Stanovnike zabačenih banijskih i kordunaških sela i zaselaka nerijetko obilaze domišljati prevaranti svih vrsta i, lažno se predstavljajući, iznuđuju poslijednje kune siromašnih, uglavnom vremešnih povratnika. Zatim netragom nestaju, a žrtve ovih drskih prijevara rijetko slučaj prijavljuju policiji, pa uglavnom nikada ne dobiju ukradeni novac nazad niti išta više saznaju o rezultatima istrage.
I sve dok prijevare vrše sitni kriminalci, stvar se može nekako i razumijeti jer lopova je uvijek bilo, ali kada je neko državno poduzeće ili institucija, bez objašnjenja odugovlači s riješavanjem vitalnih problema povratnika, to je mnogo više od obične prijevare, i utoliko više zabrinjava.
Kada se Simo Pernčević 2001. vratio na svoje ognjište u Ostrožin na Kordunu, zatekao je obiteljsku drvenu kuću potpuno devastiranu i opljačkanu. Prvi njegov korak bio je otići u Elektru Topusko i zatražiti spajanje na električnu mrežu, kako bi mogao polako obavljati najnužnije radove i koliko toliko, normalno početi živjeti. Nakon upućenog zahtjeva, prema Siminim riječima, stigli su djelatni Elektre, ugradili glavni osigurač, stavili podložak za sat i izvršili sve pripreme za spajanje, što su naplatili 1100 kuna.
Tu dolazimo do uobičajenog ‘međutim’… Prolazili su dani i mjeseci, prošla je i godina, ali električari se nisu pojavljivali. Simo je izgubio strpljenje, otišao ponovo u Elektru da sazna kad će u njegovoj drvenoj kućici zasvijetliti žarulja. Doživio je šok kad su ga obavijestili da struju neće nikada dobiti jer mu je kuća na osami, uz objašnjenje da se Elektri ne isplati za jednog čovjeka nekoliko stotina metara provoditi žice. Kad je upitao za svojih 1100 kuna, odgovoreno mu je da oni novac više ne mogu vratiti.
Prije rata mještani su uplatili samodoprinos i sami posjekli bandere u svojim šumama. Električari su samo spojili žice. U mom zaseoku struju smo imali 50 godina - Simo
I tako, već gotovo 15 godina, ovaj samotnjak u zaseoku Perenčevići, čiju kuću možete po uskim i blatnjavim putevima pronaći jedino uz vodiča, živi u uvjetima koji su na ovim prostorima vladali u srednjem vijeku.
- Prije rata imali smo struju. Mještani su uplatili samodoprinos, sami posjekli bandere u svojim šumama, ogulili ih i postavili sve do sela. Električari su samo spojili žice. U mom zaseoku struju smo imali i koristili gotovo 50 godina. Poslije rata bandere su pokradene, a žice još leže po livadama i voćnjacima. Čudim se da i to netko još nije ukrao – objašnjava Simo Perenčević.
U Elektri Topusko rekli su nam neslužbeno da je od tog događaja prošlo gotovo 15 godina pa da moraju pregledati spise i radne naloge. No dok to ne učine, pretpostavljaju da je Simo Perenčević angažirao privatne električare koji su ugradili glavni osigurač i posao mu naplatili. Isto tako, kažu da ne tvrde kako Simo Perenčević neće dobiti struju, no moraju se poštovati određene procedure i napisati zahtjev. Za sve ostale informacije potrebno je obratiti se, pismenim putem, Hrvatskoj Elektroprivredi u Zagrebu.
Nije nestašica struje jedino što otežava život Sime Perenčevića. Krhkog je zdravlja, a doktori su daleko. Mjesečna primanja od 900 kuna jedva dostaju za hranu u konzervama koju mora kupovati jer ništa ne može uskladištiti u frižider. Spašava ga što uhrani svinjče i njegovo meso suši na tavanu, pa nekako, uz kiseli kupus i krompir, preživi zimu. Na proljeće i ljeto je lakše, jer obrađuje vrt, pa se tu nađe mahuna, paradajza, paprike, luka i ostalog povrća. Ali to treba dočekati, a Simo je sve stariji i nemoćniji.
Do zaseoka Perenčevići odveo nas je Predrag Mraović, predsjednik udruge Suncokret, Centra za razvoj zajednice iz Vrginmosta, koji povremeno obilazi ovog usamljenog povratnika. Nikada ne dođe praznih ruku i Simu obraduje s teglicama ajvara i pekmeza koje u Suncokretu proizvode volonteri iz cijelog svijeta.
- Nitko nije zaslužio da u tim godinama bude tako zanemaren i zaboravljen. Prije petnaestak godina više se vodilo računa o povratnicima na ovom području. Postojao je projekt UNHCR-a ‘Zbrinjavanje i podržavanje izbjeglica i raseljenih lica u Hrvatskoj’ u kojemu sam od 2000. do 2002. Radio kao volonter. Obilazili smo sve povratnike, popisivali ih, davali im informacije potrebne da ostvare svoja prava, dovodili organizacije koje su vršile obnovu kuća, donosili hranu i drugo i nije nam mogao promaknuti netko poput Sime Perenčevića. Imam osjećaj da se danas o tome vodi sve manje brige i da su mnogi povratnici prepušteni sami sebi. – objašnjava Mraović.
Prije rata umrli su Simini roditelji i on je s bratom Brankom živio u njegovoj kući, sve dok ih Oluja nije oduvala u Kruševac, gdje su proveli pet godina u prihvatnom centru. U proljeće 2001. vratili su se u Ostrožin, zatekli kuću bez vrata, prozora, polupanih crijepova i potpuno opljačkanu. Od obnove su dobili nekoliko dasaka i to je sve. Crijep nisu dobili, pa su sami krpali. Branko je umro 2011. i od tada je Simo samotnjak. Ostvario je 900 kuna socijalne pomoći koju razvlači kako zna i umije. Sve češće se sjeća nekih vremena kada je njegova obitelj ovdje sretno živjela. Bilo je stoke i puno rada, ali i zadovoljstva.
- Selo je bilo puno, kako ljudi tako i djece. Uvijek se našlo vremena za druženje i jedni drugima smo pomagali u svim prilikama. Znalo se tko u selu kolje svinje, pa smo svi bili tamo. Znali smo tko pokriva kuću, opet smo svi bili tamo. Okupljali su nas, kao tužni, tako i radosni trenuci i to je bilo nešto što nikada neću zaboraviti, a sve mi se čini da se to na ovim prostorima neće nikada ponoviti. Otišlo je u nepovrat – sa sjetom govori Simo Perenčević, zaboravljeni i obespravljeni samotnjak sa kordunskih brda.
