i intervjui sabrani su u knjigu ‘Zlato i tamjan’ za koju vlada veliko interesovanje i to ponajviše, usudili bismo se reći, među najistaknutijim kritičarima Crkve i organizirane religije uopće. Pada li vam teško to što do razumijevanja lakše dolazite u izvancrkvenim krugovima nego u onima kojima u suštini pripadate?

Volio bih, naravno, da je stanje u mojoj franjevačkoj zajednici dosljedno njezinoj najboljoj tradiciji, kao što bih volio da je i stanje u Crkvi i njezino djelovanje prema vani (društvu i svijetu) bolje, u smislu da ima više slobode duha, mišljenja, samokritičnosti, pravednosti, zauzimanja za ljudskih prava, odgovornog suočavanja s prošlošću, empatije i sućuti za tuđu patnju, više poštivanja naših razlika, više samostalnih i odgovornih pojedinaca, a manje kolektivne duhovne i svake druge zaslijepljenosti. Zahvalan sam svima koji pokazuju interes za ono što radim i nadam se da će tekstovi skupljeni u ovoj knjizi otvoriti bar mogućnost razgovora o ovim temama.

Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da Crkva ne trpi nikakvu kritiku, što važi za sve glavne monoteističke vjerske zajednice, ne samo u BiH. Je li, po vašem mišljenju, onemogućen politički dijalog između crkava i sekularnog društva?

Iako to ona po ustavu formalno jesu, za naša društva se ne može kazati da su sekularna. Predstavnici vjerskih zajednica, uz nacionalne stranke, ponajviše onemogućuju razvoj sekularnog, građanskog, otvorenog društva. Do onog pravog, kritičkog, angažiranog dijaloga teško može i doći jer ne postoji sekularno društvo, nego troetnički getoizirani i duhovno okupirani kolektivi gotovo do kraja poistovjećeni s vjerskom pripadnošću u njezinom najodbojnijem i najperverznijem smislu. Oni dijalogiziraju i susreću se uglavnom ondje gdje postoji obostrana korist. To se ponajbolje može vidjeti u vrijeme velikih blagdana. Nedavno smo proslavili Bajram, ovih dana Veliku Gospu. Nažalost, uglavnom su blagdanska slavlja zaprljana i unakažena politikom. Vrlo često su baš najvažniji i ljudima najdraži vjerski blagdani praćeni spregom politike i religije, ‘zlata i tamjana’, nehumane politike i bezbožne religije. Na taj način, religijski predstavnici uništavaju i pervertiraju blagdansku intimu, ono najsvetije i najosobnije što ljudi u tim danima osjećaju i doživljavaju. Na jednoj strani imate vapaje, molitve i zavjete bolesnih, tužnih, usamljenih, osiromašenih, nesretnih, izvaranih, opljačkanih ljudi u potrazi za utjehom i duhovnom snagom da se sve to izdrži i dalje živi čestito, a s druge strane imate često nezajažljive, okrutne, umišljene, častohlepne, bogate elite koje su te ljude prevarile, opljačkale, ukrale im sadašnjost, i njima, njihovoj djeci i najbližima budućnost. U pravilu su u prvim redovima jer oni su ovozemaljski bogovi koje obožavaju i kojima se klanjaju mnogi predstavnici vjerskih zajednica za šaku srebrenjaka.

Sudeći prema rezultatima popisa stanovništva, BiH je zemlja vjernika, sa svega dva-tri procenta ateista i/ili agnostika. Odgovaraju li te brojke stvarnom stanju ili se radi o oportunizmu i mirenju s predominantnim utjecajem vjerskih zajednica?

Ta statistika vjerojatno odgovara stvarnom stanju, iako je broj onih koji prakticiraju svoju vjeru zasigurno manji. Nije problem u tome što se toliko ljudi izjašnjava vjernicima – to je, uostalom, pravo svakog čovjeka – problem je u tome što vjera ne dotiče stvarne živote ljudi i što je ona često pokriće da se može raditi što se hoće. Ali sličan problem postoji i kod ljudi koji se izjašnjavaju ateistima i agnosticima. I na jednoj i na drugoj strani je prisutna kriza humanosti, odsutnost etičkih principa, neodgovornost prema općem dobru i konkretnom čovjeku (bližnjemu). Stalno se inzistira na tome da se tobože mora zna to tko je tko i kojem kolektivu ili grupi pripada. A u drugi plan se stavljaju dostojanstvo, pravo i odgovornost pojedinca. I za vjernike i za ateiste bi trebali vrijediti temeljni etički principi. Za pripadnike monoteističkih religija oni su sadržani u Božjim zapovijedima, a sadržaj tih zapovijedi se gotovo u cijelosti poklapa s konvencijom o ljudskim pravima. Ovdje se konstantno manipulativno uvjerava ljude da je pravo kolektiva ispred prava pojedinca. To ni u vjerničkom ni u humanističkom smislu nije tako. Pojedinac i njegova prava moraju biti uvijek ispred prava kolektiva, jer ponekad upravo prava kolektiva ugrožavaju prava pojedinaca koji mu pripadaju.

Svetost ne ide nasilu

Nakon kraćeg perioda vrlo mlakog napretka, BiH ponovno tone u duboku političku krizu. Mogli bismo protraćiti cijeli razgovor nabrajajući političke procese koji su pošli po zlu samo u ovoj godini. Je li to zato što nam se bliže lokalni izbori ili se radi o nečem drugom?

Izbori svaki put iznova pokažu kako je teško stanje u državi. U sadašnjim političkim konstelacijama i s ljudima koji trenutno imaju političku moć i upravljaju ovom zemljom teško može biti bolje. Mnogi ljudi su se zasitili politike, političari su uspjeli da im zgade politiku i više nemaju ni volje ni snage da se bore. Dio njih odlazi iz zemlje, a mnogi jedva čekaju da odu. To je donekle razumljivo jer ljudi ne žele da im čitav život prođe u neizvjesnosti, u socijalnoj nesigurnosti, u stalnim krizama. Ljudski je i legitimno htjeti bolji, opušteniji, ispunjeniji život, više zadovoljstva, sigurnosti i sreće za sebe i za svoje najbliže. Ako je u godinama poslije rata postojala makar i krhka nada da bi moglo biti bolje, posljednje godine svjedoče da je i ta nada poljuljana, da nas je sve pomalo zahvatila rezignacija i da sve češće samo nijemo promatramo što se događa oko nas. Ipak, vjerničkim jezikom kazano, ne treba gubiti nadu da u konačnici zlo ipak neće posve nadvladati. Naravno, svjestan sam da je to slaba utjeha, ali ima smisla boriti se i ne odustajati od dobra i stalno sijati dobro, kako se to slikovito biblijski i teološki kaže, kako god nam se čini da ga ljudski korov i zlo stalno guše, izjedaju i uništavaju.

Proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca ne prestaje uznemiravati duhove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a vi ste kazali kako bi najbolje bilo da on nikada nije ni započeo. Zašto tako mislite?

Nisam dovoljno upućen u sam proces i ne želim se postavljati kao sudac ni Alojziju Stepincu ni Katoličkoj crkvi koja forsira njegovu svetost, ali mislim da motivi iz kojih proizlazi ovaj proces nisu čisti jer se dio života toga čovjeka, uz uvažavanje njegovog nepravednog stradanja od komunističkog režima u montiranom političkom procesu, pokušava selektivno prikazati, naknadno uljepšati i ‘nasilu’ posvetiti. Alojzije Stepinac je čovjek svoga vremena i djelovao je u skladu s tadašnjim dominantnim stavom Katoličke crkve (pape Pija XII. i tadašnjeg vodstva Crkve), ali to ni njega ni druge predstavnike Katoličke crkve diljem svijeta i na našim prostorima ne može ispričati za njihovu šutnju, pogotovo ne one koji su davali podršku fašističkim režimima. Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa se zbog toga tako snažno inzistira na tome da se proglasi svetim, što će se, bez obzira na otpore, vjerojatno i dogoditi. Proteklih desetljeća su i neke crkve po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvećene Alojziju Stepincu, posvuda su postavljeni kipovi i slike s njegovim likom, ali čini se da čašćenje i pobožnost prema njemu nisu ni izbliza zaživjeli kako se to mislilo i htjelo. I to je jedan od pokazatelja da svetost ne ide nasilu, odnosno da ova svetost nije kršćanske nego političke prirode. Iako to ne možemo znati, vjerojatno ni sam Stepinac ne bi bio za to da ga se proglasi svetim.

Smatrate li stav onih političkih elita koje su bile najglasnije u osudi beatifikacije Stepinca licemjernim? Tu prije svega mislimo na vladajuću političku nomenklaturu iz Srbije, kojoj rehabilitacija kvislinških pokreta i ličnosti iz Srbije nije bila problematična.

Nezahvalno je praviti analogije i povlačiti paralele jer one uvijek u sebi kriju opasnost da dovoljno ne sagledamo cjelinu stvari, ali reakcije dijela političara iz Srbije su licemjerne jer dok osuđuju Stepinca za ustaštvo, istodobno promoviraju četništvo. Te reakcije bi imale smisla kad bi se politički vođe u Srbiji ogradili od ideologije velikosrpstva i političkog svetosavlja u vlastitim redovima, kad bi preuzeli odgovornost za ratove na ovim prostorima i za stradanja tolikog broja ljudi. Tada bi ta kritika imala uporište i bila bi društveno poželjna i prihvatljiva. Ovako je cijela kontroverza oko Stepinca samo dobrodošao povod da se opravdavaju vlastiti mitovi i ideologije, da se poriče vlastito zlo do genocida i da se pojačava fašizacija srbijanskog društva.