Kad smo, prije točno dvije godine, razgovarali o razvoju Trećeg programa HTV-a, rekli ste da vam je cilj ‘pridobiti što više ljudi za kulturu’, a da program ‘koliko god banalno zvučalo, mora biti cool’. Program HTV3, pogotovo filmski, u međuvremenu je stekao siguran status najboljeg medijskog kulturnog kapitala u regiji i šire, a profesionalci europskih TV kanala se čude kako je taj kapital ostao netaknut pod jarmom suvremene ‘tržišnosti’. Koji su onda, ugrubo, osnovni postulati uredničke rekapitulacije: plusevi i minusi, iz vašeg rakursa?
Nekim čudom ostali smo netaknuti. Možda zato što smo premali da bi nas napala takozvana tržišnost. To što nemamo puno novca u neku je ruku naša prednost, jer očito nismo zanimljivi ‘pravim igračima’. Kad sam, prije točno tri godine, bio dio kratkotrajne v.d. uprave, Treći smo pokrenuli pošto-poto, u dva mjeseca, od nule u budžetu, preko rebalansa, do nekoliko novih emisija. Malo-pomalo on je rastao. Uoči trećeg rođendana, HTV3, izuzev ljeta, proizvodi i emitira nove emisije svakoga dana, medijski prati golem broj domaćih festivala, otkupljuje emisije o stripovima, filozofiji i umjetnosti na javnim pozivima i zahvaljujući našem dizajneru Dariju Iričaninu izgleda rasplesano i moderno, usudio bih se reći cool. Gledanost lagano i kontinuirano raste. Najveći minus je taj što nas praktički nema na internetu i što dosad nismo imali sredstava za iskorak u niskobudžetnu dramsku produkciju. No imamo projektić internetskog kanala koji bi bio svojevrsni kontrapunkt zemaljskoj Trojci: još drugačiji, eksperimentalniji i posve oslonjen na gledatelje kao proizvođače sadržaja. Jednom kad se uspijemo ekipirati, to će nam biti prioritet. Svemirski problem i Trećeg i čitave televizije je taj što gomilu vlastite arhive nikad nećemo moći reprizirati, jer su se prava na korištenje inserata, glazbe i slično prije 30 ili 40 godina rješavala (ili bolje reći nisu!) malčice drugačije negoli danas.
Uspjeli bismo i s deset lipa
Gledanost Prvog programa HTV-a, po podacima Agencije za elektroničke medije i AGB Nielsena, u padu je treći mjesec zaredom, dok gledanost Trećeg iznosi stabilnih i sićušnih dva posto SHR-a (sharea). Što uopće znači procjena tog medijskog ‘kreditnog rejtinga’, kome je ona zapravo namijenjena?
Ne znam koliko tih dva posto znači drugima, no meni znači jako, jako puno. Jer tih naizgled sićušnih dva posto je udio koji Arte otprilike ima u Francuskoj. A udio Artea u Njemačkoj, prema podacima na internetu, manji je od jedan posto. U nas, zapravo, nitko ozbiljno ne piše o gledanosti. Uspoređuju se kruške i jabuke. Show programi vrijedni milijune kuna i turske telenovele s emisijama o kulturi. Udio HTV3 u Hrvatskoj na razini je udjela Artea u Francuskoj. A što bi rekli menadžeri, udio Artea je naš jedini benchmark. I on je uspješan. Naš mali kanal, star ni tri godine, ima udio ravan udjelu velikog i bezbroj puta skupljeg Artea, u državi koja u jednom krilu Louvrea skriva umjetničko blago vrjednije od desetogodišnjeg BDP-a Republike Hrvatske. Neopisivo sam sretan jer smo kontinuiranim porastom gledanosti uspjeli dokazati da je moguće privlačiti sve više gledatelja za program koji je, naizgled, bio unaprijed osuđen na propast. I to u doba kad opća zainteresiranosti za kulturu i umjetnost, posebice među mladima, neprestano pada. Skrenuo bih pozornost i na jedan podatak koji sporo stiže u medije: Četvrti program HTV-a posljednjih tjedana bilježi nevjerojatan porast gledanosti. Da tako rastu neki komercijalni kanali, bili bi na naslovnicama svakoga dana…
Nije rijetkost da se i među medijskim profesionalcima ozbiljno i ‘zabrinuto’ govori o financijskoj neodrživosti programskog koncepta HTV3. Ima li osnove i logike za spekulacije tog tipa?
Nema, baš nikakve. Dok god postoji televizijska pretplata, nema opravdanije činjenice od one da se jedan njezin dio ulaže u treći televizijski, treći radijski, četvrti program… Ne smijem otkrivati poslovne tajne, ali nikakva tajna nije da je budžet HRT3 u okviru ukupnog budžeta HRT-a – malen. Da nekim čudom ova ili neka nova vlada smanji pretplatu na deset kuna, mislim da bismo i s deset lipa od tih deset kuna uspjeli proizvoditi drugačiji kanal. Jedan od gurua trećeg kanala, urednik Ljubo Karamatić, vjerojatno bi uspio emitirati signal HTV3 s antene na vrhu slomljene čačkalice bačene na dno Lukine jame, nakon pet dana bez vode i hrane! Spekulacije o održivosti uglavnom pokreću oni koji navodno žive tržišno i zarađuju na tržištu, a objavljuju u novinama koje su još uvijek na tržištu jedino zato što ih država i gradovi spašavaju istim, javnim novcem. A zarade u godinu dana koliko i svi angažirani na Trećem programu u tri godine zajedno!
Ambicije u smjeru vanjske produkcije su goleme. Na nedavnom javnom pozivu odabrali smo puno kreativnih projekata. Najesen, kad sve bude formalizirano, dat ćemo, nadam se, krila brojnim malim nezavisnim produkcijama
Tih dva posto gledanosti dakle uopće nije malo…
Da, jer tih dva posto udjela zapravo jesu naš prvi argument, taj da moramo postojati. Pazite, kad nas gleda jedan posto ljudi u totalu, gleda nas 40.000 građana! Koliko se dnevnih novina u Hrvatskoj prodaje u 40.000 primjeraka? Kad nas gleda 0,5 posto ukupnog pučanstva, gleda nas 20.000 ljudi. Koliko ljudi ide u operu ili sluša klasičnu muziku, kupuje CD-e Nicka Cavea ili razmišlja o vezama flamanskog slikarstva i talijanske renesanse? Da je naš udio 0,2 posto, onda bismo možda mogli biti zabrinuti, no dok smo na razini Francuske, ne bi smjelo biti razloga za strah!
Od rujna ‘Twin Peaks’
Kakav je status programskog proračuna na HTV3? Vanjska produkcija je, konačno, blagotvorno uočljiva: kakve su ambicije u tom smjeru?
Ambicije u smjeru vanjske produkcije su goleme. Na nedavnom javnom pozivu odabrali smo puno kreativnih projekata. Najesen, kad sve bude formalizirano, dat ćemo, nadam se, krila brojnim malim nezavisnim produkcijama. Naš je strateški cilj potaknuti sve umjetnike koji su na bilo koji način bliski audiovizualnoj kulturi, da proizvode programe o sebi samima. Na početku, na naše se natječaje nije javljalo puno ljudi. Postojalo je uvjerenje kako su vanjske produkcije stvar domaćih produkcijskih tajkuna. Mi smo željeli upravo obrnuto: potaknuti malo televizijsko poduzetništvo, omogućiti ljudima da rade ono što vole – i od čega usput i žive. Skromno, ali zadovoljno. Kad su zaživjele stvari sa stripašima, filozofima i drugim projektima, značajno se povećao interes za naše natječaje. Ljudi su napokon povjerovali da ima prostora za njih. Zato ćemo iduće sezone svjedočiti kreativnom bumu male nezavisne produkcije na Trećem programu.
Uveli ste neke stare/nove forme poput šahovskog komentara, animiranih portreta filozofa ili džinglova suvremenog plesa i glazbe – što još planirate? Obećali ste svojevremeno veliku filmsku emisiju po uzoru na kultnu ‘3, 2, 1 kreni’, pa kreće li se?
Novi ‘3, 2, 1’ je malo u zastoju. U međuvremenu, ‘Posebne dodatke’ smo pretvorili u diskusije naših vodećih i najbrbljavijih filmologa iz kojih će, čim ojačamo logistički, izrasti velika filmska emisija s jakim inozemnih gostima. Od jeseni će, jedna za drugom, polako kretati nove emisije odabrane na nedavnom javnom pozivu, ali zasad moraju ostati u tajnosti. Jedino mogu reći da smo napokon dobili pub kviz koji će, nadam se, uz HTV3 zakucati raširenu kvizašku subkulturu.
Previše se bavimo kulturom, a premalo obrazovanjem. Nemamo nikoga tko bi se zauzeo da nam djecu odgajaju i obrazuju zadovoljniji ljudi. Zato nam sve ide naopako. Dok god nam je obrazovanje nužno zlo, možemo ulupati u kulturu milijarde i imat ćemo, možda, sve bolju ambalažu – ali će proizvod ostati prosječan
U kojem kulturnjačkom žanru vidite najveći razvojni medijski potencijal: dokumentaristici, u raznolikom filmskom metru, talk showu…? Događa li se, s pozicije HTV-a, nešto u tom produkcijskom smjeru?
Golem potencijal je u svim tim žanrovima. Samo da je dovoljno novca, vremena i kreativaca.
Otkud vadite reprize ‘Bonanze’, ima li kraja toj seriji? Što će uskočiti umjesto tog repriznog kulta?
Nažalost, ‘Bonanza’ ipak nije beskonačna. Ali ogroman je broj sjajnih starih i novih serija koje otkupljujemo za razumne iznose, jer ih komercijalne televizije ni u bunilu ne bi otkupile. S vremenom, emitirat ćemo sve vrijedne stare i nove serije. U rujnu će na ekranu, nakon mnogo godina, tako biti ‘Twin Peaks’.
Treći rođendan Trećega
Koje programske novitete uvodite najesen? A filmske ekskluzive, jesu li vam one cilj?
Jesenja shema Trećeg kreće sredinom rujna. Prije toga, proslavit ćemo treći rođendan Trećega raznim maratonima, uključujući onim klasičnih filmova u čijim je naslovima – broj tri. Od novih emisija, prvo će krenuti druga sezona Knjazovih ‘Klasika narodu’, s malim iskorakom za čovječanstvo ali velikim za nas: književne klasike, recimo Andrića, čitat će pripadnici različitih naroda i državljani različitih država, ponekad i na granici! Utorkom navečer prikazivat ćemo nove najprestižnije europske filmove. Od ciklusa izdvajam golemu retrospektivu Akija Kaurismakija. Od bizarnosti, emitirat ćemo, prvi put u povijesti, četiri sjevernokorejska filma. I nastojat ćemo, kao i dosad, kupiti i emitirati svaki film Johna Forda i Howarda Hawksa te imati barem 60 minuta programa vesterna dnevno, a vikendom i više.
Imate li, kao profesionalac u kulturi, dojam da kultura polako izlazi iz nekovrsne ‘mentalne recesije’ u društvu? Koji bi općenito mogli biti parametri procjene statusa kulture u društvu?
Previše se bavimo kulturom, a premalo obrazovanjem. I zato kultura još dugo neće izaći iz te ‘mentalne recesije’. Imamo neke fenomenalne okvire i mogućnosti, ali u kulturi nam caruje prosječnost. Uzmimo primjer HAVC-a. Zahvaljujući jednom zanesenjaku s kojim sam bio u sukobu, pa nekako osjećam da ga imam pravo i hvaliti, hrvatski film ima okvir za razvoj kakav nikad nije imao, okvir za koji bi književnost i neke druge umjetnosti ‘ubile’. Potiču se scenariji, projekti, koprodukcije… Nikad u povijesti filma nije toliko debitanata dobivalo šansu. Ali svejedno još uvijek čekamo nove bauere, golike ili tadiće. Zatim, imamo kazališta, fale nam predstave. Imamo glumce, fale im uloge. Imamo izdavače, fale nam dobre knjige. Okviri bujaju, ali kako ih popuniti? Kad čitate novine, većina kulturnjaka i umjetnika koji se u njima pojavljuju imaju između četrdeset i stotinu godina. Još uvijek sazrijevaju i spremaju se uhvatiti ukoštac s pravim temama. Otkrivaju stvari koje su davno otkrivene. Izazivaju skandale koji su davno izazvani. Pišu priče koje su davno napisane. Sazrijevaju do mirovine. Welles je režirao ‘Kanea’ sa 25, Michelangelo je napravio ‘Davida’ prije tridesete. Kakvi su naši dečki i cure koji izlaze iz srednjih škola i s fakseva? Kako da budu bolji kad profesori koji ih odgajaju imaju jadne plaće i jednako takav status u društvu? Oni navodno tržišni mediji na svaki ih trzaj javnog nezadovoljstva proglašavaju neradnicima. Kako bi djeca koju odgajaju nezadovoljni ljudi mogli biti budući krleže, kraljevići ili golici? Imamo vojsku intelektualaca koji se bave problemima oprosta duga Grčkoj, ali nemamo baš nikoga tko bi se zauzeo za to da hrvatski osmoškolski ili srednjoškolski profesor povijesti od svoje plaće barem jednom u životu može vlastitu obitelj odvesti u posjet Ateni, a da pritom ne umre u dužničkom ropstvu. Nemamo nikoga tko bi se zauzeo da nam djecu odgajaju i obrazuju zadovoljniji ljudi. Zato nam sve ide naopako. Dok god nam je obrazovanje nužno zlo, možemo ulupati u kulturu milijarde i imat ćemo, možda, sve bolju ambalažu – ali će proizvod ostati prosječan.
