Da li je plauzibilna teza da je Jugoslavija bila kapitalizam od početka, državni, kapitalizam, i da nikad nije izašla iz tog okvira? Ili je reč zaista o novumu, eksperimentu samoupravnog sistema koji je onda odustao od samog sebe i postepeno uvodio kapitalizam od 60ih? Drugim rečima, koliko je uvođenje kapital odnosa u jugoslovensko društvo posledica jednog kontinuiteta ili je reč o izvesnom diskontinuitetu koji se može markirati u Privrednoj reformi 1965?

Po meni, govoriti da je ‘Jugoslavija bila kapitalizam od početka’ ostavlja samo jedno ‘malo’ pitanje: kako shvatiti ogromnu plebejsku revoluciju 1942-45 i dalje? Ima jedna faza nacionalizacije od 1944. do 1949-50. kada se i pretjeralo (mislim da su nacionalizirali male gostionice, male pansione na moru itd.), to je tada stvarno bila državno komandna ekonomija, nema o tome sumnje. Oko toga da li je to državni kapitalizam ljevica se svađa od 1918. ili čak i prije. Menjševici su tvrdili da je SSSR bio državni kapitalizam. Po mom mišljenju to je nedijalektički postavljeno, nit je bio državni kapitalizam niti nije bio. Svakako je na početku bilo državno vlasništvo a usto su stalno – to bi neki ekonomista trebao detaljno da razradi – postojali neki aspekti kapitala, sasvim sigurno. Kad moraš uložiti da gradiš industriju, kakogod zvao ta ulaganja, ona su nekakav vid kapitala. I Lenjin je rekao ‘mi hoćemo državni kapitalizam’ jer je to bolje od malograđanskog seljaštva koje nam ne daje hranu gradovima. Ima onaj slavni i zapravo epohalni referat Lenjinov na nekom kongresu gdje je dao pregled kojih pet društvenih sistema egzistira u Rusiji. Na vrhu je socijalizam, ali odmah ispod je državni kapitalizam, i kamo sreće kad bismo ga imali protiv ogromne mase sitnih vlasnika odmah ispod tog vrha. Na što je mislio? Mislio je na njemački kapitalizam iz Prvog svjetskog rata pod Ludendorffom koji je funkcionirao genijalno, ako se ne računa što je upropastio cijeli narod, jer je uspio izdržati pet godina rata. Lenjinu se strašno sviđalo da su pošte centralizirane, da su banke centralizirane, on je rekao da ništa više ne trebamo nego jedan zakon da to pređe u vlast naroda. Samo što je u uslovima građanskog rata ta vlast naroda preko sovjeta značila vlast savjeta narodnih komesara koje imenuje partija. Mada nota bene: na početku je u SSSR bio višepartijski sistem i Lenjin u principu nije imao ništa protiv toga, samo što nije mogao naći nikog tko bi išao sa njim u savez, osim jedne frakcije, tzv. Lijevih Esera, koja je ostala 4-5 godina. A onda su, kako dogmatizam unutar boljševika, tako glupost samih Esera, to razbili. Međutim, ne znam da li je KP u Srbiji mogla ostati u savezu sa Dragoljubom Jovanovićem i seljačkom partijom, ili možda bolje sa Jašom Prodanovićem i republikanskom strankom, koja je bila lijepa stvar, kako je to bilo u našoj ustavotvornoj skupštini 194.5-46., a kasnije su ih smlavili pritiskom i mahinacijama. To valja još ispitati: mislim da ni narod nije baš bio oduševljen tim partijama, jer nisu imale udio u ratu, a kakve su prste u njima imale strane sile i obavještajne službe još ne znamo.

Po meni, govoriti da je 'Jugoslavija bila kapitalizam od početka' ostavlja samo jedno 'malo' pitanje: kako shvatiti ogromnu plebejsku revoluciju 1942-45 i dalje?

Međutim, u Zagrebu sam poslije rata stanovao u istoj kući (u podrumu) kao i ministar zdravlja koji se zvao Koharević i bio je iz HSS-a, tog lijevog dijela Seljačke stranke koji je pristao uz NOB. I ja sam posle sretao te ljude, zbog science fictiona: nismo do 1956. uopće imali mogućnost uvoza knjiga iz SSSR-a, dok nije došao Hruščov, a oni su bili rusofili, po slavenskoj liniji kao Radić, uopće ne po boljševičkoj, pa sam ja od njih posuđivao rusku SF. Uostalom su u Zagrebu ljudi koji su došli iz lijevog HSS-a pa ušli u Partiju bili vrlo važni u kulturi. Oni su imali još manje veze sa svjetskim kapitalizmom od komunista: imali su dom, a nisu imali svijet. Za seljačku partiju to je normalno, ali ne i za komunističku koja je u međunarodnom pokretu, pa ako ti se međunarodna veza slomi jer su postali staljinisti, moraš tražiti neke druge. U našoj međunarodnoj politici, bili su neki odlični i sofisticirani ljudi iz predratne inteligencije, hrvatske, slovenske i srpske. Titova prevodilica bila je Olga Ninčić, kćerka kraljevskog ministra Ninčića, pa onda porodica Ribnikar, Dedijer, Koča Popović, pjesnik i francuski đak, kasnije i Marko Ristić, pa Leo Mates, Jevrej iz Osijeka… Ti su ljudi znali kako se vodi međunarodna politika. A posle 70-te došla je cijela nova generacija, ali to su već bili karijeristi, oni su bili u Partiji jer su znali da samo tako mogu uspjeti, a ideološki to je bilo bog da nas sačuva. Ne kažem svi…

Proturječja privredne reforme

Ali da se vratimo na 1965.: koliko je ta privredna reforma bila prava kontraofanziva ili kontrarevolucija vladajuće oligarhije i tehnokratije u nastajanju, ili je reč o manje-više posledičnom razvoju već određenih tržišnih elemenata koji su postajali i ranije i koji su svi bili determinirani ‘od gore’, putem državnih aparata?

Ja sam to studirao 5-6 godina i ima mnogo toga što ne shvaćam. Arhivski dokumenti velikim dijelom nisu objavljeni. Ono što jeste to su disertacije Olge Milosavljević, Vladimira Unković Korice i još nekih, međutim na kojim se materijalima bazirao sigurno najvažniji politički ekonomista SFRJ Branko Horvat nitko ne zna. Po mom shvaćanju, orijentirati se na tržište umjesto na sovjetski sistem komandiranja baš svime odozgo bilo je ispravno pod uslovom da to radi Kidrič a ne Kardelj, jer Kidrič to radi uz jaki centralni plan, koji treba da se donese po radničkim savjetima odozdola na gore sve do ministarstva. I ako u nekom momentu nastane kriza, ako ministarstvo koje se sastoji od 7 ljudi od kojih su dvoje tehnokrate a njih pet predstavnici radnika odozdo, mora djelovati ad hoc bez odobrenja radničkih savjeta, oni imaju da obrazlože u detalje zašto su napravili tako i tako te da održe konferenciju o tome jel’ to bilo ispravno ili ne. To je sve u Kidriča. Ono što se desilo 1965. bilo je tržište sa sve manjim planom, zapravo bez plana. Pa jasno da to vodi u kapitalizam.

Međutim, govoriti da je tržište kao takvo izrod đavola – to nema smisla. Tržište ima svoju funkciju stabilizacije ponude i potražnje, što je sto put bolje od 750 kompjutera i 3 miliona birokrata. Ako onda kažeš npr. ‘mi smo nasuprot tržištu odlučili da gradimo tešku industriju jer ne možemo imati nezavisnu armiju bez toga’, to je politička odluka plana na bazi svjesnog svenarodnog konsenzusa; ili ‘mi smo odlučili zabranu izgradnje tri petrolejske rafinerije jer već imamo dvije’ (to se nažalost nije desilo), itd …. E to je centralni plan, to ne mogu republike, one mogu planirati manje stvari, kapilare, ali arterije moraju se planirati u centru. Samo taj centar ne smije biti samoimenovan! Pazi, on je imenovan od naroda 1941.-45., tako da je narod ginuo za taj centar. Ali posle 1960e on je samoimenovan ili self-perpetuating, a ako je neko nešto rekao protiv toga onda je bio trockista i sudilo mu se (mada oni kojima se sudilo većinom mislim nisu bili trockisti nego nekakvi eurokomunisti tipa Berlinguer, Carillo, Marchais). Suditi ljevici, e to je već čisto samoubistvo! Dakle, ispalo je cijelim kasnijim razvojem da odricanje od Kidričevog modela stvarno dovodi do kapitalizma, i u tome je jedna važna karika 1965. Ali kao principijelno otvaranje prema svjetskom tržištu, uz određene ograde koje nisu dovoljno poštivane, ja mislim da drugog izlaza nije bilo: ili ideš u sovjetski blok, ili ideš u totalno siromaštvo i propast, ili se otvoriš prema svijetu ali uz prvenstvo narodnog samo-odlučivanja.

Ali nije problem u otvaranju, koliko u tome da je Jugoslavija bila i ostala sama, tako da neki čak govore o Jugoslaviji kao ‘samupravnom socijalizmu u jednoj državi, ali na svetskom tržištu’.

Bila je manje-više sama, uz potporu Trećeg svijeta koji je ekonomski bio nemoćan. Oni su sami trebali potporu, ali tu nije bile Kine kao danas. To je ekonomski sve bila šaka jada, tj. interesantni i pametni ljudi koji su sjedili na milionima, a u slučaju Indije na stotinama miliona gladnih i jadnih. Oni nisu imali moć da budu finansijeri Jugoslavije, oni su bili nezavisni, ali nisu mogli raditi ono što su mogli Međunarodna banka i Amerika. Sada mogu…

Govoriti da je tržište kao takvo izrod đavola – to nema smisla. Tržište ima svoju funkciju stabilizacije ponude i potražnje. Ako onda kažeš npr. 'mi smo nasuprot tržištu odlučili da gradimo tešku industriju jer ne možemo imati nezavisnu armiju bez toga', to je politička odluka plana na bazi svjesnog svenarodnog konsenzusa. E to je centralni plan, to ne mogu republike. Samo taj centar ne smije biti samoimenovan! On je imenovan od naroda 1941-45, tako da je narod ginuo za taj centar

Ali sada su integrisani u kapitalizam, ne predstavljaju alternativu.

Da, željezaru u Zenici uzeo je indijski Tata koncern. Izbacili su odmah tri četvrtine ljudi. E sad, pazi, tu se postavlja svjetsko-historijsko pitanje: da li je uopće ta cijela stvar sa Jugoslavijom kao socijalizmom u jednoj maloj zemlji, da li je to uopće moguće. Marx bi rekao da nije. Ali reći da to nije bilo moguće – šta to znači?! Da nije trebala NOB, nije trebala izgradnja industrije?! Nije trebao raskid sa Staljinom, pa nije trebala ni obrana zemlje, ni makar polovično samoupravljanje, i da sve to skupa nije vodilo nikuda?! To danas cvrkuću svi antikomunistički vrapci s naših krovova, a ja to ne vjerujem. Nemam potpunog odgovora na to, prerano je. Mogu jedino reći što je nedostajalo, a nedostajala je svijest koju su možda imali Tito i pet ljudi oko njega, sve više nemoćni - svijest da je sve to prekarno, da smo mi na ivici noža, stalno na ivici propasti. A to je Lenjin govorio javno: ako sutra ne promijenimo to i to, propali smo. To je bio Lenjinov način diskutiranja, javni, i to se onda objavi u Pravdi: ako ne napravimo crvenu gardu na vrijeme, propali smo, itd. Njemu je bilo sasvim jasno da je sve to na ivici propasti. Ali kako je bila moguća ta svijest, pomoću svih tih američkih zajmova i školovanja u inozemstvu ?! Znaš da su svi naši vozači tenkova i jet-ova bili školovani u Teksasu, to sam saznao kad sam bio tamo na Fordovoj stipendiji? A gdje su i mogli biti kad su tenkovi i avioni došli otuda? Ali jel’ to bez ikakvog upliva?! Ta se svijest o stalnoj kriminalnoj spremnosti i ubitačnosti međunarodnog kapitala, koliko ja mogu vidjeti, potpuno izgubila u vrhovima Jugoslavije. Tri intelektualca su o tome pričali i nisu smjeli na televiziju. To je opasno potcijenjeno, ta bestijalna agresivnost kapitalističkog sistema, zato što su se prema nama lukavo ponašali. I mi smo trebali to lukavo primiti, ali ne zaboraviti ono što se ne smije zaboraviti …

Da je u pitanju međunarodna klasna borba …

Da je u pitanju međunarodna klasna borba i da apsolutno nikakvih granica morala ili samilosti tu nema. Njihovo je bilo, ‘sad momentalno na 10, 20 ili 30 godina mi vas podržavamo’. I ustvari Amerika je podržavala federalnu Jugoslaviju do kraja. Nju je upropastila Njemačka, sa Vatikanom, plus nutarnje snage.

Ali krajem 80-ih SAD su podržavale ne samo saveznog premijera Markovića, nego i srpskog vođu Miloševića, u izvesnom periodu.

Podržavali su Antu Markovića, ali s tim da se ukinu radnički savjeti, što je Marković napravio. Ja sam Antu Markovića znao, on je bio ratni invalid, sekretar Komiteta Tehnike kad sam ja bio student. Njega se nije teško sjetiti jer je šepao, onda je postao šef ‘Rade Končara’ i tako je postao vrhovni tehnokrata, od ljestvice do ljestvice. Ante Marković je htio neoliberalnu federalnu Jugoslaviju, dakle, ne bismo imali međusobnih ratova.

Neoliberalizmom se ne može izbjeći nacionalizam

Ali koliko li je to bilo naivno? Neoliberalizmom izbeći nacionalizam, kao vatrom lečiti opekotine. Pogotovo u sredini kao što je jugoslovenska, gde je zatvaranje republika u sopstvena tržišta na kraju i dovelo do nacionalnih tenzija. Na republičkim nivoima 80-ih godina već su postojali svi potrebni materijalni uslovi da kapitalizam putem tada već vladajućeg neoliberalizma zada odlučujući udarac jugoslovenskom društvu. Trebalo je samo naći legitimacijski okvir za mase, a to je bio nacionalizam i istorijske naracije.

Prvo, Amerikanci jesu naivni što se tiče ‘stare Evrope’, oni su naviknuti na velike prostore gdje disidenti odu u Oklahomu ili Kaliforniju. Znaš onu satiru na US turiste, ‘If it’s Thursday, it must be Budapest’… Drugo, da se počelo izbjegavati nacionalizam i suzbijati njegove ekonomske korijene 1965., onda bi to išlo. Međutim, što se počelo odmah u 50-ima, nakon Kidričeve smrti, a osobito između 1961. i 1965., to je bilo ukinuti državne fondove, smanjeni su na minimum i nisu bili od odlučujućeg značaja, i dati sve republikama.

Proces ‘republikanizacije kapitala’ …

Ali taj kapital je onda sebi stvorio svoje financijske eksperte i centre, svoje ideologe, i na kraju su oni morali otići u nacionalizam. Čim ti nemaš centralnog plana ti nemaš centralne federalne ideje, imaginativne, da prodre u svijest masa. E pa onda prodrijet će ono staro.

Da li bi se složio sa sledećom hipotezom: mada ti neoliberalizam faktički i ne spominješ u knjizi, što je i razumljivo s obzirom da se najviše baviš 50-tim i 60-tim godinama …

Ne, ne bavim se neoliberalizmom, kao ni nacionalizmom. To sam svjesno prešutio, jer nisu bili na horizontu do kraja perioda kojime se bavim – osim da sada sve retrospektivno i teleološki tumačimo, kao što to uvijek čine anti-komunistički neoliberalci.

Da li bi se moglo reći da je jugoslovenski hibrid bio neka čudna kombinacija minimalne socijalističke države na federalnom nivou i novonastajućih kapitalističkih državica na republičkom nivou? Imali smo prema tome neku vrstu socijalističkog noćnog čuvara na vrhu (da se metaforički izrazimo: čuvar koji je posle zaspao i umro u snu), minimalni kontrolor i čuvar marksističke ideologije i socijalističkog mira, dok sa druge strane na nižim nivoima, u republikama i pokrajinama, dobijamo intenzivno državno uplitanje sa zadatkom konstrukcije ‘nacionalnih tržišta’ i kapitalističkog aparata. I teorijski to je vrlo zanimljivo, jer je klasični liberalni ideal države kao noćnog čuvara ostvaren u Jugoslaviji kao socijalistički korektiv koji se sve više povlačio iz centra, dok je upražnjeni prostor intervencionizma ostavljen neoliberalnoj ofanzivi koja je počela da institucionalizuje kapital odnose kao i novu vladajuću klasu, i to, paradoksalno, putem socijalističkih državnih aparata.

Tako je. I onda smo u bazi imali nekakvi mitbestimmung, sa-upravljanje. To nije bila prava radnička vlast, ali za onu jednu trećinu koju nisu oduzeli radnicima mogli su se svađati sa direktorom da li to ide u plaće ili u investicije. I mogli su se svađati koliko će stanova graditi za radnike i tko će ih dobiti. Nisu to neinteresantne stvari za život ljudi. To su bili ostaci plebejske demokracije, enobeovske (NOB) i poslijeratne, kidričevske, da tako kažem. A vlast na svim tim nivoima do općinske bila je apsolutno conditioned by, uslovljena vertikalom odozgora. Međutim, determinirati razvoj jednog cijelog društva, to samoupravljanje u tvornicama, i k tomu polovično, ne može.

Da li je onda nacionalizam bio neka vrsta srednjeg termina, karike u lancu između republikanizovanog kapitala tokom SFRJ i kapitalističkih republika koje su onda počele da traže svoja ‘prava’? Dakle, nacionalizam nije imao toliko uzročno-posledično dejstvo na raspad zemlje, koliko pre svega posredničku funkciju u integraciji u kapitalizam, u prelasku sa jedne faze raspada na drugu.

De facto nema sumnje. Da li je to teoretski moralo tako: ne. Moglo se imati federalnu Jugoslaviju koja bi bila srednji termin sa nekakvim radničkim uplivom većim nego danas, i bez nacionalne mržnje i fašizma. Dakle bio je moguć drugi srednji termin. Slom nije bio bogomdan, nego je bio dan glupom partijskom politikom, naime interesima raznih oligarhija.

Hipotetički gledano, pa i ako stvari teorijski posmatramo u istorijskoj otvorenosti, naravno da uvek postoje druge mogućnosti i da nije moralo tako da se završi kao što jeste. Ali u određenoj konstelaciji snaga, pod određenim materijalnim uslovima, nakon svih grešaka, sve je išlo ka tome da će nacionalna mržnja i ratovi, da tako kažemo, odraditi posao ‘srednjeg termina’ u konačnom raspadu Jugoslavije i socijalizma i dovesti do 6 zavađenih polukolonijalnih državica.

Taj srednji termin bila je kompradorska buržoazija u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani itd., i ona je imala uza sebe birokraciju na vlasti, tehnokraciju na vlasti, možda ne cijelu, ali je morala pridobiti za sebe narod. Kako ćeš ga pridobiti? Pa nacionalizmom. Jer Jugoslavija može postojati samo ako smo se zajedno borili, a ona se generacija nakon 50ih-60ih više nije zajedno borila. Kakvih saveznih dodira je tu bilo? SKOJ ukinut, AFŽ ukinut, masovne radne akcije su postale lokalne, znači prestao je upliv plebejsko-demokratskih formi na formiranje svijesti koji je tokom 40-ih i 50-ih bio ogroman. Televizija je ‘republikanizirana’, jedinstveni slučaj u svijetu! U tom smislu je nacionalizam, i to su dobro shvatile njemačke banke, bio najpogodnija poluga. Amerikanci koji misle u kontinentalnim razmjerima rekli su ‘pa imamo već polugu u Beogradu, što nam još treba’. Međutim, eto, prevarili su se i ovi drugi su pobijedili.

Jugoslavija kao nedovršena država

Hteo bih da iskoristim naslov Đinđićeve knjige ‘Jugoslavija kao nedovršena država’ za sledeće pitanje: Đinđićeva je teza da onog momenta kada je suverenost izmeštena van države, dakle na istorijsku ravan (što u aktantskoj šemi koju daješ u knjizi(1) zauzima poziciju Mandatara, legitimirajuće sile), i kada je njen subjekt klasa odnosno ‘radni narod’, pošto se političke formacije i sistemi posmatraju iz horizonta budućnosti (ideja pravednog društva, razotuđenja, emancipacije itd.), država gubi svoju unutrašnju supstanciju i suverenost i ne može racionalno i pragmatički da funkcioniše. E sad, pitanje je da li je moguća ikakva politička emancipacija bez ove tzv. ‘nedovršenosti’ i da li je nedovršenost osnovna pretpostavka istinskog društvenog preobražaja. Đinđićeva kritika socijalističke političke zajednice kao nedovršene države na kraju afirmiše ne samo status quo i nepromenljivost (dovršenost) sadašnjeg stanja nego i implicitno priznaje da politička emancipacija nije otvorena to jest istorijska kategorija.

Da pogovorimo malo o tom aktantskom sistemu. To je sistem koji su razvili uglavnom u Francuskoj neki ljudi koji su se oslanjali na radove Proppa o ruskim bajkama, a i na neke radove iz semiotike. I onda sam stavio taj svoj protuprijedlog, koji velikim dijelom prerađuje radove jednog profesora estetike sa Sorbone, Etienne Souriaua, samo što on to uopće ne povezuje sa poviješću, nego to je našao u klasičnoj francuskoj književnosti, u Racineu, Molièreu, Balzacu itd., i k tome formulirao u astrološkim terminima. Dakle, ideja da su konflikti uvijek tu - to je u biti građanska i monoteistička ideja - nadgrađena je transcendentnim mandatarom. To je preuzeo i Cvetan Todorov u eseju o Svetom gralu: Bog kao Mandator šalje kralja Artura kao Protagonista, a on ima pomoćnike u vitezovima, da nađe vrhovno blago (Vrijednost) dok je Antagonist Đavo, nečiste sile. Dakle to je jedna longue durée naratološka konstanta koju sam primijenio u raznim radovima, i za Krležu i za druge drame. Istina je, to će ti se ukazati ako čitaš Benjamina, da u komunizmu i marksizmu postoji, bez obzira na Marxa, jedna meta povijesna ideja, u tom smislu transcendentna. To je Marx izrazio na svoj način, da treba da dođe kraj povijesti jer je ovo zapravo pretpovijest, mi smo još divljaci i barbari i treba da uđemo u pravu humaniziranu povijest koja je besklasna. Mandator je u marksizmu ta razotuđujuća povijest ili svijest o njoj. Međutim, postoji jedan lijepi članak od američkog marksiste Hal Drapera kako uopće u antikapitalističkom revolucionarnom pokretu postoje dvije struje, from below i from above. On je poznati vanpartijski autor, mislim i da ga citiram negdje. Bloch bi taj odozgo i odozdo nazvao hladnom i toplom strujom, i po mom tumačenju uspjeh se može postići samo da se te dvije struje spoje. Kao kod Newfoundlanda: gdje se sastaju topla i hladna struja, tu ima najviše riba.

Teorijski to je vrlo zanimljivo, jer je klasični liberalni ideal države kao noćnog čuvara ostvaren u Jugoslaviji kao socijalistički korektiv koji se sve više povlačio iz centra, dok je upražnjeni prostor intervencionizma ostavljen neoliberalnoj ofanzivi koja je počela da institucionalizuje kapital odnose kao i novu vladajuću klasu, i to, paradoksalno, putem socijalističkih državnih aparata

Jugoslavija je nastala uz organizaciju KPJ iz plebejske revolucije odozdo. Kakve bi forme ona poprimila bez KPJ, ne znam, ali vjerojatno slabe i nacionalističke, sa disidentima koji bi se skrivali po šumama kao četnici. Ali fakat je da su bile sve te razne pobune pod znamenom antifašizma, što je potpuno historijski nužno, točno, precizno i jedna genijalna ideja koju je Tito uzeo od kongresa Kominterne koja je nakon tuce godina gluposti 1935. shvatila da se treba boriti protiv fašizma, u referatu Dimitrova i ostalih. I u tom smislu Jugoslavija ima vlastitu imanentnu bazu, a to je NOB, NOV, narodni odbori, cijeli taj pokret. Nema sumnje da je u partijskoj vulgati (koja je počivala na Staljinovoj Historiji SKP(b), što ju je među ostalima Tito prevodio u Moskvi, i koja je bila u glavama rukovodećeg jezgra vrlo fiksna i bila je obavezna lektira sve do 1950. u svim partijskim školama i u SKOJ-u.) postojala i transcendentna ideja o historijskoj nužnosti, a to je vulgarizirani Engels. Dakle, ideja Rose Luxemburg ‘socijalizam ili barbarizam’ potpuno je bila negirana, nema tog ‘ili’, što je dakako vrlo demobilizatorsko čim izgubiš. A to je Gramsci odlično shvatio: do fašizma si se još mogao pozivati na nju, ali nakon fašizma ne možeš, jer to bi značilo da je historijska nužnost u fašizmu. A Benjamin je tome zabio glogov kolac. Tako da se ta Đinđićeva teza temelji na mauvaise foi, na tipičnoj apriornoj manipulaciji kakvu je razotkrio Sartre: hajde da povjerujemo da je X (Jugoslavija, država) to-i-to, ali to vjerovanje je u biti totalno pogrešno. Đinđić je uzeo najgoru moguću varijantu partijske vulgate, s jedne strane staljinističku, a s druge kompenzatorno utopijsku, kao jedino zadano, kao da ništa drugo u Jugoslaviji nije postojalo. Drugim riječima ahistorijski je ekstrapolirao stanje Jugoslavije iz 1980-ih, gdje je dakako postojalo slabljenje državne vlasti – koje je za kritiku, ali ne s njegovog stanovišta.

Ali kad smo već kod Staljina, upravo staljinistički sistem nosi ideju ‘dovršene države’, nema napetosti, planiranje od gore i poslušnost od dole, sve funkcioniše kao zatvoreni policijski sistem i tu nema nikakvog horizonta budućnosti. Dakle, sva sreća u tom smislu da je Jugoslavija bila nedovršena država. Ta nedovršenost je ozvaničena raskidom sa Staljinom, i pokušajem uvođenja autentičnog samoupravljanja.

U tom smislu SFRJ nije bila dovršena, hvala bogu! Ali kako on tumači nedovršenost, to meni teoretski nije validno. To je moja impresija bez ponovnog čitanja Đinđića, ja sam preko njega preletio i nije me mnogo impresionirao. To je u biti recimo nekakva građansko-nacionalna statolatrija, obožavanje države. Nasuprot tome, ja sam apsolutno za spoj neposredne i delegatske (asocijativne) demokracije, koja je nažalost u Kardeljevskim nepraktičnim sistemima bila nesprovodiva. Pravu demokraciju, jaki upliv narodnih masa a ne moćnika ili bogataša, jedino možeš imati ako u kompliciranom modernom društvu imaš delegatsku demokraciju koja ide odozdola nagore. A to što je Kardelj smislio jest budibogsnama, međusobno dogovaranje na bazi šest zavađenih republika. Dakle on je živio u jednom potpuno nerealnom svijetu, što ja u knjizi nadugo analiziram. Inače Kardelj ima i dobrih strana. On se trudio, ali naprosto nije imao horizont. Dva autentična genija naše revolucije u centru bili su Tito i Kidrič. A osim njih imali smo jednog ekstremistu, koji je bio dobar agitator, to je bio Đilas, i imali smo jednog seoskog učitelja a to je bio Kardelj. I još nekih dobrih ljudi kao Moša Pijade, mada je on već bio star i veoma istrošen. Ja sam stavio u knjigu njegov portret Tita iz Lepoglave. To je genijalan portret po mom mišljenju: portret Tita kao patnika koji ustraje, ne kao pobjednika. E pa to treba reći: da se bude pobjednik treba biti patnik. Znaš ono što Benjamin kaže, naš horizont nije zbog budućnosti nego zbog žrtava prošlosti, zbog izgubljenih generacija, to je baza našeg impetusa. U tom portretu se vidi jedan poraženi koji međutim nastavlja: genijalni portret.

Ali ako se vratimo ponovo na temu ‘nedovršenosti’,’ u tvom eseju o ‘15 Teza’(2) prema onome što nazivaš K1 (plebejski, emancipatorski, istinski komunizam) i K2 (službeni državni komunizam) nedovršenost leži upravo u tenziji između ta dva komunizma, a u tome je i emancipatorski potencijal (sa druge strane, čitava ta tenzija se može objasniti Hegelovom figurom nesrećne svesti iz Fenomenologije, jaz između ovostrane nedovoljnosti i neispunjenosti i onostrane konačne realizacije). Kakogod, to je specifična razlika u odnosu na fašizam i liberalizam. Oni nemaju tu vrstu unutrašnje ideološke tenzije iz horizonta budućnosti. Nemoguće je da fašizam dođe u sukob sa sopstvenim legitimacijskim normama.

Apsolutno se slažem, tu je Istočni grijeh Arendtove i kompanije, svih ideologa ‘totalitarizma’, da su fašizam i komunizam isti bog. To je očigledno lako moguće reći ali SAMO sa stanovišta liberalizma tj. kapitalističkog parlamentarizma koji prikriva stvarne moći u pozadini. Međutim, valja priznati, ako se ta tenzija eliminira, i ako se K2 afirmira kao jedini mandator, cilj, dominator, štogod hoćeš, jedini aktant, onda je to statolatrija, i onda imamo određene sličnosti između masovnih organizacija sa strane države pod Staljinom, pod Hitlerom i pod Mussolinijem. Ne valja to zaobići. A Jugoslavija se kolebala između antistaljinizma i kriptostaljinizma na vrhu plus nacionalizmi u republikama plus plebejska demokracija odozdo koja nije našla na dovoljnu podršku odozgo. Dakle tu ima nekoliko elemenata od kojih je Đinđić uzeo samo jedan. E pa sada ako ja iz jedne kompleksne situacije izdvojim pro analysi samo jedan element i na tome baziram sve, onda mogu reći štogod hoću. To nije solidni filozofski postupak.

Partijsko-državna vlast kao dvoglavi Janus

U knjizi koristiš metaforu dvoglavog Janusa: emancipacijski potencijal partijsko-državne vlasti koji se u dobroj meri realizovao u društvenom razvoju, da bi onda sama ta vlast postala prepreka razvoju. Dakle, početni impuls se sam degenerisao u nešto što ima sve odlike tragedije. Ali sa druge strane valja priznati da radnička klasa u Jugoslaviji nije imala potpunu hegemoniju, u gramšijevskom smislu, manevarski rat iz doba II svetskog rata nije prešao u pozicioni. Drugim rečima, objektivno emancipatorski rezultati (industrijalizacija, modernizacija, umanjenje klasnih razlika, društvena zaštita, kolektivno opismenjavanje itd.) nisu bili praćeni paralelnim razvojem revolucionarne subjektivnosti koja bi bila u stanju da odbrani postignuto (videti slučaj radničkih štrajkova itd)?

Jugoslavija se kolebala između antistaljinizma i kriptostaljinizma na vrhu plus nacionalizmi u republikama plus plebejska demokracija odozdo koja nije našla na dovoljnu podršku odozgo. Dakle tu ima nekoliko elemenata od kojih je Đinđić uzeo samo jedan. E pa sada ako ja iz jedne kompleksne situacije izdvojim pro analysi samo jedan element i na tome baziram sve, onda mogu reći štogod hoću. To nije solidni filozofski postupak

To je tragička crta, ti to lijepo kažeš. To je potencijalno tragička crta. Ona ne mora biti tragička, kad bi se držala u ravnoteži. Otuda moja neželja da se lišim organizacionog centra, a to se vidi u mojim kasnijim radovima. Jer bez K2 prelazimo u utopizam, u onom lošem engelsovskom smislu, koji je za njega bio loš upravo zato što nisu imali teoriju prelaznog revolucionarnog perioda i odgovarajuću organizaciju. Taj Engelsov esej protiv utopijskog socijalizma, koji je po meni jednostran (napisao sam posebni esej analizirajući ga), pisan je nakon pouka Komunističkog manifesta i duge političke putanje koja mu slijedi, kao korolarij što je socijalizam. Dakle bez K2 to jest države, onog starog lica Janusovog, afirmiranog, komandnog lica, u kompleksnom društvu ne možeš opstati. Ali s time, kako je rekao Lenjin, kakvu mi trebamo državu? – onu koja smjesta počinje odumirati! 1917. počinje odumirati, onda se to dakako zaustavilo jer su morali praviti armiju. U Jugoslaviji, na samom početku države u NOP nije bilo, samo okupatori i kolaboranti i narod koji se pobunio. Narodno-oslobodilački odbori su s jedne strane klica države, sa druge su klica samovlade – što je više od samouprave – selfgoverment, autogoverno gramšijevski. Jugoslavenska revolucija je gramšijevska, jer je i Gramsci isto bio iz zaostale zemlje kao i Balkan, u biti je Italija bila terzo mondo (Treći svijet) kao što je bio i Balkan.

Ali vratio bih se samo na tragički momenat Jugoslavije. On se ne sastoji samo u svima poznatom završetku, nego i u jednom dubljem ničeanskom smislu. Dve snage, dve sile, dionizijska (plebejska, emancipatorska) i apolonska (formalno-institucionalna, državna) kada izgube ravnotežu i prepuste se dominaciji racionalističkog momenta dovode do umiranja umetničkog-tragičkog (po Nietzscheu), ali u našoj analogiji možemo reći političkog singulariteta. Analogno, kao što je kod Nietzschea tragedija izvršila neku vrstu samoubistva jer je dopustila da jedan njen element prevagne, i Jugoslavija je izvršila samoubistvo kada je dozvolila dominaciju logike kapitala i kapitalističke racionalnosti.

Vidiš, uopće nisam na to mislio, ali interesantna paralela.

E sad, šta ostaje posle tragedije, da li je to katarza ili brehtijanski cognitive estrangement?

Čuj, ja kao brehtovac u katarzu uopće ne vjerujem. Meni je kao vrlo mladome pao u ruke udžbenik elementarne logike i tamo sam naučio jednu stvar koja me je dobro služila za cijeli život. U normalnoj aristotelovskoj logici, a da ne govorim o dijalektici, ex propositionibus particularibus nihil sequitur: od posebnih postavki nikakav zaključak ne proizlazi, tj. posebni slučaj Jugoslavije je slučaj jednog, ako želiš, tragičkog neuspjeha, ogromnih nada, ogromnih žrtava, ogromnih požrtvovnosti, napora, a na kraju, čemu sve to? U prvom redu, sigurno su stanovnici Jugoslavije 20 godina, a vjerojatno i 30 do onih zadnjih godina ogromne inflacije, živjeli svi, ne samo najviša klasa, dobro i u miru. To nije sitnica, da se može živjeti na bazi ovih prirodnih resursa ekonomski dobro i politički u miru sa drugima, nego velika pouka koju ne valja zaboraviti. Svi su imali školovanje takoreći besplatno, svi su imali zdravstvo, kakvogod da je bilo, a bilo je često vrlo dobro, itd. Drugo, mora se ispitati uzroke te katastrofe. Tragika nije bogomdana. Lijepa knjiga Raymonda Williamsa Modern Tragedy kaže da postoji grčki model, a postoji i Shakespeareov model, koji je doduše malo kontaminiran grčkime (Kralj Lear govori o bogovima prema kojima smo mi kao muhe itd.) ali u biti su tu akcije ljudi koje donose tragediju. Kod Shakespearea sve ovisi od akcije agenata koji predstavljaju ljudske težnje, snage, vektore, psihološke, političke karakteristike i tako dalje.

Prema tome. sve ono što se svrši kao tragedija može i da se ne svrši tako, ako nije bogomdano nego po ljudima zadano. Ako se ljudi organiziraju na takav i takav način da prevladaju prirodne, ekološke, kao i klasne probleme, onda je slom Jugoslavije jedan posebni slučaj iz kojeg se uopće ništa ne može zaključiti, po elementarnoj logici. To jest psihološki je razumljivo, ako si pred slomom Jugoslavije živio u toj užasnoj situaciji gubljenja privilegija i blagostanja, pa onda si bio u ratovima, da onda za tu generaciju važi ‘mi smo to jedan put probali i sada dosta’. Međutim, kad si usred potopa, trebaš reći ‘otok, ma kakav bio, ipak je bio bolji’. Možda je bio močvarni otok, ali bili smo tu, živjeli smo, nismo se ubijali.

Prema tome, ako sve zavisi od ljudskih napora i grupiranja, mi moramo uspostaviti nekakav horizont. Ne može se boriti sama ljevica u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni; odnijet će ih vrag ako se ne budu zajednički povezali, a i onda će biti teško, jer imaju protiv sebe sve, a više nemaju države, ni K1 ni K2. Mi moramo uspostaviti horizont da se borimo za južnoslavenstvo, ako nećeš jugoslovenstvo; da se borimo, ako nećeš za bratstvo, onda barem za dobro susjedstvo i ekonomsku suradnju. To znači da se svaki bori protiv svojih šovinista, jer će se slabo Srbi boriti protiv ustaša – pa to je Pavlovljevski refleks da se Srbi bore protiv ustaša a Muslimani protiv četnika. I trebamo da kažemo da se prvenstveno Albanci trebaju boriti protiv UCK, a ne Srbi itd.

Ali ako se radi na solidarnosti naroda, ali udružujući eksploatisane, kojih svakako ima na svim stranama, onda će i borba protiv šovinista u svojim redovima imati skroz drugu potku. Inače neselektivna borba protiv nacionalizma može lako da se pretvori u sredstvo imperijalizma i svetskog kapitala, kako se uvek i dešavalo na Balkanu.

Bez države, onog starog lica Janusovog, afirmiranog, komandnog lica, u kompleksnom društvu ne možeš opstati. Ali s time, kako je rekao Lenjin, kakvu mi trebamo državu? – onu koja smjesta počinje odumirati!

Kapitalisti ide u račun da zavađuje proletarijat kako god može, da ovaj bude rodno podijeljen, nacionalno podijeljen, itd. Jer će onda dobiti jeftinije radnike. To je čist račun, to je jasno svakom tko zna zbrojiti 2 i 3 je 5. Ako ja tebi moram u Francuskoj platiti dosta, onda ću ja kao kapitalist otići u Bangladeš ili u Makedoniju gdje ću platiti jednu četvrtinu. Međutim, ako u Makedoniji i Bangladešu postoje sindikati koji su nekako međusobno povezani, onda će to ipak biti teže. Ne kažem da neće uspjeti kapitalisti, uspijevat će još dosta dugo, sad su dosta moćni, ali će uspijevati manje. Vidjet ćemo kakva će biti ta nova proturječnost Kina-Zapad, jer onda je tu opet mogućnost, koju su već Afrikanci iskoristili, da uzmeš zajam od jednog a ne od drugog.

Ali sada i sa jedne i sa druge strane imamo kapitalizam, sa različitim vrednostima.

Jeste, ali kineski kapitalizam je druge vrste, korporativni, kao što je i sovjetski bio, ako je bio kapitalizam. Masa je afričkih zemlja uzimala novac od Sovjetskog Saveza, ne zato što su izučili marksizam, nego što su rekli ‘pa ovi nam to daju po povoljnijim uslovima i nisu toliko jaki da nas mogu bombardirati’. Dakle, mi moramo uspostaviti južnoslavenski (što nije sasvim točno, bolje bi bilo reći jugoslavenski) horizont, a ideja balkanske federacije je postojala i prije Kominterne među revolucionerima i socijalistima. Prema tome ona nije kompromitirana staljinizmom. To ne znači da ćemo se mi sad boriti za ujedinjenje Srbije i Hrvatske. To je sada očigledno nemoguće jer je suviše krvi proteklo, ali za normalne carinske odnose, normalne odnose viza, normalne međunarodne odnose, i za ekonomsku suradnju. Zastrašni primjer: ja sam jednu svoju beogradsku knjigu htio preizdati u Zagrebu tako da se tamo pošalju primjerci i da novi izdavač metne novi cover, pa im je hrvatska carina zabranila uvoz. Kakve su to gluposti! Čak više feudalne nego kapitalističke…

Dakle, tu jeste određena tragika, ali ta je tragika stvorena od ljudi, pa se može razgraditi od ljudi. Vrijeme gradi kule i vrijeme razgrađuje. Ali vrijeme isključivo kroz nas, ne samo po sebi.

Umjesto zaključka: obavežimo se pa ćemo vidjeti

I za zaključak, možda osnovno pitanje koje nam na kraju ostavlja jugoslovensko iskustvo jeste ‘ko prisvaja višak rada u socijalizmu?’. Ako, kao što je tvrdila zvanična ideologija, nije postojao vlasnik uslova proizvodnje niti vladajuća klasa, nego samo upravljačka klasa, onda se postavlja pitanje legitimiteta i hegemonskog potencijala upravljačke klase. Drugim rečima pitanje je kako sprečiti da se avangarda izrodi u oligarhiju? Gramšijevski odgovor bi bio: hegemonija radničke klase. Analizirajući aktantsku šemu iz knjige(3) ti tvrdiš da posle 60-ih godina jugoslovensko društvo nije prepoznalo unutrašnjeg antagonista u redovima komunističke partije, dakle profesionalizirani deo partije kao neprijatelja interesa radnog naroda. Međutim je unutrašnjeg antagonista uvek lakše prepoznati kada postoji i spoljašnji (fašistička okupacija, kao u slučaju Narodnooslobodilačke borbe tokom rata). Da bi se prepoznao klasni neprijatelj u sopstvenim redovima potrebna je izrazita hegemonska snaga, a to je upravo ono što je nedostajalo. Na neki način nedostajao je pravi protagonist (klasno osvešćeni narod): ako tu šemu posmatramo dijalektički, onda se protagonist konstituiše tek i jedino u borbi sa antagonistom. Ako nismo prepoznali pravog antagonistu onda ni proletarijat zaista nije bio protagonist tog društva. Hteo bih zato da za kraj intervjua izvučemo neku vrstu osnovne pouke iz jugoslovenskog iskustva, kao zadatak za budućnost.

Saša ti znaš da ja diskutiram u knjizi što je danas sadržaj termina ‘proletarijat’, i zaključujem da su proleteri ili plebejci svi oni koji žive od svog rada, dakle ‘narod’ izuzevši kapitaliste i njihove izravne vojne i političke pomagače. Također valja u marksističkoj tradiciji reći da ‘srednje’ klase (koje žive od svog rada ali često rade za višu klasu i lako bivaju subalterne) valja posmatrati oprezno, valja da budu pomoćnici a ne predvodnici. Ali u bilo kom smislu, proletarijat kao klasa ili klasni savez očito nije bio svjesni protagonist SFRJ. Može se tvrditi da je to ‘u njegovo ime’ bila komunistička partija recimo 1941.-60., ali zastupanje je uvijek politički opasno, zastupnik lako postaje šef.

Za mene, osnovna je pouka SFRJ (ili bar danas ona koju vidim kao takvu) da valja razlikovati epohe otvorenog masovnog nasilja – ratove i prevrate – i sve druge epohe klasne vladavine preko ‘civilnih’ institucija i ekonomske prisile plus ispiranja mozgova. Marksizam se dobrim dijelom, mada nikako ne potpuno, bavio onom prvom epohom, ‘revolucionarnom’ u užem smislu riječi, a lenjinizam se pretežno bavio njom. To odgovara Gramscijevom manevarskom nasuprot rovovskom ratu. Bojim se da je razvoj vojne, a onda i propagandne pa i financijske tehnologije nakon (recimo) mitraljeza, radija i porodičnih banki uveliko otežao otvorene revolucionarne manevre. Ima na primjer fina rana knjiga velike US spisateljice Marge Piercy iz 1960-ih, Dance the Eagle to Sleep, u kojoj ona simulira da američki studentski i proturatni pokret prerasta u neku manevarsku revoluciju i polazi na Veliki marš po USA po Maovom primjeru. Što se dešava? Jednostavno ih unište avijacijom. Mislim da su i Grci shvatili, nakon dva gorka i krvava poraza manevarske revolucije 1945. i 1949., da je to slabo moguće, otuda Ciprasova – inače po meni pogrešna – krzmanja i kompromisi.

Za novi početak treba bar dvoje. Prvo, samoizgradnja svjesnih protagonista, čim više tim bolje. Drugo, njihov čvrsti savez oko jedne samoizgrađene političke snage, dakle partije, i to na temelju 5-6 zajedničkih takoreći dogmatskih postavki protiv čega a u ime čega agiramo. A dalje, da citiram tehnologa bitaka, Napoleona, 'Prvo da se angažiramo pa ćemo onda da vidimo'

Zapravo nakon 1940. ni rovovski rat više ne postoji, valja nadopuniti ili izmijeniti Gramscijevu sliku. Priznajem da ne znam kako. To valja izrasti iz prakse novih anti-kapitalističkih partija u savezu sa raznim pokretima. Mogu spomenuti jedan element koji se meni čini početnim, da ne kažem detonatorskim, možda zato što mi je kao intelektualcu najbliži: emancipacija svijesti i savjesti, dakle razuma i osjećajâ – kao u naslovu knjige Ngugi wa Thion’go, Decolonizing the Mind. Neophodno je da spoznamo naš položaj pod zvijezdama, bankama i dronovima. Mislim da je pojednostavljena biblijsko-apokaliptička parola ‘Istina će te osloboditi’, za to treba još usto i moć, ali točno je da bez ispravnog spoznavanja stanja u nama i oko nas (moja definicija istine) nema ničega. A tu možemo, dakle i moramo početi. Tu je i moralno-političko opravdanje intelektualnog rada i prosvjećivanja danas.

Kako od moderne nauke tako i od pokreta tzv. 1968. (proturatnih studenata, feminista, ekologa, i sl.) valja da naučimo da je, kako nam je to Brecht rekao, napredovanje bolje od napretka. Statičke kategorije u izgleda slabo opozivom tehnološkom ubrzanju više ne djeluju. Ne može se više reći, kao u SFRJ, evo izborili smo nezavisnost i narodnu vlast, sada su moguće samo kvantitativne promjene – više tvornica i/ili blagostanja. UVIJEK preostaju kvalitativna proturječja, svaki međuljudski proces je dijalektički: prvo, protiv kapitalizma, posebno financijskog turbokapitalizma, a drugo, ‘proturječja unutar naroda’, kako nam je to Mao rekao. Ne može se reći ženama ‘Čekajte dok blagostanje dozvoli da izgradimo dječje vrtiće za sve, pa ćete dobiti stvarnu ravnopravnost’, jer, bez aktivnog pritiska žena i nas drugih womanists, koje je moguće samo organiziranjem, ništa se neće dobiti. Ništa se ne dobiva bez napetosti, pritiska, borbe. A za njih su potrebni mnogostruki protagonisti, pa ipak nekako ujedinjeni središnjim stremljenjima i konačnim horizontima. Lijepa revolucionarna parola Benjamina Franklina, ‘We must all hang together, or assuredly we shall all hang separately’ važi za sve epohe: ‘Moramo se svi držati zajedno, ili će nas sigurno uništiti svakog odvojeno’.

Dakle, po meni, za početak, treba bar dvoje. Prvo, samoizgradnja svjesnih protagonista, čim više tim bolje. Drugo, njihov čvrsti savez oko jedne samoizgrađene političke snage, dakle partije, i to na temelju 5-6 zajedničkih takoreći dogmatskih postavki protiv čega a u ime čega agiramo (to diskutiram u Što da se radi, koje je na sajtu Gerusije http://gerusija.com/darko-suvin-what-is-to-be-done-2/). A dalje, da citiram tehnologa bitaka, Napoleona, ‘On s’engage et puis on voit’: to se može prevesti kao: ‘Uskočimo u sukob (ili: posvetimo se stvari) pa onda vidimo dalje’, ili, malo slobodnije, ‘Prvo da se angažiramo pa ćemo onda da vidimo’. No dakako Napoleon je dobro znao da najprije treba izviditi bojište i postaviti svoju artiljeriju na visove!

Razgovor vođen u Luki 14. maja 2015., tokom jula-augusta 2015. dopunjen elektronski.

Darko Suvin svjetski je poznati teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Nakon što je predavao teatrologiju na odsjeku Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlazi 1968. g. u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na Mc Gill University u Montrealu. U 70-im g. bio je urednik Science Fiction Studies. Od mnogo napisanih radova najviše je odjeknula knjiga Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre (1979). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u mjestu Lucca u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za Feral, te prijevodom knjige Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Od tada mu se knjige i u nas prevode i surađuje sa mnogim našim časopisima. Veliki odjek postigla je njegova knjiga Samo jednom se ljubi: radiografija SFRJ (Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd 2014.), koja je imala već dva izdanja. Redovni je suradnik Aktiva.

Saša Hrnjez doktorirao je na Università degli Studi di Torino, dizertacijom o Kantovoj i Hegelovoj filozofiji, naslovljenom Tertium Datur. Synthesis and Mediation Between Criticism and Speculative Idealism. Filozofiju je studirao na novosadskom i torinskom univerzitetu, a kao istraživač i na Freie Universität u Berlinu. Tekstove, prvenstveno o njemačkom klasičnom idealizmu i suvremenoj hermeneutici, ali i političkoj teoriji i estetici, objavljuje na talijanskom, engleskom i srpskom jeziku. Autor je i nekoliko prijevoda filozofskih djela sa talijanskog i engleskog na srpski.Član je Kolektiva Gerusija i uredništva časopisa Stvar.