Razgovor s Borisom T. Matićem, direktorom Zagreb film festivala tokom čijeg će se 14. izdanja, od 12. do 20. studenoga, na pet zagrebačkih lokacija moći pogledati više od sto naslova, započinjemo pitanjem o relativno velikom broju redateljica i o svojevrsnoj dominaciji trilera u glavnom natjecateljskom i nacionalnom programu Kockice.

- Broj redateljica nije neuobičajen, još od drugog izdanja ZFF-a uveli smo ‘ženski dan’ za kojeg smo prikazivali filmove autorica. Uostalom, sada se i u HAVC-u i u drugim strukturama stalno govori o položaju žena u filmu. Pokušavamo biti aktualni, ali filmove nismo birali zato što su im autori žene, nego zato što su dobri i kvalitetni. Jako nam je drago da su od 13 filmova četiri režirale žene, što je najveći broj autorica do sada, ili da je među deset autora u Kockicama šest žena, što je dobro za hrvatski film. A trileri koje ćemo prikazati imaju elemente drame, iako ima i drama s elementima trilera, no ni to ne radimo s nekom namjerom. Prije sedam-osam godina dogodilo se da u glavnom programu imamo četiri ratna filma, a ove imamo šest-sedam filmova koji su nacionalni kandidati svojih država za Oscara.

Znači, ovogodišnja je berba bila dobra?

Naravno. Imamo četiri izvrsna trilera, npr. remek-djelo Toma Forda ‘Noćne životinje’, dokaz da je teško pojmiti kako jedan modni kreator može tako uspješno vladati režijom i svim filmskim elementima koji idu uz film. Rumunjsku kinematografiju pamtimo po jako dobrim socijalnim dramama u jednom kadru, ali ove godine prikazujemo čistokrvni rumunjski triler u stilu braće Cohen. Tu je i belgijsko ‘Nebo’ s elementima trilera, ne možda toliko mučna, no opet jako zeznuta priča. Za razliku od lani, kad u glavnom programu nismo imali nijedan hrvatski naslov, ove godine imamo dva, ‘Ne gledaj mi u pijat’ i ‘Trampolin’, koja su već dobila zapažene kritike i nagrade, što je tim značajnije jer je riječ o debitantskim radovima. Naravno, uvijek ima i filmova koje nećemo prikazati zbog nekog stjecaja okolnosti. Kad se zaključuje program, nađe se uvijek barem još nekoliko izvrsnih naslova, pa bude teško odlučiti koji uvrstiti u program a koji ne jer ne stane u zadanu shemu.

Protekle je godine napravljeno puno dobrih filmova u Hrvatskoj: jeste li kao filmski producent i direktor zadovoljni tim uzlaznim trendom?

Radim što volim i odlučio sam svoj život posvetiti filmu. Uključen sam u produkciju filmova i poznajem stanje: mogu reći da se ovdje događa nešto što vani zovu hrvatskim filmskim čudom. Osvojili smo nagrade za kratki film u Cannesu, u Veneciji je slavila Hana Jušić… U posljednje tri godine nije bilo značajnijeg filmskog festivala s kojeg se neki domaći naslov nije vratio s nagradom; uz dužno poštovanje prema kolegama iz regije, to je dokaz da smo najjači i da imamo najbolje rezultate, a to omogućuje naš sustav fondacija, iako ga još moramo poboljšati i pojačati.

Doista, filmsko se čudo ne dešava Poljskoj, koja ima 40 milijuna ljudi, pa ni Italiji ili Njemačkoj…

Mi nemamo prepoznatljive priče kakve su primjerice imali Iranci, kod nas su priče različite kao i autorski pristupi, a jedina je poveznica njihova izvrsnost. Što se regije tiče, kolege u BiH, nažalost, imaju problema s financijama, kao i cijela država. U Srbiji je bolje, došao im je novi ministar za kulturu, pa se povećao budžet za kinematografiju. Znam nekoliko filmova koji su prošli natječaj njihove fondacije i sretan sam što mogu najaviti novi rad Srdana Golubovića, redatelja ‘Krugova’ i ‘Klopke’: ‘Otac’ je izuzetan film, kojem predviđam sjajnu budućnost.

Kolika sinergija postoji između festivala i kina, pogotovu art-kina?

Kad smo započeli organizirati festivale, od Motovuna koji sam 1999. osnovao s Rajkom Grlićem do ZFF-a koji je startao 2003., nisu postojala art-kina, nego su se filmovi koji nisu blockbusteri mogli vidjeti jedino na takvim manifestacijama. Potom smo u Kinu Europa cijele godine imali filmski repertoar različiti od drugih kina, pogotovo multipleksa, a pridonijeli smo i stvaranju mreže nezavisnih kina po cijeloj Hrvatskoj. Naravno, i na ovogodišnjem ZFF-u očekujemo oko 120 gostiju, koje publika ne bi imala prilike susresti na redovitoj projekciji, no i dalje ćemo se truditi prikazivati u Kinu Europa tokom cijele godine zanimljive naslove, i festivalske i one kojih nije bilo na festivalu.

Jeste li zahvaljujući Bibijadi, programu ZFF-a za djecu i mlade, uspjeli stvoriti generaciju koja ima naviku ići u kino?

S tim u vezi imam i osobno iskustvo: moje kćeri od 20 i 17 godina svake su godine na Bibijadi i planiraju se baviti filmom, ne samo zbog mene. Među volonterima Festivala su danas i oni koji su prije redovito pratili Bibijadu, a za svih ovih godina tim smo programom privukli 25 tisuća klinaca, premda projekcije naplaćujemo. Ljeti imamo besplatne programe za djecu koja ostaju u Zagrebu. Iz Bibijade se izrodio novi festival za djecu, KinoKino, započet ove godine: to je isključivo naš projekt, koji smo i sami financirali, a već prvo izdanje, na kojem su se dodjeljivale i nagrade, okupilo je tri tisuće djece i mladih. Novo nas čeka već u veljači 2017. godine.

Tokom ZFF-a prikazat ćete dvije inkluzivne predstave, a najavili ste i daljnje projekcije za osobe s invaliditetom?

Smatram da je to apsolutno potrebno: već smo imali takvu projekciju, radila ju je kolegica Tanja Aćimović iz Festivala o pravima djeteta, a u toj priči važnu ulogu ima i Udruga Zamisli. Proces prilagođavanja filmova osobama s posebnim potrebama je dosta skup, od 10.000 do 15.000 kuna po filmu, pa ne možemo imati previše takvih radova. Zbog sukoba s nekim braniteljskim udrugama HAVC se time ne stiže baviti, ali želja nam je barem domaće naslove prilagoditi inkluzivnim projekcijama, pa na tome radim preko Udruge producenata kojoj sam predsjednik.

Kakva su iskustva ZFF-a s terminskim prelaskom na studeni, započetim prošle godine?

Odlična. Ne bismo se vraćali prijašnjem terminu, jer se znalo događati da ne prikažemo filmove s festivala u Veneciji ili Torontu. Mi nismo A festival, kakvih je pet u Evropi i još desetak u svijetu, i ne možemo očekivati svjetske premijere, tako da nam je važno pogledati i na vrijeme nabaviti kopije naslova s takvih skupova. Više od pola našeg programa čine friški filmovi, koji su premijeru doživjeli tek koji mjesec ranije. Zbog sličnog termina surađujemo s ljubljanskim festivalom putem razmjene gostiju, a ove ćemo godine, preko video-streama, upriličiti i otvorenje ZFF-a u Rijeci. Stanje je svakako drugačije nego prije 14 godina, no stalno se prilagođavamo i osluškujemo kako publika diše. Najgore je za neke festivale što se uopće ne mijenjaju, pa se za njih gubi zanimanje i pada im broj posjetitelja. No kod nas je sjajno, imamo konstantno oko 25.000 gledatelja i nadam se da ćemo ih zadržati u tolikom broju. Osim toga, filmski odgajamo djecu i tinejdžere te ih navikavamo na Kino Europa, kroz koje će ovog mjeseca proći 15-ak tisuća gledatelja, što je rekord otkako ga ja vodim.

Za mene nema političkih tabua

Imate li dojam da su nam kinematografije nekih zemalja slabo poznate i to ne zbog nekvalitete filmova nego zbog političkih razloga?

Za mene nema političkih tabua: prvih smo pet-šest godina imali iranske filmove, a u toj zemlji imam puno kolega i prijatelja. Podsjećam i da je na prvom ZFF-u pobijedio film ‘Povratak’ Andreja Zvjaginceva, redatelja čije smo filmove i poslije ugošćavali. Ove sam godine pogledao dva ruska filma, ali nijedan me se nije dojmio. Ne volim totalitarna društva, ali ako iz njih dođe dobar film, prikazat ćemo ga. Nisu autori krivi, a i njima moramo pružiti mogućnost da iziđu izvan granica svoje zemlje. Uostalom, film često ima važnu društveno-političku ulogu.