Tko je veći zločinac – onaj koji ubija ili onaj koji ubojstvo zataškava i ubojicu oslobađa krivnje? Da postoji nešto poput historijske pravde, veći dio odgovornosti za ubojstvo obitelji Zec – barem one moralne, kada već krivično-pravnu nismo dočekali – ne bi snosili konkretni egzekutori, pripadnici eskadrona smrti Tomislava Merčepa, nego visoki službenici vladajućeg aparata, poput Vladimira Šeksa, tadašnjega državnog tužioca, koji je učinio sve da zločinačko djelo bude pometeno pod tepih i da se suđenje okrivljenima obustavi.
Tko je ozbiljniji fašist – onaj koji se razmeće ustaškim parolama, pa će nacistički pozdrav ‘Za dom spremni’ ugravirati na mramornu ploču i istaknuti usred Jasenovca, ili onaj koji, premda posjeduje operativnu moć, takvu praksu formalno osuđuje a faktički ohrabruje, pravdajući je nedorečenim zakonima i žrtvoslovnim pijetetom prema dokazanim domoljubima, kao što to čini Andrej Plenković, premijer Vlade Republike Hrvatske?
‘Ovo je bitka za jačanje političkog mainstreama’, kazao je Plenković u emisiji Nedjeljom u dva HTV-a, referirajući se na pitanja voditelja o ustašlucima pripadnika HOS-a u Jasenovcu. Pozdrav ‘Za dom spremni’, prema njegovu sudu, ‘ima dvostruku konotaciju’: prva je konotacija na ustaški režim i ‘to u Jasenovcu može vrijeđati obitelji žrtava’ dotičnog režima, no druga je vezana uz činjenicu ‘da je spomen ploča podignuta hrvatskim braniteljima’, te je u tom smislu ona potpuno neupitna. Konkretno:
‘Meni je izuzetno žao da je došlo do postavljanja ploče koja vrijeđa osjećaje onih koji su bili žrtve logora u Jasenovcu i s te strane imam punu solidarnost prema njima. No, istodobno, riječ je o jedanaest hrvatskih branitelja koji su poginuli za hrvatsku slobodu i demokraciju.’
I tu se ukazuje prava priroda ‘dvostruke konotacije’. Odakle, naime, bilo kome – a posebice premijeru hrvatske vlade – ideja da su se HOS-ovci, pod parolom ‘Za dom spremni’, borili ‘za hrvatsku slobodu i demokraciju’? Oni su se, kako su i sami naglašavali, borili za Hrvatsku koja će biti podrobno očišćena od Srba, čija će istočna granica po mogućnosti slijediti tok rijeke Drine i čije će unutrašnje ustrojstvo slijediti rasističke vizije voljenoga vođe Ante Pavelića, a to je nešto što se prema uvriježenim kriterijima – kakvi, duduše, u Hrvatskoj nisu na snazi - obično smatra negacijom slobode i demokracije.
Ipak, taj sladunjavi i općeprihvaćeni mit – mit da su se pripadnici HOS-a u zadnjem ratu borili ‘za hrvatsku slobodu i demokraciju’ – ugrađen je kao kanonski vrijednosni sud u sasvim aktualnu bitku: u ‘bitku za jačanje političkog mainstreama’, kako ju je definirao premijer Andrej Plenković. U tome leži srž problema, a da bih ga zaoštrio, mogu to sažeti i ovako: ozbiljan moderni fašist nije onaj koji truje javni prostor ustaškim pokličima, uključujući mramornu psovku u Jasenovcu, već onaj koji tim pokličima pridaje ‘dvostruku konotaciju’ i na taj način osigurava normalizaciju abnormalnog.
Hrvatska stranka prava – a onda i HOS kao njena stranačka paravojska – od osnutka 1990. godine je svoj politički i ratni program, bez imalo uvijanja, opskrbila svetim ustaškim idealima. Partijske prostorije krasile su uramljene fotografije poglavnika Ante Pavelića, slavljen je 10. travnja, dan uspostave NDH, ‘Za dom spremni’ je usvojen kao službeni pozdrav, oružano partijsko krilo opremljeno je crnim uniformama, ratne jedinice nazvane su po nacističkim zločincima Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu, a sredinom 1991. donesena je i takozvana ‘Lipanjska povelja’ koja zagovara obnovu i uspostavu ‘Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru sa istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska’.
Eto ‘dvostruke konotacije’: otvoreno se deklariramo kao (neo)fašistička garda, ukrasimo se kompletnim simboličkim asortimanom ustaške NDH, na idejnom i dnevnopolitičkom planu vrijedno sijemo šovinističku mržnju, da bi onda, nakon što nas legitimiraju kao regularne jedinice Hrvatske vojske, bili uključeni u borbu ‘za hrvatsku slobodu i demokraciju’. A kasnije će, u doba mira i blagostanja, kada se obavi dodatni retuš crnokošuljaškoga hrvatstva, sve te kvalitete još biti inkorporirane i u ‘bitku za jačanje političkog mainstreama’.
Takozvani domovinski rat, budući da u kolektivnoj recepciji mora odisati neupitnom svetošću, tu očito ima ulogu nekakvoga univerzalnog pročišćivača, sredstva za brzu i efikasnu moralnu rekonstituciju: uđeš kao ustaša, izađeš kao borac za demokraciju, a da u međuvremenu nisi ni za dlaku odstupio od svojih uvjerenja.
Plenkovićeva ‘dvostruka konotacija’ utoliko nije ništa drugo nego duplo dno hrvatskoga političkog centra, pomno skrojeni ideološki džep pomoću kojega lažni centristi švercaju fašizam u prostor društvene normalnosti. Relativizirajući ustašku provokaciju u Jasenovcu hrvatski premijer pokazuje da nije vulgarni, već efektivni fašist, štoviše – da oko toga ne ostavim dvojbe – fašist je upravo stoga što predvodi ‘bitku za jačanje političkoga mainstreama’.
Kada taj ‘mainstream’ ne bi bio građanski ucifrano izdanje političkoga ekstremizma, s ovlašno pripitomljenim akterima na javnoj sceni, vodile bi se druge vrste rasprava – ne oko toga je li dopustivo da se nacistička parola ističe u Jasenovcu, nego oko toga je li moralno podnošljivo da se bilo gdje u Hrvatskoj podiže bilo kakav spomenik pripadnicima HOS-a, pali oni za domovinu ili ne, bilo to mramorno strašilo ukrašeno ustaškim simbolima ili ne.
Međutim, ta je dilema apsolvirana prije više od četvrt stoljeća, kada je vladajući ‘politički centar’ aklamacijom zauzeo stav prema kojemu je najvažnije imati samostalnu nacionalnu državu, kakva god ona bila, pa se odmah moglo naslutiti da će se ova – osim u retorici ovlaštenih tumača – vrlo teško sastati s demokratskim pridjevom.
Istini za volju, u Jasenovcu nije ni podignuta spomen ploča poginulim ratnicima HOS-a: oni su tek formalno pokriće za onaj ‘Za dom spremni’, za novu u nizu ustaških blasfemija, ljudski uniženi do razine najprozirnije izlike, iskorišteni kao konvertibilni leševi čiju tragiku zaklanja sjena svastike, pa sada, uz cinične pozdravne govore svojih suboraca, trunu na mrtvoj straži iza koje ‘politički mainstream’ škljoca naoštrenim očnjacima.
Te bi kljove mogle sijevnuti punim sjajem sasvim skoro, jer je premijer Andrej Plenković nastalu neugodnost naumio riješiti ‘isključivo temeljem zakona’, i to tako što će formirati posebnu komisiju, a ova će pak ‘postaviti institucionalni okvir za osudu oba totalitarizma’, drugim riječima: predložiti zakonodavnu praksu koja će se temeljiti na izjednačavanju ustaške i partizanske ikonografije. To je potvrdio i njegov džepni ideolog Davor Ivo Stier – inače ljubitelj pravne teorije Carla Schmitta, jednog od inspiratora rasnih zakona u Hitlerovoj Njemačkoj – kazavši kako bi se demokratska zemlja poput Hrvatske ‘trebala odreći svih totalitarnih, fašističkih i komunističkih simbola’.
Sretan epilog ‘slučaja Jasenovac’ je, dakle, na vidiku: ne samo što s lokaliteta gdje je djelovao najveći ustaški konclogor nije uklonjena i jednodušno osuđena fašistička psovka, nego će, pod firmom ‘rješavanja tog problema’, uskoro biti zabranjena petokraka!
Tako to rade umjerenjaci iz ‘političkog centra’. Ništa neuobičajeno. Ništa dramatično. Tek novi kvalitetan pomak na ruti kojom odavno maršira hrvatski državotvorni ‘mainstream’: od crne legije do crne legislative.
Tekst prenosimo s Peščanika
