S čak tri prevedene knjige na hrvatski – ‘Rat je rat’ (Ocean more), ‘Unutraježivotinja’ (Multimedijalni institut) i ‘Melankolija otpora’ – Lászlo Krasznahorkai (1954) napokon je prošle godine, stvarno i metaforički, doputovao i u Hrvatsku. Put do hrvatskih prijevoda njegovih knjiga – zasad ih je prevedeno ukupno četiri – traje valjda koliko i kolektivna fascinacija filmom Béle Tarra ‘Sotonski tango’ iz 1994. Zna se da su umjetničke karijere Krasznahorkaija i Tarra isprepletene i da je baš prema ‘Melankoliji otpora’ Béla Tarr 2000. snimio film ‘Werckmeister harmóniák’ / ‘Werckmeisterove harmonije’. Međutim, koliko bile slične, toliko su ‘Melankolija otpora’ i ‘Werckmeisterove harmonije’ i različite: Krasznahorkai energično piše hermetičnu prozu prošaranu realističkim i naturalističkim motivacijama, dok Tarra više zanimaju atmosfera i ambijent. Slavne pak Krasznahorkaijeve vijugave rečenice koje plove u nesigurnim omamljujućim postavangardističkim vrtlozima, u svojim zamagljenim registrima nisu ni neduhovite ni neironične.
Već siloviti romaneskni uvod – krkljanac u šinobusu i simptomatični seksualni problemi (napastovanje) s kojima se gospođa Pfalum susreće – pokazuje da Krasznahorkai nije gnjavator nabiflan teorijom, iako bi se čitanje nekih dijelova romana dalo usporediti s Igmanskim maršem. Nije baš istina, osim ako ih ne uspoređujemo s akcijskim filmovima, da Krasznahorkai i Tarr pišu knjige i snimaju filmove u kojima se ništa ne događa, a još je važnije što su nam ti likovi, ambijenti i pripadajući događaji toliko bliski da bismo jugoistok Mađarske lako pobrkali s našim sjeveroistokom. Krasznahorkai i Tarr opisuju stanje panonske palanke u terminalnom stadiju, i neki novi Matko Peić bi u prvoj podravskoj kasabi ili slavonskoj mahali pronašao Krasznahorkaijevog poštara Valušku, opsjednutu kozmičkim harmonijama spletkarošicu Ezstericu, koju u Tarrovom filmu divno glumi Hanna Schygulla, te muzikologa Esztera, gospodina koji je posvećen proučavanju klasične glazbe. To su tipični naši likovi iz provincije o kojima naša zavičajna književnost ili pjeva ili šuti.
‘Melankolija otpora’ – objavljena još 1989. – roman je o pobuni, ali o pobuni rulje, pobuni bagre, pobuni polusvijeta kojim komandira stanovita nakaza, neki Princ, dakle Đavao, a povod svemu je cirkus, ali doslovno cirkus i to putujući, čija je glavna atrakcija preparirani kit čije javno pokazivanje sije kaos, anarhiju i nasilje. Njima nasuprot stoji malograđanski poredak: politička akcija koja se doslovno zove ‘Čisto dvorište, čestita kuća’, ojačana vojnim režimom, pa sad vi birajte političku opciju i svijet u kojem želite živjeti. U prepariranom kitu danas možemo manje ili više vješto vidjeti što god hoćemo, i prepariran fašizam ili preparirani kapitalizam, poplavu besmislenog nasilja i ludila, u svakom slučaju Mađarska ili Hrvatska, uvijek jedno te isto: jedne grozne sisteme smjenjuju drugi, još gori.
Na kraju, Krasznahorkai je duhovito, kao da piše znanstveno djelo, podijelio ovaj roman na ‘uvod’, ‘razradu’ i ‘zaključak’, i možda bi zaista imalo smisla još jedanput pročitati ‘Melankoliju otpora’ kao znanstvenu studiju o vremenu u kojem živimo.
