Predsjednica Hrvatske konzervativne stranke i europarlamentarka Ruža Tomašić još je jednom krajnje neprimjerenom i šovinističkom izjavom na račun Srba konsternirala normalniji dio hrvatske javnosti. Reagirajući na pozive srpskog ministra Vulina da Hrvatska u pravosudnom smislu počisti svoje dvorište procesuirajući počinioce zločina iz hrvatskih redova (barem) onako kako to čini Srbija, izjavila je: ‘Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju’, kazala je Tomašić. Iz redova onih koji bi trebali reagirati, dakle iz Vlade, političkih stranaka ili većine nevladinih organizacija, za sada nije stiglo niti ‘a’.
Osim što ta izjava neodoljivo podsjeća na one nacističke izrečene 40-ih u Berlinu akonto Židova ili ustaške u Zagrebu akonto Srba, Židova i Roma, ona je i nastavak retorike kojom se Srbe u Hrvatskoj, iako njihovi preci tu žive vjekovima, naziva gostima. Uz to, te izjave je izrekla osoba koja je svoj radni staž u Hrvatskoj ostvarila isključivo kao zastupnica Hrvatskog sabora od 2003. godine, a potom i kao europarlamentarka od 2013., uz kraću epizodu početkom 90-ih, kada je bila članica obezbeđenja bivšeg predsjednika Tuđmana. Uostalom, Tomašić je veći dio svog staža odradila u Kanadi.
Srbi koji (još uvijek) žive u Hrvatskoj, a da ih nije zahvatila metla Ružinih prethodnika, svoj su staž ostvarili upravo u ovoj zemlji i to uz plaćanje svih poreza i (samo)doprinosa. Ili bi ga ostvarili da 90-ih nisu otpušteni zbog ‘pogrešnih’ krvnih zrnaca, a zadnjih godina i zbog krize. Uostalom, Srba je u državnim i javnim službama te javnim poduzećima ionako mnogo manje od postotka koji se garantira Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Pri tome mnogi Srbi nisu dobili nikakve, a kamoli adekvatne odštete za bližnje stradale tokom i nakon posljednjeg rata te za njihovu imovinu koja se 90-ih našla na policama ‘samoposluge’ namijenjene domoljubnim Hrvatima. I tada je većina svjesnijih i normalnijih glasova uglavnom šutjela. Baš kao i sada.
