Čini se da hrvatska vlada nije sigurna bi li reformirala ili bi se rasformirala: dok koalicijski partneri prijete izlascima, preslagivanjima i novim izborima, jedinom među njima koji nije izabran preostalo je predstaviti javnosti šezdeset mjera Nacionalnog programa reformi, relativno opsežnog dokumenta prigodno sažetog na dvadesetak stranica powerpoint prezentacije. ‘Reforme se možda neće svidjeti svima, ali su fer’, zaključio je tako prošloga četvrtka na službenoj presici premijer Orešković u vickastom tonu; fer bi, doduše, bilo i da je okupljenim novinarima makar natuknuo ponešto o kontekstu nastanka reformskog dokumenta. Program je, naime, žanrovski bliži domaćoj zadaći ili kontrolnom radu nego strateškoj inicijativi vlasti: riječ je o očitovanju koje su sve članice EU-a morale do kraja prošloga mjeseca dostaviti Evropskoj komisiji, izravno odgovarajući na briselska izvješća o stanju nacionalnih ekonomija objavljena početkom marta. Pa su zato i svi važni problemi države i gospodarstva – pobrojani u Oreškovićevom powerpointu i natkriljeni imperativom smanjenja javnog duga – prethodno već bili formulirani u izvještaju Komisije. Pa su i predloženi potezi za njihovo rješavanje osmišljeni u skladu s naputcima Unije. Pa se i dokument, naposljetku, najvećim dijelom svodi na puki eho evropskih zahtjeva, spretno prokrijumčarenih kroz retoriku reformskih mjera.
Okačen na interne stranice Vlade kao službeni dokument, powerpoint je vjerna slika svoga vlasnika. Na brzinu sklepana kompilacija različitih tablica i grafova, on je nešto poput korporacijske stilizacije odsustva bilo kakve državne politike
Ta će pronemjera, nema sumnje, u Bruxellesu naići na zadovoljstvo, pogotovo zato što su vladajući – u maniri poslušnih odlikaša – izvedbom dokazali zavidnu razinu entuzijazma. Pravac kojim su svoj entuzijazam usmjerili, doduše, odavno je poznat. Postupno demontiranje javnog sektora, dvogodišnje odlaganje umirovljenja, smanjenje parafiskalnih nameta, rasprodaja državnog vlasništva, poboljšanje poslovne klime: baš ničega na tom popisu nema što nije podređeno zahtjevima kapitala. Puni besmisao ovakve politike ilustriran je pri dnu desete stranice Oreškovićeve prezentacije, u infografici koja prikazuje kako bi smanjenje javnog duga trebalo voditi poboljšanju kreditnog rejtinga, e da bi nam poboljšanje rejtinga potom olakšalo nova zaduživanja: rijetko je koja formula uspjela besciljnim obrtanjem oko vlastite izgubljene osi tako precizno sažeti logiku začaranog duga. A ukoliko je konačni cilj nacionalnih reformi da budu puko sredstvo stranih kreditora, ukoliko im je smjer čvrsto zadan i ukoliko su donesene pod pritiskom evropskog dedlajna, onda je premijer barem odabrao idealan način da nam ih predstavi: baš sve što trebamo znati o porijeklu i dometu ovakve reformske akcije sadržano je, naime, u onoj njegovoj prezentaciji za medije.
Okačen na internetske stranice Vlade kao službeni dokument, taj je powerpoint vjerna slika svoga vlasnika. Na brzinu sklepana kompilacija različitih tablica i grafova, načičkana strelicama i bulletima koji fingiraju menadžersku ozbiljnost, on je nešto poput korporacijske stilizacije odsustva bilo kakve državne politike. Engleski se tu nonšalantno miješa s hrvatskim, dok se hrvatskim barata još nonšalantnije: prevladavajući je dojam, ipak, onaj prozirne jasnoće poslovnog diskursa i samorazumljivosti probusiness pristupa. Umjesto političkih odluka, tek nekoliko motivacijskih poruka: od prve do posljednje stranice nižu se stereotipi iz self-help priručnika za poslovnjake. I to doslovce: dok se na prvoj stranici koči tmurno upozorenje da ‘imamo problem’ – kao potvrda serioznosti vladajućih i garancija njihovog prizemljenog garda – na posljednju je nalijepljen model timskog razvoja američkog psihologa Brucea Tuckmana, koji sugerira da svaki tim mora proći kroz fazu sukoba i turbulencija kako bi napokon došao do uspjeha. Tuckmanov pedesetak godina star prikaz trebao bi, valjda, dokazati kako je poluparaliza vlasti – nesposobne da u stotinjak dana proizvede bilo što osim kakofonije internih sukoba, svjetonazorske hajke i sporadičnih budžetskih udara na najslabije društvene skupine – samo uobičajena etapa timske transformacije koja neumitno vodi reformskom pročišćenju nacije. Na nesreću, famozni Tim’s team nema ništa s tim: društvo s Markova trga ipak je još uvijek koalicija, a ne korporacija. Koalicijska akrobatika vlasti, opet, pretpostavlja gust splet ukrštenih interesa: upravo ono što onemogućuje provođenje promišljenih reformskih zahvata.
Presudno oslonjena na ucjenjivački potencijal Mosta, čija se politička vizija iscrpljuje u računovodstvenoj opsesiji uravnoteženjem budžeta, ova se Vlada zato pretvara u skupinu ‘korisnih idiota’ Evropske komisije, spremnih da izostanak vlastitog političkog smjera kompenziraju poslušnim prepisivanjem briselskih mjera. Lišene bilo kakve unutarnje logike osim one koju nameću strani kreditori, njene su reforme pritom zamišljene tako da se rasprše skoro cijelim društvom, udarajući na osnovne mehanizme socijalne reprodukcije poput školstva, zdravstva ili mirovinskog sustava i zahvaćajući podjednako baš svakoga među nama tko neće moći sam financirati do jučer elementarne usluge. Ali valjda je upravo zato premijer i rekao da će reforme biti fer: valjda je u tome power-poanta njegova vica.
