Prije negoli su Hrvatsku preplavile sirijske izbjeglice, dvije najveće političke stranke tjednima su se intenzivno prepirale oko tretmana banaka. Odnos prema pitanjima švicarskog franka i ostalih problema koje uzrokuju te financijske institucije u neizbježno pojednostavljenim projekcijama odredilo je SDP kao antibankarsku stranu, a HDZ kao probankarsku. Mada u takvoj podjeli ima istine, više je nego indikativan onaj najčešće prešućivani ostatak priče – banke nisu samonikla biljka; ovakve kakve jesu, one su neodvojiv dio postojećeg ekonomskog uređenja te funkcioniraju u skladu s njegovim historijskim datostima i ograničenjima.
Promotrimo li ih u tom kontekstu, doći ćemo čak do saznanja da su upravo banke udarna špica suvremenog, globalnog kapitalizma, neoliberalnog. One su njegova avangarda i ključni operativni aparat u rastu i akumulaciji, pa danas ozloglašena bankarska hegemonija nije nikakav eksces ni devijacija, već dosljedna i logična pojava u razvoju kapitalističkog sistema. Uporna povika isključivo na banke zastire činjenicu da uzrok njihovoj grubijanskoj premoći nije subjektivan ni izoliran. A to o čemu govorimo kad govorimo o bankama neće iščeznuti samim protivljenjem nekim manifestacijama aktualnog bankarskog poslovanja. Prije će biti da bi se moglo prometnuti u kakav novi oblik iste eksploatacije i opet nam se na neko vrijeme umješno skriti pred nosom. Nekoć je akumulacija ovisila o materijalno-proizvodnoj industriji, da bi se s relativnim posustajanjem njezinih učinaka otela s lanca financijska industrija u procesu financijalizacije. Pokazat će se da je riječ o naoko neiscrpnom prostoru za špekulantske akrobacije i produkciju vrijednosti kroz samu cirkulaciju kapitala, no i tome je spala maska s prsnućem globalnog financijskog balona krajem prošlog desetljeća. Vladimir Cvijanović, naš sugovornik uz ovaj članak, skicirao je okolnosti u kojima se financijalizacija zbivala i još uvijek se zbiva, baš kao da ne postoji sutra.
Danas ozloglašena bankarska hegemonija nije nikakav eksces ni devijacija, već dosljedna i logična pojava u razvoju kapitalističkog sistema
Mogućnosti financijske industrije s vremenom su se izuzetno razvile; osiguran joj je direktan pristup crpljenju profita iz radničkih nadnica po više osnova, a s druge strane plasman njezinih novih produkata i uvlačenje nefinancijskog sektora u sve težu ovisničku igru. Povezanost trgovačkog i materijalno-proizvodnog sa specifičnim financijskim kapitalom postoji međutim koliko i sam kapitalizam, od prvih kreditorskih uloga za pokretanje manufaktura, ali totalni prevrat događa se tek u našoj epohi. Danas je rezonu financijalizacije podčinjen cijeli svijet, dok financijska industrija ni nakon recesijskog udaranja glavom o zid ne pokazuje naznake eventualnog posustajanja. U prepoznavanju okolnosti na konkretnom licu mjesta svakako treba uzeti u obzir razlike među zbivanjima u centru strukture i na njenoj periferiji. Najčešći okvir koji nam privlači pažnju jest, dakako, Europska unija, s rubnom pozicijom hrvatske ekonomije zahvaćene kontinentalnim virom. Dijelimo suštinske sličnosti s drugim postsocijalističkim zemljama Europe koje su također dale privatizirati svoj bankarski sektor. Sve su tad funkcionirale kao jedna, što se po discipliniranosti izdvajalo od ostatka naizgled kaotičnog ekonomsko-političkog miljea u tranzicijskim sredinama.
Uz marljivo sufliranje financijskih ustanova kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, taj proces bio je izazvan ponajprije širenjem banaka iz centralnih zemalja EU-a prema otvorenom tržištu jugoistoka. Periferne zemlje postaju strateški tržišni cilj za financijalizaciju s razumljivim uvjetom osjetnijeg internacionaliziranja. Liberalizirani tokovi kapitala i visoka likvidnost u vodećim kapitalističkim privredama rezultirat će neviđenom kreditnom ekspanzijom i financijaliziranjem nefinancijskog sektora, privatnog i zatim javnog, te naročito kućanstava. Privatni sektor tako će ponajviše pridonijeti rastu ino-duga postsocijalističkih zemalja, ali nemogućnost naplate u koju će zapasti svjetska financijska industrija obit će se najprije preko javnih budžeta i sustava. Od momenta globalnog recesijskog udara, i hrvatske su vlade ponijele ekonomsko-političku luđačku košulju skrojenu od proturječja između nepostojeće monetarne suverenosti i više fiskalne odgovornosti. Fiksni tečaj kune i stanje intenzivne euroizacije u direktnoj su naime vezi s poplavom uvezenih kredita u osvit novog milenija i s dirigiranim preusmjeravanjem ekonomije k uvozu. A to među ostalim pospješuje stalni osjećaj krivnje i potiče sud o vlastitoj nesposobnosti i korumpiranosti koje neprijeporno cvatu, ali nisu ni alfa ni omega stvari.
Aktualno konfrontiranje hrvatskih vlasti s bankama je malo uzburkalo tu žabokrečinu koja se pruža do indigniranih vlada zemalja centra EU-a. Njihov kolonijalistički refleks uvježbavan je otkako smo im skupa s ostatkom unezvijerenog jugoistoka Europe prodali skupo sanirani financijski sektor, instalirali si devizne klauzule i omogućili im tzv. sekuritizaciju prepuštanjem dijela mirovinsko-osiguravateljskog sustava. Potonji detalj je inače primjer po kojem se i dalje vidi kako se u Hrvatskoj bankama popušta na jednoj strani kad ih se na drugoj zakine, ako uzmemo u obzir Vladine najave o povećanju izdvajanja u drugi stup mirovinskog osiguranja. Za to vrijeme banke-majke ovdašnjih im predstraža, koje se još ganutljivo zovu domorodačkim imenima, u domicilnim su privredama ipak vodile računa o socijalnoj osjetljivosti i ekonomskoj održivosti. Potpomagale su materijalnu proizvodnju, ali ne tek nekretnina za koje će se odobravati toliki krediti, nego svega drugog što će se izvoziti – nama. I sve to treba uzeti u obzir kako ne bismo ishode svodili na puki sukob domaće pozicije i opozicije kao dobrog i zlog policajca, a obojice lojalnih servisera općeg sistema u kojem banke-vjerovnici postaju dominantni posjednici zemljišta, poduzeća, medija. Mislav Žitko, drugi naš sugovornik ovom prilikom, ukazuje zato na potrebu preciznijeg vaganja ukupnih odnosa i mogućnosti koje hrvatskim vlastima stoje na raspolaganju.
No s izbjeglicama smo počeli tekst, pa ćemo ga njihovim spomenom i zaokružiti; šlagvort je osigurao Zoran Milanović izjavom da je izbjegličku krizu na zapadnom Balkanu prouzročila Grčka jednostranim upućivanjem stranaca na sjever kontinenta. Kao da nije uočio da sad i on – odnosno Hrvatska – opravdano postupa jednako, te je Grcima pripisao emocionalne motive s korijenom u ekonomskoj situaciji i time izazvanim sukobima s centrom EU-a. A bilo bi lijepo da hrvatski premijer uoči kako je s izbjeglicama i s ekonomijom posrijedi jedno te isto prelijevanje štete čije izvorne sistemske vinovnike sigurno već otprije prepoznaje.
Pomak naprijed, problemi ostaju
Mislav Žitko, Filozofski fakultet u Zagrebu i Centar za radničke studije:
Dijelimo suštinske sličnosti s drugim postsocijalističkim zemljama Europe koje su također dale privatizirati bankarski sektor. Sve su tad funkcionirale kao jedna, uz marljivo sufliranje financijskih ustanova kao što su Svjetska banka i MMF
- I prije nego što je Sabor izglasao izmjene Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo je jasno da vladajuća koalicija ulazi u predizbornu kampanju koristeći različita sredstva kako bi poboljšala svoj izborni rezultat. Nitko neće sporiti da je problem visoke zaduženosti kućanstava, a posebno visoke zaduženosti u švicarskim francima, ozbiljan. Dosad su se učinci mogli vidjeti kako u ekonomskoj tako i u socijalnoj domeni, jer su mnoga kućanstva zapala u krizu koja je osim novčanog uzimala danak u psihičkom i fizičkom zdravlju članova pogođenih kućanstava. Međutim, postavlja se pitanje kvalitete, odnosno posljedica programa konverzije u euro za kredite vezane uz švicarski franak. Konverzija će se prema konačnom prijedlogu provesti na način da će se glavnica kredita prema tečaju koji je vrijedio na dan odobrenja prevesti u eure, dok će se kamatna stopa u francima zamijeniti kamatnom stopom u eurima. Za dužnike koji ne prihvate novi plan ostaju na snazi stare mjere o fiksiranom tečaju franka od 6,39 posto i fiksna kamatna stopa od 3,23 posto. Naravno, nekakvo rješenje problema zaduženosti je bolje od nikakvog, no možda je trebalo, prije nego što Vladu proglasimo borcem za ekonomska prava dužnika, razmotriti i druge mogućnosti koje je HNB skicirao u Izvješću o problematici zaduženosti građana kreditima u švicarskim francima. Program koji je najinteresantniji temelji se na uvođenju poreza na aktive banaka u francima. Država bi pritom mogla koristiti porezom dobivena sredstva za kreiranje transfera najugroženijim dužnicima. Time bi se zaobišla linearna rješenja koja ne vode računa o socijalnom statusu dužnika – primjerice, visini dohotka pojedinog kućanstva. Linearnost je moguće izbjeći i uvođenjem paketa regulatorno-poreznih mjera poput restrukturiranja kredita s otpisom dijela glavnice, preuzimanja nekretnine s otpisom rezidualnog duga ili mogućnosti davanja preuzetih nekretnina u povlašteni najam, a implementacija bi se odvijala na osnovu procjene stanja dužnika kroz uvid u podatke koje drže Porezna uprava i same banke. Takav paket može se uvesti kao komplementarni dio drugih, uključujući konverziju. Sama konverzija koja je predstavljena kroz prizmu sukoba Vlade i bankarskog sektora predstavlja pomak naprijed s obzirom na to kako su se Vlada i HNB odnosili prema problemu zaduženosti. Istovremeno, temeljni problemi ovim potezom ne nestaju. Hrvatska će i dalje imati visoku razinu euroizacije, dok će se kućanstva i dalje nositi s činjenicom da su im prihodi kunski, a plaćanja devizna. U određenoj mjeri isključiva usredotočenost na bankarski sektor, o čemu je mnogo toga opravdano kritički rečeno, skriva temeljnije probleme pozicije hrvatske privrede u kontekstu otvorenih kapitalnih tokova i problema koji iz toga proizlaze na razini svakodnevice.
Bankari su kumovi krize
Vladimir Cvijanović, ekonomist iz nevladine udruge Grupa 22:
- Proces financijalizacije se na Zapadu odvijao od 1970-ih naovamo i podrazumijeva rast važnosti financijskog sektora i okrenutost poslovanja poduzeća u realnom sektoru više prema manipulaciji na financijskim tržištima nego prema svojoj proizvodnji. Bio je potpomognut niskim kamatnim stopama i obiljem novca, na što su ključni utjecaj imale centralne banke uz financijske inovacije kao što su derivativni financijski instrumenti, razni fondovi i slično, institucionalne inovacije, npr. vezivanjem mirovinske štednje uz uspjeh na tržištu kapitala, ali i mnogobrojne tehnološke inovacije u sferi plaćanja, internetskog bankarstva itd. Posljedice ovih procesa kod nas se počinju osjećati tek u prošlom desetljeću, povećanim bankovnim kreditiranjem primarno stanovništva, uz notorni problem švicarskog franka, a tek onda poduzeća. Bio je to čisti rezultat oportunizma banaka ohrabrenog manjkom regulative zakonodavca i HNB-a s jedne i odumiranja prerađivačke industrije s druge strane. U financijskom smislu sada imamo bankarsku monokulturu odnosno oligopolni bankarski sektor u stranom vlasništvu koji više funkcionira kao poluga mužnje stanovništva nego kao motor privrede. Iako već više od desetljeća nije bio uzrokom financijske krize u Hrvatskoj – ovdje smo u 1990-ima imali dvije bankarske krize – itekako je kumovao socijalnoj krizi. Kao takav, on se znatno razlikuje od primjerice bankarskog sektora Njemačke, koji financijski podupire privredu. Prema kriteriju stranog vlasništva i problemima kreditiranja stanovništva povezanih sa švicarskim frankom, hrvatski je bankarski sustav sličniji nekim drugim zemljama bivše Jugoslavije. U strukturi kreditnih institucija u Hrvatskoj stambene su štedionice skoro neprimjetne, jer gotovo sva imovina takvih institucija pripada poslovnim bankama. A kako se održivi razvoj ne može graditi samo na njima zbog njihove sklonosti krizama i nekreditiranja jednog dijela privrede i stanovništva, početak rada tzv. etične razvojne banke u Hrvatskoj stoga treba toplo pozdraviti.
