Ustavni sud u odluci o poništenju presuda Županijskog i Vrhovnog suda protiv Ive Sanadera u slučajevima Hypo i Ina-Mol ne dvoji da je Sanader kao premijer bio službena osoba koja je u slučaju Ina-Mol mogla uzeti mito kako bi u granicama svojih ovlasti obavila službenu ili neku drugu radnju koju nije smjela obaviti ili pak izbjegla obaviti službenu radnju koju je morala obaviti. Štoviše, Ustavni sud u obrazloženju svoje odluke navodi nekoliko presuda Vrhovnog suda u kojima se precizira tko su službene osobe koje mogu uzimanjem mita počiniti kazneno djelo te i na taj način demonstrira da su županijski i vrhovni suci mogli vrlo lako u svojim presudama definirati zašto je Sanader kao premijer bio službena osoba koja se uzimanjem mita mogla ogriješiti o zakon.
Za razliku od Županijskog i Vrhovnog suda koji su ocijenili da ne moraju pojašnjavati Sanaderovu poziciju službene osobe, Ustavni sud smatra da su to morali učiniti zbog najmanje dva razloga: prvo, zato što predsjednik Vlade i drugi dužnosnici izvršne vlasti nisu navedeni u zakonskom registru službenih osoba koje mogu uzimanjem mita počiniti kazneno djelo, a drugo zato što je Sanader prvi premijer kojemu se u hrvatskoj sudskoj praksi sudilo zbog uzimanja mita. Među službenim osobama premijer je rijetka ptica, čija je svojstva službene osobe nužno u presudama precizirati i dokazati, jer u suprotnome nisu ispunjeni svi uvjeti da bi ga se osudilo zbog uzimanja mita.
Zašto je to važno? Ustavni sud kao primjer navodi presudu Vrhovnog suda u povodu žalbe u kojoj se osuđeni voditelj prekršajnog odjela u jednome ministarstvu žalio da je osuđen za uzimanje mita, iako nije on nego kolektivno tijelo donijelo konačnu odluku u korist davatelja mita. Vrhovni suci su presudili da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je voditelj bio u poziciji da presudno utječe na odluku kolektivnog tijela, pa je to i dokazano iskoristio kako bi realizirao ‘korupcijski ugovor’ koji je sklopio s davateljem mita. Navođenjem tog primjera, Ustavni sud zapravo sugerira Županijskom i Vrhovnom sudu da slično moraju učiniti i u ponovljenom postupku Sanaderu. Ako to ne učine, opet će prekršiti Sanaderovo ustavno pravo na pravnu utvrđenost kaznenog djela primanja mita.
Osim tog pravnog aspekta presude protiv Sanadera, Ustavni sud je svojom odlukom posredno otvorio i političku stranu priče, u kojoj je glavna tema kako je moguće da premijer u Hrvatskoj sa stranom kompanijom za šaku dolara ugovori predaju najveće nacionalne kompanije, pritom neprofitni dio njezina biznisa svali na državu, te bez problema i ikakvog otpora taj korupcijski ugovor provuče kroz elitne institucije vlasti. Leži li u tom grmu zec zašto se sudac Ivan Turudić i vrhovni suci nisu upuštali u dokazivanje i obrazlaganje koje je to službene radnje Sanader kao premijer odradio, a nije ih smio učiniti kako bi realizirao korupcijski ugovor koji je sklopio s Molovim čelnikom Zsoltom Hernadijem?
Umjesto zakonitog dokazivanja kad je i kako Sanader zbog ugovorenog mita u svojstvu službene osobe povlačio poteze koje nije smio vući, sudac Turudić je taj dio presude pretvorio u politički pamflet, lakonski ustvrdivši da je Sanader kao premijer i stranački lider bio arhitekt autoritarnog modela vlasti u kojemu je u svojoj šaci držao ne samo HDZ kao vladajuću stranku, nego i Vladu, parlament, zapravo čitavu državu kao svoju osobnu prčiju. Njegov sud prihvatili su i vrhovni suci, bez da im je palo na pamet da zatraže makar minimum dokaza za tvrdnje na kojima je Turudić utemeljio svoj pamflet.
S druge strane, Ustavni sud precizno navodi činjenice koje su se iskristalizirale u sudskom postupku, a koje svjedoče tko je sve i kako sudjelovao u prepuštanju najveće domaće kompanije u Molove ruke. Ustavni suci ponajprije podsjećaju da je DORH odustao od optužnice protiv vicepremijera i ministra gospodarstva Damira Polančeca, koji je u istrazi zajedno sa Sanaderom kao drugooptuženi bio osumnjičen da je zbog mita išao na ruku Molu u procesu preuzimanja Ine. U istrazi je DORH, naime, utvrdio da Polančec nije znao da je Sanader ugovorio uzimanje mita, pa je odustao od njegova sudskog progona, iako je Polančec bio na čelu Vladina povjerenstva koje je, uz logističku podršku Ministarstva gospodarstva, pregovaralo i definiralo ugovor s Molom. Polančec i danas tvrdi da je taj ugovor s Molom za Hrvatsku optimalan.
No za sudski postupak protiv Sanadera važnije je što se u njemu uopće ne spominje koje je radnje u tim pregovorima i kreiranju ugovora s Molom bivši premijer poduzimao a nije ih smio poduzimati, te tako počinio kazneno djelo u svim njegovim sastavnim dijelovima. Slično se ponavlja i u čitavom procesu kroz koji je ugovor s Molom prošao prije no što je konačno sklopljen. U njega su primjerice, nakon Ministarstva gospodarstva, njegovih eksperata i članova Vladina povjerenstva, bili uključeni i Vlada i njezin uži kabinet, Predsjedništvo HDZ-a, AZTN, pa i saborsko povjerenstvo koje je istraživalo čitav proces privatizacije Ine i njezino prepuštanje Molu. Sanader se u tom procesu i u nekima od tih tijela vlasti pojavljuje kao zagovaratelj posla s Molom, ali nigdje se ne spominje koje je to poteze kao službena osoba povlačio a nije ih smio povlačiti i tako kršio zakon, odnosno počinio kazneno djelo primanja mita.
O ugovoru s Molom odlučivala je politička i državna elita ove zemlje, a sudac Turudić i vrhovni suci lakonski presuđuju da je pritom najveća domaća kompanija nezakonito, zbog deset milijuna eura mita, predana u ruke mađarske kompanije, voljom i odlukama jednog čovjeka koji je, navodno, imao takvu moć da mu se nitko nije mogao suprotstaviti i spriječiti ga u nanošenju ogromne štete nacionalnim i državnim interesima. Stotinjak elitnih političara i dužnosnika odlučivalo je o tome, a nitko se među njima nije našao da makar posumnja da se radi o lošoj odluci, a kamoli o jednoj od najvećih privatizacijskih pljački i prijevara u hrvatskoj privatizacijsko-tranzicijskoj priči. Većina pripadnika te ‘elite’ još uvijek drži moćne političke i državne pozicije, a nisu bili sposobni vidjeti Sanaderove nezakonite postupke, pa ni u sudskom postupku nisu pokušali dokazati kako je i kad kršio zakone i tjerao ih da naštete Hrvatskoj, e da bi on spremio u džep deset milijuna eura mita.
Ustavni sud odlučio je da nije dovoljno to što je sudac Ivan Turudić presudio da je Sanader bio bog i batina u ovoj zemlji, a svi drugi koji su odlučivali o ugovoru s Molom nevina i nezaštićena dječica koju je zli vladar prisiljavao da provode njegovu volju kako bi se on bogatio, a zemlja i njezini građani siromašili. Zato ustavni suci traže od Županijskog i Vrhovnog suda da u ponovljenom postupku zakonito dokažu Turudićevu presudu da je Sanader bio oličenje koruptivnog zla, a njegovi stranački i državni suradnici nemoćni statisti i žrtve koje su mu po cijenu života morale držati ljestve dok je on haračio i krao državnu imovinu. Suđenje Sanaderu mora biti i suđenje sustavu vlasti u kojemu se mora dokazati da moćni pojedinac može neometano kršiti zakone uz blagoslov i prešutnu suglasnost državne i političke elite. Ako se u ponovljenom sudskom postupku upravo to dokaže, onda i članovi tadašnje elite moraju biti makar politički kažnjeni, a sustav vlasti radikalno reformiran kako bi se preventivno spriječilo da i neki budući premijeri (primjerice Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko) i druge moćne službene osobe vrte čitavu zemlju oko svojega malog prsta, kao što ju je, po Turudićevoj presudi, vrtio Sanader.
