"Riječi 'zbjeg' i 'El Shatt' gotovo su sinonomi u Dalmaciji. Svak u Dalmaciji zna što je El Shatt, svak je ondje imao pretke, svak ima memorabilije, fotografije... El Shatt je i dandanas vrlo važna kolektivna odrednica stanovništva Dalmacije”, izjavio je povjesničar Branko Radonić, autor knjige “El Shatt – Dalmatinci u pustinji", u intervjuu Ladislavu Tomičiću za emisiju Zavidavanje Vide TV, koja je dostupna na ovoj poveznici.
"El Shatt – Dalmatinci u pustinji - Povijest dalmatinskog zbjega u Italiji i Egiptu od 1943. do 1946. godine - opći i lokalni (vrgorski) pregled" cjeloviti je naslov Radonićeva obimnog djela, dužeg od 800 stranica, koje su nedavno objavili zagrebački Synopsis i Plejada te Društvo prijatelja vrgorske starine. U intervjuu Tomičiću, povjesničar iz Vrgorca Branko Radonić je objasnio temeljne pojmove o tom zbjegu s oko trideset tisuća dalmatinskih izbjeglica, koji su u Italiji i egipatskoj pustinji proboravili tri godine, od 1943. do 1946.
El Shatt je "točka u egipatskoj pustinji" s azijske strane Sueskog kanala, na kojoj su početkom Drugog svjetskog rata bili kampovi britanske 8. armije, ali su ostali prazni nakon što je britanska vojska napredovala kroz sjevernu Afriku, objasnio je Radonić. Tu su u šatorima smještene izbjeglice iz Dalmacije koje su zbog ratne opasnosti izbjegle na oslobođene dijelove Italije, ali zbog nacističkog napredovanja nakon pada talijanskog fašizma nisu mogle ostati ni ondje, objasnio je Radonić. El Shatt je izabran kao najbolje rješenje između više razmatranih opcija poput Tunisa, Alžira, pa čak i Kenije.
U nekoliko logora na pijesku egipatske pustinje stiglo je oko trideset tisuća Dalmatinaca od kojih su, prema Radoniću, petina bili muškarci, uglavnom partizanski invalidi i rekonvalescenti, a ostale četiri petine žene i djeca. Stigli su s makarske Rivijere, Hvara, Brača, Korčule, Pelješca, iz Splita, sa zadarskih otoka i iz šibenskog kraja, a bilo je Srba iz Knina i Bukovice, koji su došli nešto kasnije u vrlo lošem stanju. "Svjedoci su mi znali pričati: 'Mi smo bili jadni, ali kad je taj zbjeg došao, tek se tad pokazalo što znači biti jadan'", kazao je u intervjuu Radonić, koji je opisao i teške okolnosti putovanja u Egipat, kao i povijesnu pozadinu odluke da budu onamo poslani.
Uz pomoć savezničkih snaga, ta ranjiva skupina ljudi u negostoljubivom okolišu egipatske pustinje u dvije je godine stvorila vrlo uspješan platneni grad, kazao je Radonić. “To je dovoljno da ta tema bude vječno aktualna. To je općeljudska tema nevezana za ideologiju”, kazao je, opisavši neke od detalja svakodnevice u El Shattu - poput nogometne utakmice Hajduka i reprezentacije zbjega u kojoj su svi navijali za Hajduk - kao i ne uvijek idilične odnose britanske armije s Centralnim odborom zbjega, kojim je upravljao Narodni front podređen Komunističkoj partiji.
Radonić je opisao kako su Dalmatinci inzistirali da nisu "jadne izbjeglice", nego "dio savezničkog pokreta". "Iz te perspektive zbjeg se promatrao kao pokazatelj uspješnosti partizanske borbe u Jugoslaviji, ali kada je devedesetih nestao ideološki dio interpretacije, ostao je onaj općeljudski, koji govori o uspješnosti čovjeka da preživi u vrlo negostoljubivom okolišu pustinje na Sinaju", kazao je Radonić zaključujući: "Volio bih da se Dalmatinci malo raspitaju o precima, o svojim djedovima i bakama. Poslije rata, Dalmacija je bila spaljena zemlja koju je netko obnovio - nije to došlo samo od sebe. Apsolutna je grozota što se danas u Dalmaciji slavi".
