Očekivana je bila žučljiva reakcija ekonomista i medijskih komentatora sklonih dominaciji financijske industrije na razglašeni prijedlog Ivana Lovrinovića iz Mosta za ukidanje drugog stupa mirovinskog osiguranja. Ali sa stupnjem mobilizacije kakvom svjedočimo od prošlog tjedna, preciznije bi bilo govoriti o bankarsko-osiguravateljskoj agresiji prema narodu koji se zastrašuje najcrnjim prijetnjama. Da nabrojimo samo dio eksponenata kampanje koji su se očitovali izjavama ili čak peticijama: Velimir Šonje, Predrag Bejaković, Sandra Švaljek, Martina Dalić, Vuk Vuković, Maruška Vizek, Gojko Drljača, Damir Grbavac, Erik Nielsen.
Glavninom njihovih tvrdnji poručuje se da bi ukidanje drugog stupa izazvalo izvanredno štetne efekte na javne financije, kao i na osobna mirovinska primanja radnika koji bi se, prema sadašnjem planu, jednom trebali naplatiti iz tog izvora, uz prvi stup koji funkcionira po međugeneracijskoj solidarnosti. Štoviše, s mnogih strana se namjera ukidanja tumači i kao državna pljačka ušteđevina s ciljem jednokratnog politikantskog krpanja budžetskih rupa.
U oba ta neodvojiva aspekta radi se, međutim, o klasičnoj zamjeni teza u cilju zavaravanja javnosti u interesu banaka i srodnog miljea, koji jedini vuku korist iz sadašnjeg modela mirovinskog osiguranja. Ova država je uvođenjem drugog stupa – kapitalizirane obavezne individualne štednje – i usmjeravanjem četvrtine mirovinskog doprinosa u njega, prije desetljeća i pol, voljom globalne financijaške elite i domaćih kompradora, utjerana u neminovno rastući budžetski deficit i javni dug. Godišnje mora Hrvatska kreditom, sa sve višim kamatama, nadoknađivati gotovo šest milijardi kuna odvojenih u drugi stup, što čini trećinu minusa u proračunu. I sve bi se to dalo razumjeti kad bi taj minus, tzv. tranzicijski trošak, jednom rezultirao većim mirovinama za štediše i oporavkom mirovinskog sustava uzdrmanog nepovoljnim demografskim trendom i nezaposlenošću.
No veće mirovine ne garantira nitko, a izračun minimalnog zajamčenog prinosa na štednju kojom upravljaju banke također je postavljen izrazito njima u prilog. Poražavajuće je saznanje da bankovna društva u manipuliranju drugim stupom uzimaju daleko više novca za naknade i druge stavke negoli ga zarade na tržištu u korist štediša. O većoj likvidnosti banaka i podzemnom utjecaju na burzu pomoću tog novca da ne govorimo: činjenica je dakle da u Hrvatskoj radništvo iznimno povoljno kreditira privatne banke, koje uzvraćaju lošim kreditima državi, a to će se opet prebiti preko leđa – radnika.
Konačno, država po barem dvije osnove ne bi ukidanjem drugog stupa ukrala štednju osiguranika. Prvo, taj novac faktički više nije naš, jer ga ne smijemo preuzeti odjednom po umirovljenju. A ne možemo utjecati na oplođivanje uloga ni stavom o tržišnom plasmanu ni vrednovanjem menadžera koji njime upravljaju. I to sve bitno se razlikuje u Hrvatskoj i u zapadnim državama poput Amerike ili Švedske, no ovaj model i jest bio namijenjen samo postsocijalističkim zemljama.
Odnosi u tom osiguravateljskom biznisu regulirani su inače u Hrvatskoj dvama zakonima koji stoje u perverzno ciničnoj relaciji: Zakonom o obveznim mirovinskim fondovima koji osobni račun štediše definira kao osobnu imovinu i Zakonom o mirovinskim osiguravajućim društvima koji nalažu da se ušteđevina doživotno isplaćuje obročno, dok ugovaranje nasljeđivanja povlači vjerojatno rezanje mjesečne isplate za 40 posto.
Drugo, novac ne bi bio ukraden, kako tvrde medijski serviseri bankarskog interesa, jer ga u drugom stupu zapravo više – nema. Točnije, svega tri do četiri posto fonda čine likvidna sredstva, a ostalo su potraživanja u vidu otkupljenih državnih obveznica, dionica itd. Potraživanja se pak mogu tretirati itekako preporučljivo po interes osiguranika i općenito; primjerice, obveznice se svakako ne bi poništile nego bi mogle ostati izvanbilančna imovina koja s dospijećem na naplatu biva isplaćena HZMO-u namjesto bankama.
Glavni moment podvale u aktualnoj kampanji bio je ipak onaj s interpretacijom štednje u drugom stupu kao osobne svojine koju loši momci i cure u državnoj vlasti kane ugrabiti, dok je dobrice iz banaka rado goje. Igranje na sitnoposjednički sentiment kuri čak i nakon iskustva sa švicarskim frankom, čak i nakon ukidanja ili reduciranja drugog stupa u svim drugim posttranzicijskim zemljama EU-a osim u Rumunjskoj, izuzev država poput Slovenije i Češke koje ga nisu ni uvele. Ali o daljnjem razvoju te igre, ne isključivo matematički pojmljene, ovisi puno više od pukog zbira privatnih interesa.
