Radnička fronta organizira se već oko pola godine, a prošlog tjedna odlučili ste izaći u javnost. Pored lingvista Mate Kapovića i HEP-ovog sindikalista Denisa Geta, tko je još u vašem članstvu?
Uglavnom su to mladi ljudi, aktivisti, radnici, studenti, nezaposleni. Dio njih predstavit ćemo u narednom vremenu kako bismo pokazali da sve ne stoji na malom krugu ljudi. Naša je organizacija išla u dva smjera, jedan je bio rad na infrastrukturi po raznim gradovima, a drugi povezivanje s radnicima, podrška radničkim prosvjedima i uspostavljanje kontakata s različitim sindikalistima, naročito onim borbenijima. Otvoreni smo za sve koji su zainteresirani za društvene promjene u skladu s našim programskim principima i zahtjevima.
Najavili ste da buduća stranka neće imati klasičnu hijerarhijsku strukturu, no postoji li neko formalno rukovodstvo?
Smatramo da je potrebno funkcionirati više demokratski, tako da baza članstva ima kontrolu nad rukovodstvom. Naravno da određeno rukovodstvo mora postojati, ali sada je sve to još u procesu. Predstoji nam daljnji rad na organizaciji i formalizaciji, a od onoga što možemo najaviti je priprema jedne radničke sindikalne konferencije na kojoj ćemo pokušati okupiti određen broj borbenijih sindikata. Vodimo razgovore o povezivanju radničkog pokreta i u tom smislu u kontaktu smo sa sindikalistima kao što su Željko Lukšić iz HŽ-a, Zvonko Šegvić iz Brodosplita, sindikalisti iz EKN-a i sindikata Feniks HP-a, a bili smo i u kontaktima s Mijatom Stanićem u vezi referenduma o monetizaciji autocesta.
Oni koji su preuzeli monopol u ekonomskoj znanosti nastojali su nas proglasiti šarlatanima i pokušavali omalovažiti tvrdnjama da nismo pravi radnici, određujući tako da radnik mora biti industrijski plavi ovratnik s brkovima i alatom u ruci
Uz nekoliko pozitivnih komentara, pojavu antikapitalističke stranke većina medija je ignorirala?
Ignoriranje se dogodilo od strane najkomercijalnijih medija, a na drugoj strani imali smo reakcije ljudi kojima je uzor neoklasična ekonomska škola i koji su u posljednja dva desetljeća preuzeli monopol u ekonomskoj znanosti. Oni su nas nastojali proglasiti šarlatanima i pokušali omalovažiti tvrdnjama da nismo pravi radnici, određujući tako da radnik mora biti industrijski plavi ovratnik s brkovima i alatom u ruci. To što otpori dolaze iz ta dva smjera nama samo pokazuje da smo na pravom putu.
Uzrok krize je u samom sistemu
Kakvo je, nasuprot njima, vaše viđenje ekonomske stvarnosti?
Po nama, osnovni uzroci krize hrvatskog društva su u tome što je jedna politička kasta, koja je proizvod ovog društveno-ekonomskog sistema, u posljednjih 20-ak godina prouzročila daljnje propadanje društva, otuđenje čovjeka i degradaciju rada. Iz ta tri glavna problema proizlaze svi ostali, a u pozadini tih procesa je mehanizam koji naši ekonomisti ignoriraju, jer je ekonomska nauka odustala od proučavanja stvarnosti, a to je mehanizam po kojem manjina prisvaja vrijednosti koje većina društva proizvodi. Kada imate stvari postavljene tako da je bitno zadovoljiti potrebe kapitala proizašle iz privatnog prisvajanja, a ne društva, tada je društvu izbijena kontrola nad njegovim fondom ukupnog rada i nad stvorenom vrijednošću i tada imamo spontane procese koje društvo više ne može kontrolirati. Iako ekonomisti koji su pobornici privatnog kapitala proklamiraju njegovu racionalnost i efikasnost, na djelu je zapravo jedan iracionalni sistem, možda najiracionalniji u povijesti. To je situacija u kojoj je tehnološki napredak veći nego ikad, ali ljudi rade sve više i sve duže za plaće kojima mogu kupiti sve manje.
U Hrvatskoj, k tome, sve više radi sve manje ljudi, dok ostali postaju suvišni?
To je još jedan od pokazatelja iracionalnosti sistema jer on nije u stanju iskoristiti društveni potencijal koji mu se pruža i razviti proizvodne snage društva. Ali to je i jedna od njegovih karakteristika, jer ako imate puno nezaposlenih, tada cijena radne snage pada i na taj način ljudi pristaju na bilo koju plaću da bi radili. Sve te kontradikcije ukazuju da potrebnu strukturnu promjenu ne može donijeti samo jedna ekonomska politika ili samo jedna politička stranka, jer je uzrok upravo u društveno-ekonomskom sistemu.
Što vi predlažete?
Predlažemo smanjenje radnog tjedna sa 40 na 35 sati uz zadržavanje iste plaće, čime bismo povećali broj zaposlenih. Predlažemo povećanje relativne plaće, odnosno onog dijela koji radnik dobije od onog što stvori, smanjenje dobne granice za umirovljenje, povećanje mirovina i minimalne plaće, ograničenje omjera između minimalne i maksimalne plaće na jedan naprema četiri, stavljanje banaka pod društvenu kontrolu i druge mjere u svrhu razvoja društva, a ne profita.
Moramo zaustaviti privatizaciju
Trendovi koje opisujete globalno su prisutni. Kolike su mogućnosti jedne države da krene u suprotnom smjeru?
Ono za što se mi zalažemo nije stvar nekog utopijskog društva, već proizlazi iz samog načina proizvodnje. Mi nismo protiv tehnologije, nego protiv kapitalističke primjene tehnologije u kojoj vidimo da se proizvodnost rada povećava, ali ne u korist društva i smanjivanja radnog vremena i radnog vijeka, nego se to još više produžuje, a stvoreni višak vrijednosti se još više prisvaja i još više oplođuje. Podaci govore da su i u vrijeme rasta BDP-a, kako u Hrvatskoj tako i na globalnoj razini, plaće rasle sporije od rasta BDP-a. U tom smislu, bojim se da sama distribucija dohotka i proizvedene vrijednosti neće puno donijeti, jer vi možete staviti neke poreze, ali time nećete promijeniti sistem koji stvara raslojavanje. Vidimo da i u vrijeme uspona ekonomije kapital raste isključivo zato što nedovoljno plaća rad, a onda je u vrijeme krize jedini način da kapital iz nje izađe taj da smanji cijenu radne snage kako bi ulaganja ponovno postala profitabilna. Mi ne kažemo da jedna država može riješiti taj problem. Kapitalizam je globalni sistem i narodi moraju surađivati i u zajedništvu organizirati društvo. No moguće je pružiti primjer, kao što je smanjenje radnog tjedna na 35 sati, pa onda i drugi mogu potegnuti to pitanje.
Taj i drugi vaši prijedlozi, kao što je ograničenje omjera između najniže i najviše plaće, ne izgledaju izvedivi bez uklapanja u kontekst nekih opsežnijih mjera ili cjelokupne promjene sistema. Ovako, ograničenje plaća čak bi donijelo jeftiniji menadžment vlasnicima kapitala?
To zaista zahtijeva temeljitije promjene i mi smo se kroz naše programske principe izjasnili za korjenitu promjenu ovog društveno-ekonomskog sistema. Te se mjere ne mogu ostvariti u potpunosti u okviru ovog sistema, ali one ukazuju na njegove navedene iracionalnosti. One govore da bi se današnja proizvodnost rada mogla usmjeriti u korist društva i da postoji prostor za smanjenje radnog vremena, a to dolazi u direktnu konfrontaciju s profitom.
Mimo raspodjele stvorene vrijednosti, društvo koje generalno želi imati veći standard mora stvarati složenija radna mjesta i steći veće organizacijske sposobnosti. Kako gledate na tu dimenziju?
To što nijedna stranka na tom planu nije uspjela ništa napraviti također je strukturni problem ovog sistema u kojem je nemoguće da svi budu zaposleni i da svakome pripadaju plodovi njegovog rada. Glavni problem iz kojeg sve proizlazi je proturječnost između proizvodnje društva i privatnog prisvajanja. Danas se ljudi zapošljavanju u onim granama u kojima je profitna stopa privlačna za ulazak kapitala, a to su prvenstveno uslužne djelatnosti i turizam. No kada bismo umjesto motivacije za profitom imali usmjerenje na društvene potrebe i razvoj društvenih potencijala, tada bismo mogli sve ljude zaposliti na potpuno drukčijim osnovama.
Mi smo se kroz naše programske principe izjasnili za korjenitu promjenu sistema. Naše se mjere ne mogu ostvariti u potpunosti u okviru ovog sistema, ali one ukazuju na njegove iracionalnosti
Kako se to može postići, kroz koje bi industrije trebalo zaposliti ljude?
Sve ovisi o tome kako će se organizirati društveni fond rada: kao danas, putem spontanih ulaganja tamo gdje je najveći profit, ili putem ulaganja u skladu s jednim svjesnim i konzistentnim strateškim planom koji će ići za društvenim potrebama. Mi danas nemamo sve podatke i dokumentaciju koja bi nam rekla kakav je potencijal hrvatskog društva i teško je sada govoriti hoćemo li na primjer razvijati brodogradnju ili petrokemijsku industriju. Radi se o tome da nam nedostaje strategija, ali dugoročna strategija koja će uposliti sve kapacitete društva. Da biste razvijali industriju morate znati čime raspolažete, što se isplati proizvoditi, što je racionalno izvoziti, a što uvoziti, no vidjeli smo da je upravo jedan od preduvjeta restauracije kapitalizma bilo uništavanje institucija koje su se bavile takvim proračunima. Ovako, napamet, ništa se ne može govoriti. Za razvoj industrije nužni su plan i analiza koju mi, nažalost, danas nemamo. No zato prije svega moramo uz reviziju pretvorbe i privatizacije zaustaviti daljnju privatizaciju i staviti banke pod društvenu kontrolu, moramo osnovne stupove ekonomije staviti pod kontrolu društva kako bismo stvorili preduvjete za taj najteži zadatak organiziranja društva. Vidimo kako je ono danas organizirano na kaotičan način i to se manifestira kroz ove krize.
Razvoj u interesu društva
Dakle, vi se sada ponajprije zalažete za promjenu perspektive. Koliko ste bliski nekim kejnzijanskim rješenjima?
Smatramo da industrijalizacija nije moguća u ovom društveno-ekonomskom sistemu. Jedino njegovim ukidanjem moguć je daljnji razvoj punih potencijala društva. Kejnzijanizam se, kao što znamo, razvio iz suprotne težnje, za očuvanjem postojećeg sistema, a puna zaposlenost u njegovoj koncepciji je zaposlenost samo određenog radnog kontingenta.
Za vas promjena sistema ne znači promjenu neoliberalnog kapitalizma u neki drugi oblik, nego podrazumijeva ukidanje kapitalizma? Hoće li Radnička fronta s time nastupati kao s primarnim ciljem ili kao s konačnim ciljem, prije kojeg će zastupati neka prelazna rješenja?
Da, to znači ukidanje kapitalizma. Krajnji cilj nam je ukidanje kapitalizma i karakter stranke je antikapitalistički, a primarni ciljevi su nam da se ukaže, da većina društva spozna, da svi ovi problemi o kojima govorimo, kao što su nezaposlenost ili mala poljoprivredna i industrijska proizvodnja, proizlaze iz društveno-ekonomskog sistema, a ne iz uspjeha ili neuspjeha pojedine ekonomske politike.
Iako golemi dio kolača odlazi kapitalu, je li ipak moguće unutar kapitalizma ostvarivati razvoj? Kako gledate na to da zapadne kapitalističke zemlje ostvaruju izuzetnu zaposlenost, da su neke tranzicijske evropske zemlje daleko uspješnije od Hrvatske?
Kod nas je, kao u većini tih zemalja, na djelu restauracija kapitalizma, a s druge strane sve su te zemlje Zapadne Evrope razvijenije u kapitalističkom smislu. Međutim, one su svoj razvoj temeljile na iskorištavanju domaćeg radništva ili zemalja na periferiji EU-a i zemalja Trećeg svijeta. To što je kod njih veća plaća, to je zato što je zbog tehnološkog razvoja ona relativna plaća tamo daleko veća nego u nerazvijenim zemljama. No ako tamo imate duplo veću plaću, budite sigurni da je kapital na nju pristao zato što je njegov radnik ostvario daleko više nove vrijednosti nego radnik u Hrvatskoj. Sada je pitanje želi li društvo takav razvoj u kojem će rezultati rada pripadati društvu ili razvoj u kojem će oni pripadati jednoj uskoj manjini. To je pitanje i mi vjerujemo, a vidimo i dokaze, da razvoj društva postoji jedino ako je u interesu društva, a ne ako je u interesu manjine.
