Nova Vlada preuzima kormilo broda koji tone. More godinama prodire u potpalublje uporno i nezaustavljivo, iako više ne tako brzo kao u razdobljima privatizacije i sustavnog pretvaranja zemlje u ekonomsku koloniju. Hrvatska danas stvara manje, a njeni građani za prosječnu plaću kupuju skromniju košaricu proizvoda i usluga nego prije četiri desetljeća. Sve ostalo samo su svakodnevni novinski naslovi, koji govore o pučkim kuhinjama i socijalnim samoposluživanjima, iseljavanju i izumiranju, generacijama bez perspektive i, kao zakonitoj posljedici, jačanju desnog radikalizma. Istovremeno se vodi igra podacima, kojom se dokazuje kako je konačno krenulo nabolje, pri čemu su posebno omiljene prognoze Svjetske banke i MMF-a, ali i privatnih banaka. Kao da oni znaju neke nama nedostupne tajne i kao da i njihove analize ne kriju vlastite interese.
U jednom takvom trenutku prevladavajućeg papirnatog optimizma Hrvatska je konačno dobila stabilnu Vladu s premijerom koji djeluje razložno i politički umjereno. To, svakako, nije malo nakon razdoblja nerada, kaosa i radikalizma koji je vodio u izvanredno stanje, ali je daleko od toga da bi bilo dovoljno. Novi početak koji se očekuje od nove Vlade pretpostavlja korjenite ekonomske promjene. Pretpostavlja da netko konačno razbije Kolumbovo jaje domaćih i stranih interesa koji se ostvaruju na račun Hrvatske.
Iako su posljednji podaci relativno povoljni, već prvi naredni dani nose prijeteće oblake. Istovremeno sa stabiliziranjem vlasti, svi koji se namiruju preko države počet će tražiti više. Kao što je faktično bezvlađe u prethodnom dijelu godine djelovalo na usporavanje prevelike potrošnje, tako će sada novoj Vladi svi potrošači odjednom staviti nož pod grlo i pokušati zavući ruku u džep. Možda zvuči apsurdno, ali nemoć tragikomične vlade Tima Oreškovića jedini je domaći uzrok nešto boljih ekonomskih kretanja. Sve drugo posljedica je nešto boljeg stanja u svijetu.
Hrvatska je, naime, zagušena golemom parazitskom strukturom, koja joj nemilosrdno izvlači sve životne sokove. Osnovni mehanizam za to je devizni tečaj. On je danas isti kao prije 23 godine, dakle kakav je uspostavljen početkom 1994., dok je sve ostalo nabujalo do gigantskih razmjera. Koliko su jedni dobivali, toliko je netko drugi morao izgubiti. Izgubila je Hrvatska: industriju, radna mjesta, razvoj i budućnost. Rješenje koje se pod pritiskom parazitskih interesa ne smije ni spomenuti je promjena tečaja, dakle devalvacija, kao svojevrsni Nju dil. Druga je mogućnost tzv. unutrašnja devalvacija, što znači zadržavanje istog deviznog tečaja, ali uz smanjivanje troškova kojima je opterećeno gospodarstvo. Rezultat bi matematički trebao biti isti, odnosno povećanje konkurentnosti u istom postotku. Dosad su se za to zalagali svi zagovornici postojećih odnosa u društvu, pri čemu su očito mislili na smanjivanje troška za plaće, mirovine i socijalna davanja. To je škola mišljenja po kojoj sve troškove mora platiti radno ovisno stanovništvo. Po kojoj je, zapravo, vlastiti narod uvijek prevelik trošak.
Najveća je zasluga razdoblja bezvlašća koje upravo završava da je pilu okrenulo naopako. Iako vrlo skromno, unutrašnja je devalvacija započela na točki gdje je trajna kriza i stvorena. Uz banke i uvoznike, to je prevelika državna i paradržavna potrošnja. Godine 1994., kad je uspostavljen sadašnji devizni tečaj, hrvatski je proračun bio četiri i pol puta manji nego danas. Rast koji je slijedio nije bio posljedica rata i reintegracije zemlje, već HDZ-ovog oslanjanja na državnu birokraciju kao svoju glavnu izbornu bazu. Samo sredinom godine 1998., kad su svi ratovi bili završeni, proračun je rebalansom povećan za cijelu trećinu. (Za to je iskorišteno uvođenje PDV-a umjesto klasičnog poreza na promet.) Neposredna posljedica je bila smanjivanje rasta proizvodnje sa skoro sedam posto na nulu. Betonirano je stanje u kojem se ne isplati ni proizvoditi ni investirati. Ništa se nije mijenjalo ni u dvije prilike kad je HDZ silazio s vlasti. Svaka je vlada služila potrošačima, umjesto proizvođačima novih vrijednosti.
Kad je budžet postao očito prevelik i kad je dospio pod nadzor Evropske unije, politička birokracija je pronašla novo rješenje. To je sustav tzv. naknada kojima država financira sve i svakoga koga želi, izvan proračuna i bez parlamentarnog nadzora. Naknada za vjetroelektrane, o kojoj su se posljednjih dana mnogi raspisali, samo je najnoviji primjer. Naknade su postale čarobna riječ koja otvara džepove građana bez suvišnih zašto. Patent, zapravo, nije nov i spada u arsenal mudrolija naslijeđenih od socijalističke birokracije. I nekad je postojao budžet i – izvanbudžetska bilanca. I tada je na isti način funkcioniralo i prikupljanje novca i njegova potrošnja. Točnije, stjecanje prava na tuđi novac i njegovo trošenje. Isti su bili i patetično važni razlozi kojima se to opravdavalo. Razlika je bila samo u nazivu.
Prvi potez u nekadašnjoj reformi Ante Markovića bilo je ukidanje te famozne izvanbudžetske bilance. Pritom se uopće nije razmatrala opravdanost pojedinog troška. Možda je on važan i neizbježan. Možda se bez njega zaista ne može. Ali nedozvoljivo je da se bilo što financira izvan proračuna, jer se time remete sve bilance zemlje i ruši sustav u kojem svi državni troškovi moraju biti pod parlamentarnom kontrolom. U biti, riječ je o elementarnom uvođenju reda.
Može li nova hrvatska vlada krenuti istim putem? Zadatak nije lak. ‘Nitko se ne želi ničega odreći’, kukala je nekad premijerka Jadranka Kosor. Naravno da ne želi, ali to i nije zadatak za dobrovoljce, već za vladu i parlament. U tom smjeru sada su okrenuti svi putokazi, ekonomski, a moglo bi se reći i ljudski. Ovogodišnje bezvlađe pokazalo je da već i mali pomaci u ograničavanju birokratskog rasipništva daju vidljive rezultate. Glavna prepreka na putu daljnjeg kresanja je domaća birokratska hobotnica, ušančena u političkim strankama i tijelima državne i paradržavne vlasti, spremna na suradnju sa svakim oblikom radikalizma samo da bi zaštitila svoje interese. Možda je ona u ovom trenutku opasniji neprijatelj od financijskog kapitala, naviknutog da pije krv direktno iz aorte zemlje. Ali obračun s domaćom birokracijom sasvim sigurno ne bi bio dovoljan da se nakon desetljeća propadanja zemlja konačno uputi drugim smjerom. Sudar s financijskim kapitalom i uvoznicima također je neizbježan.
