Među nagrađenima na ovogodišnjem božićnom prijemu SNV-a bio je i poznati likovni umjetnik, režiser, animator i karikaturist Borivoj Dovniković Bordo, kojem je pripalo priznanje ‘Nikola Tesla’ za izuzetan doprinos unapređenju položaja i očuvanju identiteta Srba u Hrvatskoj.

- Ova mi plaketa znači više nego većina drugih, domaćih i međunarodnih nagrada. Jer to nije profesionalno priznanje za uže, umjetničko područje, nego za općeniti društveni doprinos; ono je ocjena mog djelovanja u širenju ugleda kulture srpskog naroda u Hrvatskoj i regiji, kroz postignuća u likovnim umjetnostima i aktivnosti u SKD-u Prosvjeta i SNV-u - kaže.

Od nagrada do zapećka

Iz vašega je životopisa razvidno da ste prisutni i cijenjeni u svijetu, no u Hrvatskoj ste od 1990. dosta dugo bili u zapećku?

Objašnjenje je jednostavno, ali nije vidljivo na prvi pogled. Lijepo ste rekli da sam u zapećku, jer ne mogu reći da se moja umjetnička dostignuća ovdje ne priznaju: imam niz nagrada i priznanja, na primjer nagradu za životno djelo rodnog Osijeka, životnu nagradu hrvatskih filmskih kritičara, nagradu ASIFA Hrvatske, nagradu ‘Vladimir Nazor’… No istovremeno me se od 1991. uporno izolira u društvenim aktivnostima, u brizi oko Animafesta i sudjelovanju u filmskim školama. Na Akademiji dramske umjetnosti otpočetka me ne trebaju kao predavača, a dosad me generacijama studenata animacije nisu predstavili kao pionira te umjetnosti, priznatog pripadnika zagrebačke škole, jednog od osnivača i dugogodišnjeg voditelja Animafesta, animatora koji je mnoge uveo u taj svijet i autora knjige ‘Škola crtanog filma’, koja je već trideset godina službeni priručnik Filmske akademije u Pragu. Kako drugačije to nazvati nego zapećkom… Unatoč tome, od 1991. intenzivno sam djelovao na bezbrojnim animacijskim priredbama, festivalima i forumima u svijetu – svaki put, naravno, pod hrvatskom zastavom.

Ipak, jesu li vam film ‘Bordo – vječna stripovska mladost’ i brojne nagrade satisfakcija?

Taj dokumentarni film redatelja Bernardina Modrića i producenta Veljka Krulčića jedno je od značajnih priznanja mome radu na području stripa, ali ne može biti dovoljna satisfakcija za ukupan odnos prema meni. U stripu ne samo da sam dobio velika priznanja, poput nagrade ‘Andrija Maurović’ za životni doprinos razvoju hrvatskog stripa i sličnog priznanja vinkovačkog Foruma hrvatskog stripa, nego su posljednjih godina objavljene brojne knjige s mojim stripovima nastalima od 1950-ih godina do danas.

Kakav je položaj karikature u današnjoj Hrvatskoj?

Nažalost, nije samo kod nas slučaj da karikatura u medijima gubi značenje. Prošla su vremena kad smo imali specijalizirane listove za humor i karikaturu: ‘Kerempuh’, ‘Paradoks’, beogradski ‘Jež’, ljubljansku ‘Pavlihu’… Pa i u listovima u kojima još ima karikature za mene nema mjesta. Od 1991. karikature su mi objavljivala samo glasila Srba u Hrvatskoj, ‘Hrvatska ljevica’ i izdavačka kuća Razlog pokojnog Stipe Šuvara. Dva mjeseca karikature mi je objavljivao ‘Vjesnik’, dok mu je urednik bio Igor Mandić. Razlog je objavio moj album karikatura iz 1990-ih, koje su se kritički osvrtale na negativnosti unutrašnje i vanjske politike nove Hrvatske, no on nije reklamiran, nije se mogao naći u svim knjižarama, nije ga bilo u nijednom izlogu i o njemu nitko nije napisao stručni osvrt. A volio bih da netko pokuša javno ocijeniti moje tadašnje karikature. Sada karikature objavljujem samo u ‘Novostima’, a odnedavno portal Autograf objavljuje moje stare, ali još aktualne karikature iz ‘Novosti’ i ‘Prosvjetinog’ časopisa. Moji stripovi i ilustracije dio su srpskoga dječjeg mjesečnika ‘Bijela pčela’ od 1994. Ostali su me već ‘zaboravili’ – otišao čovjek u mirovinu…

Gostovanja u Kini

Zagrebačka škola i danas ima veliki ugled u svijetu?

Neosporno, renome zagrebačke škole veći je u svijetu nego kod kuće. Dokaz je kontinuirani interes za naše autorske filmove iz tog doba; pogotovo od 2000. naši su stariji autori često pozivani u žirije značajnih svjetskih filmskih festivala, na forume o animaciji, filmske škole i animacijske studije. U posljednjih petnaestak godina često su me pozivali u Koreju, Iran, Japan i Kinu. Sve su te zemlje posvetile veliku pažnju i dale financijsku podršku razvoju filmske animacije. U Kini, u kojoj sam 16 puta gostovao u više gradova, imaju ne samo velike studije nego i posebne univerzitete na kojima studenti uče animaciju i ostale srodne discipline – na koledžu u gradu Changchunu animaciju studira 4000 mladih. Kako bi se još više razvili, pozivaju svjetska autorska i producentska imena da im prenesu dragocjena iskustva. Kao autoru zagrebačke škole, ondje su mi nakon niza gostovanja dodijelili naslov gostujućeg profesora, ali i savjetnika za razvoj animacije u pokrajini Jilin, koja ima 28 milijuna stanovnika.

Član ste zagrebačkog VSNM-a: koliko ljudi iz svijeta kulture i umjetnosti mogu ojačati rad srpske zajednice?

U Hrvatskoj je oduvijek bilo Srba natprosječnog značenja: sada ih, nakon burnih prošlih događaja, ima manje, ali još uvijek dovoljno da pomognu razvoju svoga naroda. Nažalost, mnogi ne nalaze razloga da nam se pridruže: poznajem mladog Srbina, talentiranog umjetnika, koji ne zna ćirilicu!

Kako ocjenjujete doprinos SKD-a Prosvjeta očuvanju kulturnog identiteta Srba u Hrvatskoj?

S obzirom na to da je Prosvjeta zapravo jedino službeno kulturno udruženje Srba u Hrvatskoj, njezina djelatnost u dovoljnoj mjeri ispunjava historijske zadatke. Treba odlučnije poraditi na jeziku kojim se Srbi službeno mogu služiti u Hrvatskoj, a da to ne bude slijepo praćenje novoga hrvatskoga standardnog jezika, koji se uporno želi udaljiti od zajedničkoga, hrvatsko-srpskog jezika, s bogatom kulturnom prošlošću.

Kad se osvrnete iza sebe, smatrate li da ste učinili sve što ste željeli?

Zahvaljujući određenim historijskim uslovima u svojoj karijeri, u svim bitnim trenucima mogao sam iskazati svoj talent i sklonosti. Zadovoljan sam svojim postignućima, bilo bi neskromno željeti nešto preko toga. No očekujem da do kraja života i dalje budem podjednako aktivan u svom stvaralaštvu i širenju iskustva.

Kompjutori su olakšali produkciju

Što mislite o novom animiranom filmu u Hrvatskoj?

Zahvaljujući svjetskom ugledu zagrebačke škole animiranoga filma država nastavlja s financijskom podrškom autorskoj animaciji po sistemu natječaja, kao i za igrani i dokumentarni film. Zagrebačka škola, koja je postojala do 1991., djelovala je uglavnom unutar velikih kapaciteta Zagreb filma, no tada se u filmskoj produkciji pojavljuje kompjutor, a u hrvatskom društvu kapitalistički sistem. Digitalna tehnika omogućila je nastanak niza manjih studija izvan Zagreb filma, pa i izvan Zagreba. Zato se ovdašnja animacija, s autorima iz Zagreba, Rijeke, Splita, Osijeka, Karlovca…, i treba nazivati hrvatskom animacijom. Nove mlade autorske snage, sljedbenici stare garde, svojim su animiranim filmovima stekle međunarodni ugled. Tome je svakako pridonijela i činjenica da su kompjuteri, u odnosu na klasičnu proizvodnju, uvelike olakšali produkciju, ali i slanje kopija u svijet. Dramatično je rašireno stvaranje animiranih filmova, a potom i međunarodnih festivala animacije, pa je danas daleko lakše doći do nagrada nego prije pedesetak godina, kad je bilo veoma malo festivala, pogotovo onih specijaliziranih za animirani film.