Reakciju Ante Lešaje, umirovljenog sveučilišnog profesora ekonomije i autora knjige ‘Knjigocid - uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih’, na odluku novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da iz svog ureda ukloni bistu Josipa Broza Tita prenosimo u cijelosti:
Slažem se s ocjenama što ih je o tom postupku dao šjor Stipe Mesić – postupku koliko nerazumnom, toliko i ljudski neumjesnom, a posebno nepristojnom, imajući na umu da je time iskazano i nepoštivanje generacije(a) koja je iskazala veliku hrabrost u otporu hrvatskoj varijanti nacifašizma – ustaškim zločincima.
Taj me je postupak neodoljivo podsjetio na postupke ‘dva brata uboga’ (od kojih jedan slovi kao selotejp-akukiselina zločinac) u Osijeku 1991., kada su selektivno također iskazivali ‘estetsku ćud’ (ustaški pituranu) – ali samo prema tzv. ‘komunističkoj (tj. partizanskoj) spomeničkoj baštini’ – pohvalili su se da su bili prvi koji su to učinili, a uništavanje tih spomenika su ‘učeno’ nazvali skidanjem poradi konzerviranja. Sada smo dobili također inovaciju: ne šalje se spomenički artefak na konzerviranje, ali se šalje u muzej – bitno je da nam nije pred očima taj omraženi artefakt! Važna je, dakako, simbolika tog ‘micanja nepodobnog artefakta’. I tako su spomenuta dva brata dobila u tom ‘estetskom’ čišćenju nepodobnih atrefakata ‘sestricu’ nakon dvadesetpet godina. Je li joj ugodno biti uz njih? Htio bih je kao građanin zapitati za objašnjenje: po kojim se kriterijima od svih tamo prisutnih artefakata samo taj jedan šalje u muzej? Zašto ne i ostali? Moram li, čekajući odgovor, pomisliti da je možda riječ o ponašanju prema onoj narodnoj: … dlaku (retoriku) mijenja, ali ne i ćud (postupke)?!
Ne reagiram na postupak ‘pristojnijeg’ izbacivanja Titove biste pukim slučajem, ili zato što bih smatrao da je objektivan sud o Titu tim postupkom na bilo koji način oštećen. To izbacivanje ne može promjeniti historijske činjenice, ali govori jasno o dometu pameti što se agresivno nameće kao jedino ispravan. Reagiram zato, jer sam – svojevremo mukotrpno istražujući goebellsovski sindrom uništavanja ‘nepodobne knjižne građe’, ali i ‘nepodobne spomeničke baštine’, u ovoj, brojnim zločinima obilježenoj, zemlji nakon 1990-ih – osupnut ustrajanjem na tom goebellsovskom sindromu, izvedenom doduše u nešto ‘finijem maniru’, i nakon 25 godina od prvih primjera uništavanja ‘nepodobnog(ih)’.
Pitam: da li je ‘sestrica’ osječke braće išta pročitala od onoga što je pisano o uništavanju nepoćudne literature i spomeničke baštine nakon 1990. u zemlji kojoj soli pamet? Ili je u skladu sa svojom obrazovanošću to ignorirala i rađe se posvetila pacificiranju ‘afganistanskih urođenika’, slično kao što su njeni mentori to izvodili u ‘domaćoj radinosti’ (valjda je pročitala ‘Radio sam svoj kovački zanat’)?
Mudri Albert Einstein je rekao za glupost i svemir da su beskonačne naravi, s tim da za svemir to ne može sa sigurnošću tvrditi. Simbolika uklanjanja Titove biste nesporno je potvrda te njegove mudre izreke: glupost je zaista beskonačna. Nazdravlje društvu koje je uzgaja!
A može se reći i ovako, parafrazirajući onu šeretsku dosjetku iz Splita: (‘Ća je pusta Londra kontra Splitu gradu!’) ‘Ća je pusti Krleža sa svojim ocjenama Tita kontra ‘estetske pameti’ ‘sestrice’ Kolinde!’
