Cijela povijest Hrvatske nogometne lige – ili barem njenih posljednjih desetak godina – stala je u taj kadar. U završnoj sceni prijenosa koji neće biti prikazan, dok je komentator odjavljivao derbi koji neće biti odigran, igrači GNK Dinama skinuli su trenerke, otrčali po loptu i spremili se da zaigraju sami sa sobom. Nakon devet uzastopnih titula, nakon što su u prvu ligu instalirali svoju neslužbenu B-momčad i nakon što su pola tima velikodušno ustupili glavnom sparing-partneru, nije im preostalo ništa drugo. I nitko drugi: navijače je klub sveden na prodavaonicu igrača(ka) u vlasništvu jednoga čovjeka odavno i sustavno protjerao s tribina. Famozni ‘dvanaesti igrač’ – kako tifozima standardno skromnim retoričkim repertoarom tepaju sportski komentatori – jedini je koji takvom klubu ne treba, jer jedino njega ne može prodati. A ni kupiti, kao što višegodišnji bojkot Bad Blue Boysa dosljedno dokazuje. One koji su radi vlastitih navijača odbili istrčati na teren, znajući da bez njih nastupaju s igračem manje, dočekalo je, s druge strane nogometnog univerzuma, više ljudi nego što ih se okupilo na svim ostalim utakmicama prošlog kola. Tu počinje i tu završava legitimitet odluke Hajduka da završi derbi prije nego što je počeo: jedini legitimitet koji on, nakon preustroja u narodni klub, može i treba dobiti, onaj je koji mu daju njegovi navijači. A tu, zapravo, počinje i završava cijela priča o neodigranoj subotnjoj utakmici: pitanjem kome pripada i radi koga se igra moderni nogomet.
Ipak, da bi se do tog pitanja došlo, potrebno je prethodno raščistiti teren od usputnih predizbornih poentiranja Ive Josipovića, Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, od medijskih spinova o novom sukobu Sjevera i Juga, od konfuznih dezinformacija o sastavljanju popisa članica i članova Torcide kojima je zabranjen ulazak na stadion. Potrebno je raskrčiti ga od patetičnog prizivanja vukovarskih žrtvi, od nepotrebnog laštenja izlizanog ‘kulta reprezentacije’ i od nesuvislog naklapanja o ‘zakonu ulice’. A prije svega ovoga, neophodna mu je temeljita drenaža koja će isušiti naplavine suza prolivenih nad pokvarenim ‘praznikom nogometa’, štetom koja je zadesila ‘cijelu ligu’ i upropastila ‘svečanost sporta’. Lažna zabrinutost za ‘hrvatski nogomet’ kao takav pristiže s mjesta fingirane neutralnosti: u nogometu, kao što zna svaki navijač, neutralnosti međutim nema. Nema je na terenu, a ni na tribinama: dok se ‘nogometnu svečanost’ može uočiti isključivo pogledom iz svečane lože, vizura zadana jeftinijom ulaznicom nudi samo perspektivu borbe.
U dugogodišnjoj bici s bogatijima i moćnijima, splitski navijači prvo su se izborili za svoj klub, Hajduk koji će biti dostojan vlastitog imena i tradicije otpora. Išla im je, doduše, pritom na ruku činjenica da je politička instrumentalizacija Hajduka javnim sredstvima nakon početka ekonomske krize postala nemogućom, ali čak se i u takvom kontekstu valjalo oduprijeti medijskoj promociji raznoraznih stranih investitora i njihovih mutnih poslovnih vizija: klub je sačuvan kroz kontinuiranu borbu sa strukturama lokalnih vlasti, kroz upornu inicijativu za usvajanje navijačkog Kodeksa i kroz snažan pritisak odozdo sve dok Grad navijačima organiziranima u udrugu Naš Hajduk nije dozvolio da biraju članove Nadzornog odbora. Ako šifra za ovakvu distribuciju moći glasi ‘zakon ulice’, onda treba reći i da je uprava novog, narodnog Hajduka prva koja se nakon početka devedesetih ne dodvorava onome najgorem što ulica nosi: nacističkim pozdravima, ustaškim parolama i stiliziranoj gotici notornog slogana ‘Hajduk Jugend’. Dok Hrvatskim nogometnim savezom predsjedava čovjek koji je devedesetih pozirao na grobu Ante Pavelića, dok GNK Dinamo podržava svoga kapetana nakon što je ovaj pred punim tribinama tri puta zaurlao ‘Za dom!’ i dok komentatori javne radiotelevizije ponosno prebiru po sjećanjima na rezultatske uspjehe reprezentacije Endehazije, Hajduk je barem prestao biti klub koji retušira stare fotografije da bi s njih izbrisao zvijezdu petokraku i pritom se otvoreno srami svojih najvećih trofeja. Suzdržana apolitičnost njegove aktualne uprave može nam biti više ili manje simpatična, ali ona je danas nekoliko stepenica iznad kloake nogometnog sistema koji proizvodi i podržava politiku mržnje, ksenofobije i diskriminacije samo zato da bi se licemjerno zgražao onda kada mu ta politika zapali tribinu. Ovo se može reći i na drukčiji način: ako čak i notorna, nerijetko s dobrim razlozima prokazivana ‘ulica’ uspijeva upravljati klubom koji je iznad takvog sistema, onda sistem ne može biti ništa drugo nego podzemlje, nogometna kanalizacija.
Čišćenje te kanalizacije drugi je čin borbe navijača. Još uvijek se ne može znati tko će im sve u njoj dati podršku, tko će se distancirati ni tko će je podrivati. Ne može se znati koliko će trajati ni kako će završiti. Ne može se, uostalom, ni sasvim lako objasniti kako to da, u onoj utakmici koju je uzurpirani GNK Dinamo odigrao sam sa sobom, na kraju pred punim tribinama slavi Hajduk. Ali teren je napokon čist, pa je i situacija sada jasna: borba navijača za svoje klubove veća je od jedne utakmice, od ovoga prvenstva i od ove lige. Ili, jednostavnije: sve dok je Hajduk naš, nogomet ne može biti njihov.
