Jedan od vrlo popularnih jugoslavenskih glumaca 1980-ih koji je, zajedno s ozbiljnim ulogama u kazalištu i na filmu, od početka bio i uspješan zabavljač, jest Branko Đurić Đuro. Obožavan širom nekadašnje države, kao lik iz urnebesne sarajevske serije ‘Top lista nadrealista’ i iz predstave ‘Audicija’, Đuro je ostao zapamćen po rečenici ‘Joj razlike, drastične’, ali i po ulogama u nagrađenim filmovima ‘Dom za vješanje’ Emira Kusturice, ‘Kuduz’ Ademira Kenovića i mnogo kasnije u ‘Ničijoj zemlji’ Danisa Tanovića. Slava ‘Nadrealista’, pa tako i Branka Đurića, temeljila se u ono vrijeme na drskosti i lakoći političke satire, te na opjevanom bosanskom šarmu u zemlji koja se sve više raspadala. U međuvremenu je protutnjao rat, Đuro je napustio Sarajevo i od svega su ostale (uz poneki film) tek zabavne serije niske kvalitete, koje se u novije vrijeme posvuda vrte i koje Đuro režira ili u njima sudjeluje. Taj pomalo žalosni osjećaj da je ovaj glumac mogao učiniti mnogo više u odnosu na svoj talent visi u zraku već godinama, pa je tako bio vidljiv i nakon njegovog stand-up showa ‘Đurologija’ koji trenutno producira na svim meridijanima, od Splita do New Yorka i od Skenderije do dvorane Lisinski ili Tvornice u Zagrebu.
Najnoviji show, koji je do sada vidjelo nekih dvadesetak tisuća ljudi, tipična je stand-up komedija u kojoj Đuro priča o onome što mu se dogodilo danas ili jučer, ruga se Bijelom dugmetu, Bregoviću, Bebeku i Čoliću ili pak ispaljuje anegdote o seksu, alkoholu, prostati i filmskoj industriji. Mora se ipak reći da se radi o solidnom humoru vrsnog zabavljača, u kojem publika obilato uživa, pa ako je smisao Đurinog nastupa bila proizvodnja veselja i razbibrige, onda je show ispunio svoju funkciju.
Ono što je Đuro propustio učiniti jest da ispriča pravu priču, koja bi bila autentična, sastavljena od života i koja bi bila njegova. Svi ti komadići humora istog tona, trajanja i intenziteta djelovali su otprilike kao gumeni bomboni za razgibavanje facijalnih mišića, jer nisu nalikovali na stvarnost, nego su ispunjavali funkciju sirovine za nasmijavanje. Bilo je tu i zgoda koje je Đuro pričao kao da su njegove a zapravo su to vicevi koje smo nekada davno čuli, bilo je uspješnog imitiranja kolega, konačno i detalja koji su nalikovali na stvarne događaje, ali kada se podvuče crta, bio je to ležeran nastup prožet bosanskom šegom koji je djelovao nestvarno.
S obzirom na to da je, osim viceva i gegova, izostala elementarna uvjerljivost iscijeđena iz crnog humora stvarnosti, nije bilo ni onoga što bi se Branku Đuriću moglo najviše zamjeriti, a to su kontekst mjesta i vremena te stvarna situiranost živih osoba kojima se obraćao. Dvorana zagrebačke Tvornice kulture dvije večeri zaredom bila je puna kao šipak, po svemu se vidjelo da se uglavnom radi o ljudima iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine koje je Đuro nazivao ‘svojom rajom’, a da pritom niti jednom nije spomenuo da su dvoranu praktički ispunile nekadašnje bosanske izbjeglice koje je prije 20 godina samo crna muka natjerala (jednako kao i njega) da napuste rodni kraj i pođu u bijeli svijet.
Čitava večer izgledala je tako prilično šizofreno jer je Đurin show, s upornim nespominjanjem bitnih detalja vezanih uz ljude i događaje posljednjih decenija, djelovao kao da je izvađen iz formalina, odnosno ‘Đurologija’ u Zagrebu u najboljem je slučaju predstavljala sat i pol konzerviranog bosanskog humora što ga je kreirao glumac veći i značajniji od ležernog imidža koji je sam o sebi stvorio. Glumac Branko Đurić Đuro ostao je ovim nastupom dužan svojoj profesiji, Bosni i Hercegovini i vlastitom životu.
