Stanovnici Drežnice i drugih obližnjih sela s većinskim srpskim stanovništvom u sklopu grada Ogulina već se 21 godinu ne mogu upisati kao vlasnici svoje zemlje, a to je posljedica prijedloga ogulinskoga Općinskog suda i rješenja Županijskog suda u Karlovcu kojim su još u veljači 1995. poništene zemljišne knjige – time je evidencija vlasništva nad više od sto tisuća četvornih metara obradive zemlje, šuma i stambenih jedinica proglašena nevažećom. Mještani nekada najveće katastarske općine na ogulinskom području, koja je uz naziv Drežnica nosila i pridjev Partizanska, otada su samo posjednici, ali ne i knjižni vlasnici svojih djedovina. Točnije, budući da ne mogu do vlasničkih listova, njihova je zemlja mahom uknjižena kao državno vlasništvo.

Krajnje sumnjiv akt poništenja zemljišnih knjiga karlovački je sud svojedobno obrazložio njihovom istrošenošću i, shodno tome, neupotrebljivošću. Prema riječima stanovnika Drežnice, prvu izliku za poništenje zemljišnih knjiga ogulinske su vlasti pronašle u požaru koji je devedesetih izbio u tamošnjem Općinskom sudu, pri čemu je oštećena i gruntovnica. No Đorđe Tomić, član ogulinskog Vijeća srpske nacionalne manjine, kaže nam da nikakvoga požara nije bilo i da je ta priča prestala biti aktualna u trenutku kada je na jednom od vijećanja skupštine grada Ogulina od tadašnjega gradonačelnika zatražio vatrogasni izvještaj s požarišta i policijski s očevida.

- S time smo prilikom njihova posjeta upoznali i bivše predsjednike Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, koji su izrazili svojevrsno zgražanje, no ništa se nije pomaknulo s mrtve točke. Zemljišne knjige izvan snage i dalje su u ogulinskom Općinskom sudu, a smatram da je karlovački Županijski sud trebalo tužiti jer knjige, po svemu sudeći, nisu oštećene i neupotrebljive u mjeri u kojoj je to prikazano - kaže Tomić.

Da je dobre volje i da ima tko, lako bi se došlo i do originalnih zemljišnih knjiga, koje su u Beču. Naime, kada je Drežnica naseljavana, Austro-Ugarskoj su sa 12 hiljada ovaca plaćene drežnička zemlja, šuma i 13 milja mora – kaže Đorđe Tomić iz ogulinskog VSNM-a

Po Tomićevim riječima, puno je onih koji jednostavno ne znaju da im je zemlja oteta: riječ je uglavnom o raseljenim Drežničanima koji rijetko navraćaju na djedovinu, a neki uopće ne dolaze. I to je, uz poništenje zemljišnih knjiga, doprinijelo tome da su se uz državu na njihovu imovinu pokušali uknjižiti i neki pojedinci – oni s dobrim vezama u gradskim strukturama u tome su i uspjeli! A zemljište bez vlasničkog lista država može prodati ili prenamijeniti… Pored svega, zaustavljen je i promet nekretnina, jer stvarni vlasnici zemlje, kuća i šuma bez papira ne mogu dokazati što je njihovo. Nevjerojatno je da lokalna uprava ignorira zakone, po kojima se moralo krenuti u obnovu zemljišnih knjiga, pa i onih drežničkih.

- Da je dobre volje i da ima tko, lako bi se došlo i do originalnih zemljišnih knjiga, koje su u Beču. Naime, kada je Drežnica naseljavana, Austro-Ugarskoj su sa 12 hiljada ovaca plaćene drežnička zemlja, šuma i 13 milja mora, pa tako i danas imate drežničku plažu, od Novog Vinodolskog prema Klenovici - govori Tomić.

Kao primjer spornog upisa u zemljišne knjige Tomić navodi prostor mjesne trgovine prehrambenim proizvodima u prizemlju zgrade Srpskoga kulturno-umjetničkog i duhovnog društva Đurđevdan (SKUDD), na koji se uknjižio privatnik iz Ogulina i to dok je zgrada bila u vlasništvu ondašnje Mjesne zajednice Drežnica netom prije nego što su takva tijela 1994. preimenovana u mjesne odbore, nakon čega je drežnički automatizmom potpao pod ogulinsku gradsku vlast. Tako mnoga ogulinska poduzeća koriste nekoć društvene objekte, premda u njih ne ulažu i slobodno ih iznajmljuju, a mnogi među njima su izgrađeni i na crkvenom zemljištu. Prostorije SKUDD-a, utemeljenoga 1993., na katu su iznad spomenute trgovine, a njegova predsjednica Branka Radulović kaže da se Drežnica godinama sistematski uništava, što vodi nestanku Srba na tromeđi Like, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja.

- U ogulinskom Statutu stoji da je današnji Mjesni odbor Drežnica pravna osoba, a zna se da pravna osoba posjeduje žig, račun i neki proračun. No Ogulin krši svoj temeljni akt, jer drežnički Mjesni odbor ima samo žig. Stoga nema mogućnost dogovaranja ikakvih poslova, poput održavanja javne rasvjete, pa taj posao za njega obavljaju koncesionari. Ne znate kamo ide novac, koliko se i u što uložilo… I uknjižba vlasništva na prostor u našoj zgradi je protuzakonita, a sada nam ista osoba želi iznajmljivati prostor. Taj se čovjek uknjižio na cijelu našu zgradu, iako prema bilješci karlovačkoga Trgovačkog suda ima pravo samo na prostor u prizemlju - kaže Branka Radulović.

Kao nekadašnja predsjednica VSNM-a u Ogulinu puno se bavila drežničkim knjigama, koje je i osobno pregledavala kada su one već bile poništene.

- Mogu posvjedočiti da je doista bilo otrgnutih ili malo oštećenih listova, no na svima je zaglavlje iz kojeg se jasno vidi o kojoj se čestici, ulošku i kartonu radi. Molila sam odgovorne u Ogulinu da nam posude te knjige kako bismo ih fotokopirali, da imamo barem neki trag. Ovako se događa da je na većinu katastarskih čestica uknjižena država, premda smo u zemljišnim knjigama zavedeni mi, stvarni vlasnici. Sud ne smije dopustiti da se bilo što po pitanju vlasništva radi na temelju katastarskog izvatka, vlasništvo se dokazuje samo gruntovnim izvodom - dodaje Branka Radulović.

Naša sugovornica rješenje problema vidi u ogulinskim gradskim vlastima koje bi zajedno s Općinskim sudom trebale zatražiti poništenje rješenja Županijskog suda u Karlovcu, čime bi se zemljišne knjige ponovno stavile u funkciju.

- No u Ogulinu su izmislili neku knjigu položenih isprava, na temelju koje ne možete dobiti vlasnički list; daju vam samo izvod iz katastra, a to nije dokaz vlasništva - kaže.

Ne muče Srbe u Drežnici samo zemljišne knjige, posljednjih su godina ostali bez banke, a prije četiri godine ukinuta je i mjesna pošta, pa ljudi i zbog obične pošiljke ili pisma moraju do 40 kilometara udaljenog Ogulina. Autobusna linija ne prometuje kada djeca nemaju školu. A odlukom ogulinskih gradskih vlasti iz 2000. godine ‘izbrisano’ je ukupno jedanaest sela, za što su njihovi stanovnici doznali tek kada im je stigla obavijest da moraju izraditi nove osobne dokumente.

U lokalnoj školi vjeronauk predaje drežnički paroh, protojerej Miloš Orelj, koji nam kaže da danas u Drežnici ima 14 osnovnoškolaca i četvero u obližnjem Jasenku. A kada je 1993. primio službu, bilo je čak 105 đaka.

- Problem je što na deset kilometara imamo dvije škole, Jasenak i Drežnicu, iz koje dio djece od petog razreda ide u Ogulin. Tako godinama gubimo djecu, čime se razbija naš manjinski etnički korpus. Što se tiče zemljišnih knjiga, one su izvan snage, pa se Crkvi ne može vratiti zemljište koje joj pripada. A do Beča treba doći - kaže protojerej, dodavši da samo u Jasenku Crkva očekuje povrat oko 200 hektara šume.

Treba nam neki klub u kojem će se okupljati ljudi, održavati simpoziji i predavanja, odvijati kulturna zbivanja. Ne treba raditi plan izumiranja naroda. Ja sam u vjeri, Bog će, kako kaže patrijarh Pavle, pomoći ako bude imao kome – ističe drežnički paroh Miloš Orelj

Demografska slika drežničkoga kraja je porazna – u njemu živi oko 380 stanovnika. Prema riječima protojereja Orelja, u Drežnici, Jasenku i Musulinskom Potoku godišnje umire 50-ak osoba, a rađa se svega troje-četvero. Prije Drugoga svjetskog rata Drežnica je imala čak 6.500 stanovnika; 1.500 ih je poginulo u borbi, a imena su im uklesana na ploči spomen-doma u školskom dvorištu, gdje se od 2001. do 2013. održavala ljetna i zimska škola za djecu srpske nacionalnosti iz cijele Hrvatske, kroz koju je prošlo više od 1.100 polaznika.

Nekadašnja herojska Partizanska Drežnica još je simbolički prožeta duhom antifašističke borbe, o čemu svjedoče spomen-obilježja na zamalo svakoj kući. Nažalost, mnoga su obilježja pokradena, pa su tako iz školskog dvorišta nestale brončane biste narodnih heroja Rajka i Đure Trbovića. Kradljivci, dakako, nisu pronađeni. I dio školske zgrade oštećen je u požaru koji je izbio prije tri godine, na dan obilježavanja ‘Oluje’. Pritom su do neupotrebljivosti stradale skupocjene narodne nošnje iz svih krajeva bivše državne zajednice, ukupne vrijednosti veće od milijun kuna, i sav inventar spomenute ljetne škole; tko je za to kriv, nije se doznalo…

Unatoč svim poteškoćama, protojerej Orelj nam skreće pažnju na postojanje objekata velike vrijednosti koji bi se uz organizacijsku i financijsku pomoć državnih i manjinskih srpskih institucija mogli staviti u funkciju i time privući ljude u ovaj kraj.

- Treba nam neki klub u kojem će se okupljati ljudi, održavati simpoziji i predavanja, prikazivati filmovi i odvijati kulturna zbivanja. Ne treba raditi plan izumiranja naroda. Ja sam u vjeri, Bog će, kako kaže patrijarh Pavle, pomoći ako bude imao kome - zaključuje protojerej.

U kući na kojoj je spomen-ploča koja obavještava da je ondje 1942. i 1943. radio Okružni komitet KPH za Gorski kotar danas stanuje Nenad Kamber. Kuća je, kaže, u vlasništvu Ogulina, a on je koristi otkako se prije dvije godine doselio iz Jasenka. Pošto mu spomenusmo slavnu drežničku prošlost, poziva nas u svoj dom.

- Moj Tito je i sada ovdje - kaže nam, pa sa zida skine brončani reljef maršala, koji je našao odbačen u Jasenku, dok je brao jagode. Vadi domaću rakiju jabukovaču, domećući kako šljiva lani zbog mraza nije rodila.

- Ja ne pijem, jedva sam se riješio alkohola i cigareta. Otkako sam se doselio u Drežnicu, preporodio sam se. Vrlo brzo regulirao mi se krvni tlak i šećer - zaključuje domaćin naše čavrljanje.

Odlazimo do mjesne pilane, nekada nazivane herojskom jer je u njoj djelovalo više partizanskih radionica, a osiguravala je i materijal za obnovu popaljenih kuća i izgradnju ustanova potrebnih oslobodilačkom narodnom pokretu. Druga smjena upravo preuzima rad, a bučni strojevi oblikuju drvo koje se izvozi u Egipat i bliskoistočne zemlje. Rad je težak, ali barem ima posla za koji se dobiva plaća…

Buku strojeva zamjenjuju mir i tišina na brdu Javornici, na mjestu nekadašnje Sedme partizanske bolnice. I ondje su ukradene dvije vrijedne spomen-ploče, koje još nisu vraćene iako su u ovom slučaju počinitelji, navodno, poznati. Nestala je i skulptura ‘Djevojka koja prekriva ranjenika’ što je bila smještena uz kosturnicu u kojoj je sahranjeno, kako piše, ‘tri stotine junačkih sinova naših naroda koji su dali svoje živote u Narodnooslobodilačkoj borbi i narodnoj revoluciji’; samo su trojica bila Drežničani, ostali su dolazili s područja Istre i Kvarnera. Nijemi svjedoci toga herojskog otpora talijanskom fašizmu danas su tek stoljetne bukve, jele, jaseni i javori, koji i dalje postojano prkose vjetrovima i olujama što s vremena na vrijeme zapušu ovim krajevima.