Oreškovićeva Vlada još nije formirana, a već bi do ljetne parlamentarne pauze mogla biti prekrojena i presložena. Na početku završnih pregovora o formiranju Vlade, Tomislav Karamarko i Božo Petrov složili su se da će ona startati u formatu Milanovićeve Vlade, s 20 ministarstava, a u sljedećih nekoliko mjeseci prostudirat će se i testirati HDZ-ov prijedlog o njezinu smanjivanju za tri ministarstva i osnivanju jednog novoga i tek potom eventualno uvesti u praksu, jer Most smatra da to nije moguće provesti u nekoliko tjedana do formiranja nove Vlade, a Petrov i društvo, barem zasad, nisu spremni uzimati zdravo za gotovo prijedloge o novoj organizaciji izvršne vlasti koje je Domoljubna koalicija razigrala dok je računala na sigurnu izbornu pobjedu i samostalno formiranje vlasti. Iz Oreškovićevog ministarskog tima, koji bi najkasnije do kraja siječnja trebao istrčati pred saborske zastupnike kako bi dobio njihovu podršku, najmanje njih troje imat će privremeni rok upotrebe: ministri rada, poduzetništva i okoliša osvanut će u svojim ministarskim foteljama, a već za nekoliko mjeseci mogu ostati bez njih i završiti na pomoćnim foteljama u ministarstvima gospodarstva i graditeljstva, odnosno nekom novosklopljenom ministarstvu. Na čelo resora, u kojima su tijekom izborne kampanje najavljivane krupne reformske promjene, zasjest će ministri čiji mandat može trajati tek nekoliko mjeseci, pa nije teško prognozirati s koliko će elana i entuzijazma zajedno sa svojim suradničkim timovima zasukati rukave i krenuti u nove pobjede.
Eksperiment s formalno nestranačkim mandatarom, na kojega su Karamarko i Petrov prenijeli svoje stranačke i izborne legitimitete umjesto da ih jedan ili drugi pretoče u premijersku funkciju, nastavio se kretati ultimativnom političkom logikom koju je Most nametnuo Domoljubnoj koaliciji, pa Karamarku i njegovim koalicijskim partnerima ne preostaje drugo nego da gutaju knedle i onda kad pomisle da su prihvatanjem njihovih rješenja doskočili Mostovim zahtjevima, kao što je to slučaj i s izborom Tihomira Oreškovića za mandatara: Most je prihvatio HDZ-ova mandatara, ali je natjerao najveću hrvatsku stranku da se odrekne prava na premijersku funkciju za svojega lidera, pa Karamarko traženjem da bude zamjenik premijera ili makar prvi potpredsjednik Vlade pokušava stišati nezadovoljstvo koje se širi stranačkim redovima zbog pokoravanja Mostovim ultimatumima. Slično kao što guranjem Branka Hrga na mjesto potpredsjednika Vlade pokušava ugušiti pobunu u HSS-ovim redovima zbog toga što im je pripao samo jedan zastupnički mandat, a izmiču im i mjesta u izvršnoj vlasti na koja su očito računali.
Mostov glasnogovornik Nikola Grmoja kaže da su se za koaliranje s Domoljubnom koalicijom odlučili zato što se u njoj osjećaju sigurnijima nego što bi bili u onoj s Hrvatskom raste. Grmoja ne objašnjava detaljnije zašto je tako, ali kad se zbroji dva i dva, računica kaže da su ucjenjivački kapaciteti Mosta u koaliranju s HDZ-ovom koalicijom veći i efikasniji, jer Karamarku i njegovim partnerima za parlamentarnu većinu nužno je svih 15 zastupnika Mosta, pa oko svih njih moraju plesati i udovoljavati njihovim željama i zahtjevima kako se ne bi raspali i razišli, a time i srušili tijesnu parlamentarnu većinu. S druge strane, onoga trena kad je Milanović odlučio premijersku funkciju prepustiti Petrovu, ali i ključne ministarske funkcije Mostovim kandidatima, a sam se preseliti u Sabor i preuzeti nadzornu funkciju, preko noći je zamijenio uloge i gurnuo mostovce u kožu koju su oni htjeli navući njemu i njegovoj koaliciji, a sada je navlače Karamarkovoj koaliciji: Vlada i izvršna vlast formalno su u rukama Domoljubne koalicije, ali većinu njezinih ključnih poluga držat će Most, a zadržava i kontrolnu parlamentarnu funkciju jer je HDZ-ovoj koaliciji prerizično lomiti mostovce kako bi ih u golemoj većini preveo na svoju stranu. Radost u Domoljubnoj koaliciji zbog toga što se Most okrenuo na njihovu stranu kratko je trajala: HDZ i njegovi izborni partneri već su se počeli koprcati u Mostovoj mreži, jer za razliku od mostovaca koji su u velikoj većini svoje ambicije zadovoljili izborom u Sabor, brojna politički gladna usta iz Domoljubne koalicije ostat će nenahranjena, a ministarska mjesta na koja su računala pripast će uglavnom nestranačkim stručnjacima koje će predložiti Most, a pokoje će po svojem izboru možda popuniti i mandatar Tihomir Orešković, ako poželi barem u nekome od njemu važnih resora ostvariti svoj neposredni utjecaj.
Nakon što je Most glatko odbio Karamarkov prijedlog da Domoljubna koalicija imenuje zamjenike ministara Mostovim ministrima, a Most zamjenike ministrima iz Domoljubne koalicije, jer bi u toj varijanti mostovci bili progutani i politički blokirani, zapodjenuta je borba oko broja ministarstava koja će pripasti Mostu, a još više oko toga hoće li mostovci dobiti upravo onih šest ministarstava na kojima inzistiraju: gospodarstvo, financije, pravosuđe, unutarnji poslovi, poljoprivreda i zaštita okoliša. Ovotjedna najava Bože Petrova da će od predsjednice države tražiti dodatna dva tjedna za sastavljanje Vlade ukazuje da mostovci očekuju tvrdu i iscrpljujuću bitku za svako od ministarstava koje su zatražili, a pogotovo oko njihova zahtjeva da im u paketu pripadnu Ministarstvo pravosuđa i MUP, s pripadajućim institucijama i službama. HDZ-ovim liderima vjerojatno se nebo sručilo na glave kad su čuli da mostovci traže da im u paketu pripadnu pravosuđe i policija zajedno s tajnim službama kako bi ih reformirali i osigurali njihov nesmetani rad u progonu i procesuiranju korupcije i kriminala. A kolikogod mostovci uvjeravali da taj njihov zahtjev nije izražavanje nepovjerenja prema HDZ-u i njegovoj koaliciji, njihovo obrazloženje da je došlo vrijeme da neovisni nestranački stručnjaci preuzmu pravosuđe i MUP, nakon što su 25 godina njima upravljali HDZ i SDP, kako bi ih konačno reformirali i učinili efikasnijima u iskorjenjivanju korupcije i kriminala kao društvene rak rane, poruka je koja se ne može drukčije čitati nego kao sumnja da oni koji su dva desetljeća gradili pravosudni i policijsko-sigurnosni sustav nisu sposobni promijeniti ga i učiniti boljim. Mostu je taj zahtjev ujedno i najbolji test na kojemu će moći provjeriti je li HDZ, prije svega, ušao u koaliciju s njima bez fige u džepu, s namjerom da doista provodi društvene reforme, ili mu je namjera da ih iskoristi da preuzme vlast i nastavi je koristiti uglavnom onako kako je to činio u prošlosti.
Odbijanjem tog Mostova zahtjeva, HDZ-ova koalicija dala bi Boži Petrovu i mostovcima uvjerljiv argument za odluku da odustanu od koaliranja s njom i zatraže nove izbore, jer bi na njih izašli s dodatnim vjetrom u leđa kao nepokolebljivi pobornici reformi i borbe protiv korupcije i kriminala. Ako bi se pak Most pomirio s odbijanjem Domoljubne koalicije da njihovi kandidati preuzmu pravosuđe i MUP, praktično bi odustali od svega što su obećavali biračima i dobili respektabilnu njihovu podršku: utopili bi se u dosadašnju političku kolotečinu i postali još jedan privjesak u HDZ-ovoj koaliciji.
