Novi film Dalibora Matanića ‘Zvizdan’ uvršten je u službeni program Kanskog festivala. U svibnju će biti prikazan u programu ‘Izvjestan pogled’ (Un Certain Regard), čijim žirijem predsjeda Isabella Rossellini. Već je dosta pisano o tome da je ovo jedan od većih međunarodnih uspjeha domaćeg filma, jer redatelja iz Hrvatske u konkurenciji u Cannesu nije bilo još od filma ‘Samo jednom se ljubi’ Rajka Grlića 1981. godine.
U Matanićevom devetom igranom filmu glume Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Dado Ćosić, Stipe Radoja, Trpimir Jurkić, Mira Banjac i drugi, a snimljen je u hrvatsko-slovensko-srpskoj koprodukciji. Podsjetimo, Matanić je debitirao prije petnaest godina filmom ‘Blagajnica hoće ići na more’, uslijedio je nagrađivani ‘Fine mrtve djevojke’, nakon čega režira još šest dugometražnih igranih filmova: ‘Sto minuta Slave’, ‘Volim te’, ‘Kino Lika’, ‘Majka asfalta’, ‘Ćaća’ i ‘Majstori’.
Za početak, interesira nas kako ste ušli u konkurenciju a film još nije zgotovljen? Kako to zapravo ide?
Svugdje u svijetu najčešće se prezentira preview filma koji je vrlo blizu finala. Tako je i u našem slučaju, gdje radimo final touch koji će svijet vidjeti, mada je većina stvari već postavljena u snimanju, tako da su svi koji su gledali preview bili jako blizu finala.
Vizualni podsjetnici nesreće
Znate li tko su vam konkurenti i kolike su šanse za nagradu?
Nisam još stigao detaljnije analizirati, ali tu je i Corneliu Porumboiu iz Rumunjske koji je napravio divan ‘Policijski, pridjev’. Vjerujem da je konkurencija snažna, ali ne razmišljamo ni o njoj ni o nagradama, već da film bude što je moguće zapaženiji. Stalno nas kontaktiraju iz cijeloga svijeta, tako da možemo reći da se već jako dobro zna za njega.
Tko vam je u filmskom smislu važan, na koga ste se ugledali, odnosno tko vam je formirao ukus?
Širok je spektar različitih autora kada pričamo o današnjici. Michael Haneke po svojoj preciznoj režiji, P. T. Anderson po svojoj filmskoj razigranosti, Apichatpong Weerasethakul po svojoj magiji. Što se tiče starih autora, tu su Fellini po slavlju života, Tarkovski po ‘onoj strani’ koju dotiče itd. itd. Svaki dobar film je hrana, svaki dobar kadar je škola, ali najbitnija je unutarnja energija, po njoj se stvaraju veliki autori.
Ima dosta redatelja odavde koji su Dalmatinsku zagoru uzeli za set, poput Papića (‘Lisice’), Karanovića (‘Virdžina’), Sviličića (‘Oprosti za kung fu’) i drugih. Ima li u toj škrtoj zemlji nešto što filmski inspirira?
U našem slučaju Zagora i Bukovica su na poseban način izvanvremenske, što je bio dobar put za prikazivanje tri dekade, a s druge strane zastrašujuće je gledati te napuštene tvornice, napuštena sela i kuće. Ono što je posebno dobro za aktualnost filma, nažalost, nije dobro za današnjicu: lagana netrpeljivost još uvijek tinja zrakom bez obzira na to što stalno oko sebe nailazite na vizualne podsjetnike nesreće, boli i siromaštva koje taj kraj trpi. Najšokantnija su bila mjesta u koja smo ušli – kao da smo se vratili u doba rata u Hrvatskoj. Znali smo da smo s kamerom došli na pravo mjesto.
Film označavate kao ljubavni – hoće li međunacionalna ljubav biti dovoljna da on bude proglašen političkim?
Film analizira sposobnost izdizanja ljubavi nad povijesnim tekovinama. Ovo je moja direktna konfrontacija s poviješću ove regije koju zovem močvara. Tu se nataložilo toliko netrpeljivosti, bola i jada tijekom povijesti da filmom otvaram pitanja koliko se može izdići iznad takvog muljevitog tla. Sigurno ima političku notu, ali na način da je politika upravo problem. Ne poštujem više niti jednog Hrvata ili Srbina ako nije dobar čovjek. Želim s filmom napraviti ogledalo za ljude koji su potonuli u vlastiti mulj nezadovoljstva, netrpeljivosti, frustracije i zla. Uvijek kažem da na kraju sunčanog dana više nisu bitne ni nacije ni politika. Jedino su najviši ljudski porivi bitni, a ljubav je jedan od njih.
Ogledalo pogubljenih ljudi
U svakom slučaju, vaša filmografija govori o tome da ste na neki način angažirani redatelj?
Mislim da u današnje tupo materijalno doba umjetnost mora reagirati na takav slijed događaja. Treba se boriti za duhovno, za više principe i podsjećati ljude da je to ono što gura čovječanstvo naprijed. Svakodnevno smo svjedoci toliko boli, nesreća, niskih poriva da se umjetnost mora angažirati kako bi podsjetila ljude zašto postoje. Najlakše se prepustiti glupoj masi i biti ovca, najlakše je konformistički kritizirati i mrziti. Ali voljeti, poštovati i suosjećati, to je već malo teži zadatak. E tu umjetnost, naročito film, istupa kao ogledalo pogubljenih ljudi.
Jeste li ranije pisali scenarij? Ako ne, odakle sada interes za to? I odakle ideja za ovaj film: neki novinski članak, nečija priča?
Manje-više sam uvijek scenarist na svojim filmovima ili barem koscenarist. Mislim da je to jako bitno za provođenje osnovne autorske linije. I u vlastitoj sam obitelji imao slučajeve tzv. mješovitih brakova u kojima su nacionalnosti postale prepreka i razlog za raspad. Svugdje sam u ovim krajevima toliko puta čuo ukazivanje na nečiju nacionalnost ili religiju ili politiku da sam odlučio filmski se suprotstaviti takvim izljevima netrpeljivosti.
Kako birate glumce? Imate audiciju?
Ovo je prvi put da sam imao audiciju za neku ulogu i tako sam došao do Gorana Markovića iz Splita koji je divan dečko i sjajan glumac. Inače, dugo vremena vrebam glumce, pratim njihov rad i čekam trenutak kada je netko idealan za određenu ulogu. Obožavam glumce i želim da se osjećaju najzaštićenije na svijetu, ali i da istovremeno daju beskompromisno svoj maksimum. Uz Tihanu Lazović i Gorana Markovića, imamo iskusne osovine kao što su Nives Ivanković, Trpimir Jurkić i legendarna Mira Banjac, a posebno sam ponosan na ekipu mladih glumaca, među kojima su neki prvi put na filmu. Dado Ćosić, Stipe Radoja, Slavko Sobin, Lukrecija Tudor i Tara Rosandić kao nova ili novija lica daju filmu posebnu svježinu.
