Po dolasku u Madrid raspitujemo se kod vlasnika hostela kako da dođemo do kvarta Malasaña. ‘Ooo’, namiguje on i dodaje: ‘Tek ste stigle i odmah Malasaña!’ Ovaj madridski kvart, načičkan barovima, popularno je mjesto izlazaka što je, kasnije shvaćamo, i razlog namigivanja, no naša prva madridska adresa bit će tamošnji autonomni kulturni centar El Patio. U El Patiu se nalazimo s aktivisticama španjolske Platforme za osobe pogođene hipotekama (la PAH) koja se u šest godina postojanja prometnula u najaktivniju i s više od 200 autonomnih organizacija diljem zemlje najrazgranatiju organizaciju nakon pokreta 15M, odnosno ‘španjolskog proljeća’. Stižemo pred El Patio, ali na ulazu nas zaustavljaju i objašnjavaju da ne možemo nipošto ući dok po nas ne dođe Lucía Lois Mendez de Vigo s kojom smo dogovorile sastanak. Naime, situacija s nekretninskim poslovima u Španjolskoj se ponešto promijenila i investitori ponovno kreću u pohode, a zgrada El Patia, koju su aktivisti zauzeli prije nekoliko godina, dobila je novog vlasnika koji je pokrenuo postupak za deložaciju. Otuda i mjere predostrožnosti na ulazu. Dok čekamo Luciu Lois, srećemo Anu Mendez de Andes, članicu nove stranke Ganemos koju su osnovali protagonisti društvenih pokreta. Ana nam objašnjava da se ovdje održavaju i sastanci programskog odbora političke koalicije Ahora Madrid sastavljene od Ganemosa i stranke Podemos, koja 24. svibnja izlazi na španjolske lokalne izbore. Nakon protokola ulaska sjedamo s aktivisticama Mai Gradillom i Luciom Lois s kojima smo došle porazgovarati o njihovom radu u Platformi koja se na više fronti bori za pravo na stanovanje i čiji će rad, posrednim putem, uvelike odlučiti predstojeće lokalne izbore.

Španjolska je kontinuirano smanjivala opseg i dostupnost socijalnog stanovanja i danas, kao i Hrvatska, raspolaže sa svega jedan do dva posto socijalnih stanova u ukupnom broju stambenih jedinica. Tamošnji zakonodavci stvorili su pak plodan teren za ‘jahanje divljeg hipotekarnog konja’

Platforma je dosad trajno spriječila 1663 deložacije diljem Španjolske. Pritom, nije ih tek jednokratno zaustavila, kao što je to slučaj kod nas, već je zahvaljujući pregovorima aktivista i dužnika s bankama trajno ukinula prijetnje od gubitka doma. Pored zaustavljanja deložacija, javnih akcija i pregovora oko pojedinačnih slučajeva, la PAH aktivno predlaže izmjene zakona, a putem svog programa Obra social (Socijalni rad) smjestili su oko dvije i pol tisuće obitelji u prazne stanove u vlasništvu banaka i s bankama ispregovarali socijalnu rentu koju zagovaraju i pravnim putem. No u razgovorima s članicama la PAH-a, ali i Juanom Luisom Sanchezom, novinarom eldiarija, glasila izraslog iz pokreta 15M, saznajemo da je preokretanje načina na koji ljudi doživljavaju krizu jedan od najznačajnijih uspjeha pokreta za pravo na stanovanje. Uspio je promijeniti dominantni diskurs koji je krivnju svaljivao na dužnike i preusmjerio krivicu na prave adrese – banke i državne vlasti. Ujedno, kolektivnim organiziranjem inicijativa je ponudila i alternativu depresiji u koju su mnogi zapali, a rješavanje stambenog pitanja prestalo je biti čisto individualni problem i odgovornost.

La PAH, kao uostalom i mnoge španjolske platforme i inicijative nastale nakon okupacije trgova u proljeće 2011., uspio je nadići marginaliziranu aktivističku poziciju i svjesno strateški izgraditi svoju političku snagu radom na svakodnevnim temama i mjestima. To je potom utjecalo na stvaranje novog političkog jezika koji je s plenuma na male ekrane diljem Španjolske doveo Pablo Iglesias, čelnik nove lijeve političke stranke Podemos koja je prošle godine ostvarila zavidan uspjeh na izborima za EU parlament. Podsjetimo, na valu pobuna 2011. Španjolci su više od mjesec dana kampirali na okupiranim gradskim trgovima, a okupacija nije završila kao jednokratan čin pražnjenja kolektivnog nezadovoljstva. Od početka je organizirana kao poligon novih eksperimenata u demokraciji, gdje dugogodišnje aktivističke mreže uspostavljaju plenume na kojima će se raspravljati o svim gorućim socijalnim pitanjima. No priča se nije zaustavila na trgovima, pa su se po završetku okupacije mnogi, uključujući i naše sugovornice Luciu Lois i Mai Gradillu, intenzivno počeli baviti aktivizmom usmjerenim na socijalna prava.

- Ovdje znamo reći da je pokret 15M bio oluja, supereksplozija nakon koje su ljudi tražili načine za kanaliziranje svih tih ideja i osjećaja koje su osvijestili na trgovima, kako bi ih premjestili u svoju lokalnu sredinu i učinili konkretnima - govori Lucía Martin iz Barcelone, koja je u la PAH-u od samog začetka 2009. godine.

U Španjolskoj, koja je u to vrijeme imala preko sto deložacija dnevno, Platforma se ubrzo uspostavila kao najbolja forma političkog organiziranja za rješavanje konkretnih problema. La PAH je prvenstveno volonterska organizacija koja funkcionira na mješavini demokratskih principa ili, kako nam objašnjava Albert Jimenez iz sabadellskog la PAH-a, ‘u platformi se ljudi osnažuju kroz praksu’, a ‘oni koji pristupaju la PAH-u’, organizaciji koja se nikada eksplicitno ne pozicionira ideološki, ‘kroz praksu otkrivaju svoj kolektivni identitet koji možemo nazvati i radničkom klasom’.

Najpoznatije ime Platforme i njezina donedavna glasnogovornica Ada Colau, zajedno s Adríom Alemanyjem, objavila je knjigu nastalu na osnovu iskustava rada u la PAH. U knjizi pod naslovom ‘Vidas Hipotecadas’ (‘Životi pod hipotekom’) nalazi se i detaljan opis španjolskih stambenih politika od vremena Francove diktature naovamo, a koje su dovele do teških posljedica s kojima se zemlja danas nosi. Zastrašujuća je činjenica da sadržaj ove knjige, kao i mnogobrojne izjave naših sugovornika, neodoljivo podsjeća na hrvatske zakone i politike koje favoriziraju nekretninski i građevinski sektor i stimuliraju ekonomiju na osnovu osobne potrošnje stambenih i ostalih kredita. Španjolska je u kontinuiranom slijedu smanjivala opseg i dostupnost socijalnog stanovanja i danas, kao i Hrvatska, raspolaže sa svega jedan do dva posto socijalnih stanova u ukupnom broju stambenih jedinica, a zakonske izmjene potaknule su nesigurnost iznajmljivanja stanova na tržištu učinivši ga neprimamljivim oblikom rješavanja stambenog pitanja. Time su španjolski zakonodavci stvorili plodan teren za, kako nam objašnjava Albert, ‘jahanje divljeg hipotekarnog konja’. Dodaje da je ‘bitno razumjeti da se Španjolska naglo razvila od veoma siromašne zemlje u prosperitetnog europskog diva upravo na temelju nekretninskog balona’. Njegova kolegica Elvi Mármol govori pak da je ‘sistem bio tako podešen da je vladalo uvjerenje da posjedovanjem vlastite nekretnine napuštamo radničku i konačno prelazimo u srednju klasu’.

Još krajem devedesetih, vlada Josea Marije Aznara donijela je zakon po kojem je drastično pojednostavila prenamjenu bilo kojeg zemljišta u građevinsko i poput hrvatskog Ministarstva graditeljstva znatno olabavila procedure za dobivanje građevinske dozvole. ‘To su činili do te mjere’, objašnjava nam Milica Leković, novosadska arhitektica s madridskom adresom, ‘da je gotovo cijela zemlja postala potencijalno građevinsko zemljište.’ Na zračnim snimkama španjolskih ruralnih krajeva možemo vidjeti cijela naselja nastala usred ničega, a koja se naočigled nalaze unutar perimetra jedne od nekadašnjih njiva. Država je pritom omogućila bankama da promoviraju i prodaju svoje hazarderske proizvode poput unakrsnog kreditiranja. Unakrsni krediti bili su opcija kreditiranja za imigrante koji nikako nisu visinom svojih primanja mogli biti kreditno sposobni. To znači da bi skupili po pet do deset zahtjeva za stambeni kredit, sve redom od primjerice Ekvadoraca, kako bi jedni drugima bili jamci. Ovi budući dužnici nisu se morali čak ni poznavati, dovoljno je bilo da pripadaju istoj etničkoj skupini.

Diljem Španjolske postoji 3,4 milijuna praznih stanova, ali je problem što su politike strukturirane tako da oni nemaju nužnu socijalnu funkciju. Fokus šire strategije la PAH-a je stvaranje održivog institucionalnog okvira kojim bi se omogućila socijalna funkcija tog stambenog fonda

Jednom kad je balon pukao, a mnogi izgubili poslove i mogućnost otplate kredita, postalo je bolno jasno da u Španjolskoj, kao i kod nas, ne postoji efektivan zakon koji može zaštititi oštećene štetnim kreditima. Povrh svega, državne institucije nisu znale kako se snaći u trenutku socijalne krize jer je desetljećima zanemarivana praksa socijalnog stanovanja učinila gradske i državne službe potpuno nespremnima pred nadolazećom vojskom beskućnika. Baš kao i u hrvatskom slučaju, ugovori o kreditima određuju da osoba mora nastaviti otplaćivati dug čak i kad joj banka oduzme stan, ukoliko je vrijednost vraćenog stana manja od visine duga. Na taj se način ostaje bez doma, ali s dugom za cijeli život, pa nema smisla ponovno se zaposliti jer banka odmah sjeda na plaću. Takva toksična računica osudila je velik broj ljudi na plivanje u sivoj ekonomiji, bez mogućnosti ponovnog uključivanja u društvo.

Dva su značajna uvjeta koja su omogućila nastanak la PAH-a. Prvi su organizacije koje su se bavile pravima imigranata koji su, po riječima Elvi iz Sabadella, ‘bili prvi na udaru jer nisu imali rodbinskih i ostalih mreža koje bi im pomogle da prebrode tešku situaciju u kojoj su se našli’. Drugi sretan uvjet bila je postojeća inicijativa V de Vivienda (S za stanovanje). Ovu inicijativu činili su uglavnom mladi ljudi koji su se okupili oko zajedničkog problema – činjenice da se u Španjolskoj prekomjerno gradi, a da je to preskupo za mlade, dok država sustavno odbija stvoriti održiviji model rješavanja stambenog pitanja. Kako kaže Lucía Martin, za nju je ‘ovaj pokret bio prava novina u odnosu na prethodne teme španjolskih aktivističkih organizacija’ jer se obraćao stvarnim problemima generacije kojoj je pripadala. Spoj infrastrukture organizacija za socijalna i ekonomska prava, kao i prava migranata, i svijesti inicijative da cijena stana ovisi o snazi borbe za pravo na stanovanje, stvorio je Platformu čija je inkluzivna forma omogućila da joj se pridruže ljudi različitih socijalnih, kulturnih i dobnih skupina i političkih uvjerenja. Zahtjevi Platforme bili su jednostavni: 1. moratorij na deložacije, 2. oslobađanje od kompletnog duga onih osoba koje su kreditoru vratile stan zbog nemogućnosti plaćanja duga i 3. uspostava socijalne rente. Kako nam objašnjava Lucía Martin, nije bilo lako uspostaviti samoodrživ sustav u kojem se ljude osnažuje da sami sebi pomažu.

- Naši prvi plenumi su izgledali tako da mi koji smo nešto naučili o kreditima pojašnjavamo ljudima što im je činiti, a u trenutku kad se pojave neki dobronamjerni odvjetnici, ljudi im odmah pritrče u nadi da će te ‘stručne’ osobe riješiti problem - kaže.

Novinar Juan Luis Sanchez slikovito opisuje strategiju širenja.

- Prvi aktivisti la PAH-a ponudili su recept s kojim se može skuhati organizacija, ali su isto tako odaslali jasnu poruku: Mi vam dajemo recept, ali nemojte tražiti od nas da vam skuhamo večeru, skuhajte je sami! Svaka od zasebnih platformi mora poštovati osnovna pravila, a taktike može prilagoditi specifičnoj situaciji svoje neposredne okoline. Iako se radi o nizu organizacija istog imena, na terenu smo uvidjeli zavidnu razinu autonomije koju svaka od njih uživa. Pritom, sve platforme se dosta efikasno usklađuju i koordiniraju, no nijedna nema potrebu podastirati svoje odluke nekom centralnom tijelu - govori Sanchez.

Po dolasku u Sabadell, industrijski grad na sjeveroistoku Španjolske, Elvi i Albert odveli su nas na sastanak svoje radne grupe Autogestión (Samoupravljanje). Prije početka sastanka platformaši u jednom sabadellskom stambenom kvartu stoje ispred prostorije koja podsjeća na one mjesnih zajednica. Elvi nas predstavlja i kaže: ‘Ovo su naše prijateljice iz Prava na grad iz Hrvatske.’ Uvode nas u prostoriju u kojoj se nalaze police s pažljivo složenom starom odjećom, kašete hrane i pregršt igračaka za djecu. Učesnici platforme doslovno imaju od sedam do 77 godina i dočekuju nas u nepatvoreno veseloj i drugarskoj atmosferi. Pokazuju nam koliko kašeta hrane je potrebno za prehranjivanje nekoliko obitelji i uz smijeh dobacuju Albertu da ga nisu očekivali na ovom sastanku jer su mislili da se on bavi samo ‘visokim’ stvarima. Naime, Albert je član internacionalne radne grupe i radne grupe za rad. Kako nam objašnjavaju on i Elvi, platforma je na lokalnom nivou organizirana kroz plenum i radne grupe, na regionalnom kroz konstantnu komunikaciju s ostalim platformama i sastavljanju prijedloga zakona o bankrotu i socijalnom stanovanju. Na nacionalnom nivou platformaši djeluju kroz koordinaciju rada i zagovaranjem zakonskih promjena, dok se internacionalni nivo sastoji od dva smjera djelovanja. Jedan je komunikacija sa stranim novinarima, istraživačima i gostima poput nas, a drugi zagovaranje prava na stanovanje na nivou EU parlamenta i Europskog suda za ljudska prava.

Sve smo naše sugovornike pitali koliko vremena odvajaju za rad u Platformi, a svi odreda uz smijeh odgovaraju da ni sami više ne znaju. Kako nam objašnjava Albert, ‘ovo nije konvencionalna aktivistička priča gdje se mi sastanemo, malo razgovaramo i onda svatko ide svojim putem’. Elvi dodaje da je za nju to dugo bilo drugo radno vrijeme nakon glavnog radnog vremena. Mai iz Madrida kaže kako je prije uspostave jasne i razgranate strukture bilo puno teže: ‘Odmah nakon 15M ljudi su dolazili u Platformu u namjeri da podijele sve svoje probleme, a mi mjesecima nismo mogle normalno spavati od tragedija koje smo svakodnevno slušale.’ No danas su stvari nešto drugačije ili, kako kaže Albert, ‘kada uključujete ljude u proces donošenja odluka oni s vremenom postaju sve samopouzdaniji i preuzimaju sve više odgovornosti i više su posvećeni radu u Platformi’ – na taj način stvarate kontinuiranu politizaciju i formirate nove aktiviste.

U razgovorima s aktivistima u Kataloniji učinilo nam se da je u toj pokrajini la PAH davno prerastao pokret koji se bavi samo stanovanjem, na što nam odgovaraju: ‘Mi jesmo prvenstveno pokret za pravo na stanovanje, ali davno smo uvidjeli da ukoliko nemate krov nad glavom, sigurno imate i niz drugih problema.’ Dodaju kako su zaključili da ‘briga isključivo o stambenom pitanju nije dovoljna’ i da se tek kroz povezivanje inicijativa stvara održivost pokreta. ‘Nama dolaze ljudi koji isprva imaju problem na poslu, a tek onda problem sa stanom.’ Iz tog razloga povezali su se s organizacijom Respuestas Solidarias koja okuplja manje sindikate. ‘Sindikatima je danas u ovoj servisnoj ekonomiji teško doći do radnika, ali radnici dolaze k nama, mi ih potom uputimo na manje sindikate koji imaju potrebnu infrastrukturu da im i pomognu’, kažu. Objašnjavaju da je la PAH nehoteći postao svojevrsna paralelna država jer se prava država odavno povukla iz mnogih oblika socijalnih davanja i zaštite građana.

Ada Colau, čije ime vrlo često prelazi preko usta la PAH-ovih aktivista, dolazi iz barcelonske organizacije za socijalna i ekonomska prava Observatorio DESC. Pod utjecajem Ade, organizacija se još u vrijeme nekretninskog balona počela baviti pitanjima stambenih prava, a danas, nakon šest godina djelovanja Platforme, Observatorio predstavlja čvrstu uporišnu točku za la PAH. Profesionalci zaposleni u udruzi za vrijeme radnog vremena iščitavaju i prevode zakone na razumljiv jezik te sastavljaju zakonske prijedloge koji s jedne strane imaju uporište u ustavu, a s druge legitimaciju u samom pokretu. Aktivisti su davno utvrdili da problem s previsokim stambenim kreditima i nasilnim deložacijama nije tek profesionalnopravno već prvenstveno političko pitanje i da će se jedino snažnim društvenim pritiskom organski stvarati zahtjevi koji bi mogli krojiti dobre zakone. Diljem Španjolske postoji 3,4 milijuna praznih stanova i jasno je da stanova ima, ali je problem što su politike strukturirane tako da oni nemaju nužnu socijalnu funkciju. Fokus šire strategije la PAH-a je upravo stvaranje održivog institucionalnog okvira kojim bi se omogućila socijalna funkcija tog stambenog fonda.

Udruženi u zajedničku inicijativu, la PAH, Observatorio DESC i sindikalne središnjice, zajedno s još nekoliko organizacija, podnijeli su 2012. španjolskom parlamentu tzv. ILP. Riječ je o formi demokratskog odlučivanja u kojoj građanske inicijative, ako prikupe dovoljan broj potpisa, mogu predati na raspravu zakon, a parlament odlučuje o njegovom prihvaćanju. No Irene, pravnica iz Observatorija, objašnjava kako je ‘ILP podnesen da bi se, između ostalog, povećala vidljivost pokreta’. Nakon što je nacionalni parlament odbio prvi ILP u kojem su bila tri osnovna zahtjeva Platforme, la PAH je odlučio okrenuti se nižim, lokalnim instancama vlasti i putem kampanje Romper por abajo (Probijanje odozdo) zagovarati zahtjeve ILP-a direktno tamo gdje se trebaju izvršiti.

‘La PAH je ženski pokret’, objašnjava Lucía Martin. Kad su izgubili ulogu ‘hranitelja’ koju im nameće društvo, muškarci su se u mnogo većem broju povukli u depresiju, a žene nisu imale taj luksuz. S tim u vezi, za razliku od Podemosa, nove inicijative koje izlaze na lokalne izbore imaju na svojim listama i preko 60 posto žena

Unatoč koaliciji pri podnošenju ILP-a, na pitanje kakva je suradnja pokreta i sindikata svi redom odgovaraju – nikakva, sindikati su potpuno izvan priče. Juan Luis pojašnjava: ‘Morate razumjeti da su ljudi u Španjolskoj 2011. ustali protiv cjelokupnog institucionalnog okvira, a sindikalne središnjice se percipiraju kao dio problema.’ Dodaje da se ‘nisu transformirale na način da odgovore na potrebe prekarnog radništva naročito pogođenog krizom’. Po izjavama naših sugovornika, to ne znači da ne surađuju sa središnjicama. Ako nikako drugačije, onda pri mobilizaciji ljudi u nekoj formi braka iz koristi, a bez mnogo ljubavi. U ovo smo se uvjerile na barcelonskom prosvjedu za globalni dan otpora TTIP-u, na kojem se okupilo pet tisuća ljudi.

Barcelonski la PAH smješten je u prostranu halu u kojoj nas na ulazu dočekuju natpisi poput ‘Hvala hrabrim ženama la PAH-a’. Na zidovima su brojne tabele i detaljni dijagrami, dok sa stropa visi veliko zeleno srce na kojem piše Sí se puede! (Da, može se!). ‘La PAH je ženski pokret’, objašnjava nam Lucía Martin. Kad su izgubili ulogu ‘hranitelja’ koje im španjolsko društvo nameće, muškarci su se u mnogo većem broju povukli u depresiju i sram, a žene nisu imale taj luksuz. S tim u vezi, za razliku od Podemosa, nove inicijative koje izlaze na lokalne izbore imaju na svojim listama i preko 60 posto žena. O tome su, kako kaže Lucía Martin, nove stranke jako vodile računa jer dolaze iz pokreta koji su podigle žene. No pojašnjava da se, dosljedno svojoj praksi, Platforma nije nikad definirala kao feministički pokret, nego je praksa to učinila umjesto njih. Žene su se uzajamno, putem malih pobjeda i javnih istupa, a ne kroz diskurzivne seanse, artikulirale i postale politički subjekti.

Iako Podemos ne dolazi iz redova pokreta, ulaskom u izborne utrke stranka je do neke mjere pogurala protagoniste društvenih pokreta, a pogotovo one iz la PAH-a, da se eksponiraju na ovaj način. No Ana Mendez de Andes kaže da je osnovni razlog stvaranja novih stranaka to što ‘imamo 700 tisuća ovrha, a organizacija kao la PAH koja sustavno radi uspijeva riješiti svega nekoliko tisuća njih. Postalo je očito da nećemo napraviti ništa održivo dok ne probijemo institucionalnu blokadu ulaskom u predstavnička tijela’. Pritom Ana tvrdi da je zadatak inicijativa proizašlih iz društvenih pokreta, za razliku od centraliziranog Podemosa, pokušaj otvaranja institucija demokratskom procesu koji je nastao u pokretu. Iako su mnoga najvidljivija lica la PAH-a postala vodeća u izbornoj utrci, Platforma je učinila niz promjena kako bi se što više formalno odvojila od stranke. Ocjena uspješnosti ovog odvajanja varira od sugovornika do sugovornice, no složni su u tome da će politizacija nastala kroz praksu la PAH-a i ideje koje su se tamo rodile odigrati bitnu ulogu u odlučivanju birača na predstojećim izborima. Na kraju, iako smo pobrojali cijeli niz uspjeha i dobrih praksi Platforme, valja napomenuti da su protagonisti ove priče itekako samokritični, a da ih je dugogodišnja praksa učinila praktičnim sugovornicima svjesnima toga da se problemi neće riješiti samo na izborima, na kojima im izgledi variraju od grada do grada. No koliko god uspjeha imali, čvrsti su pri odluci da pokret i dalje bude odvojen od stranaka kao permanentni društveni korektiv. Pogleda poslovično uperenog u bolju budućnost s nestrpljenjem iščekujemo 24. svibanj, dan izbora. Sí se puede!