U povodu Svjetskog dana kazališta, posljednje subote i nedjelje prošlog mjeseca, u dvorani belomanastirskog Centra za kulturu održane su premijera i prva repriza dugoočekivane predstave ‘Dnevnik Anne Frank’ u izvedbi Gradskog kazališta Beli Manastir i u režiji baranjskoj publici već znanoga Cvetina Aničića iz Šida.
U dvorani, u kojoj je obje večeri bilo više od 300 gledalaca, priređen je pravi spektakl, koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Već u predvorju Centra za kulturu publika je ostala zatečena i šokirana: u prostoru ograđenom bodljikavom žicom, u polumraku, uz zastrašujući govor firera Adolfa Hitlera, glumci su u potpunoj tišini i ukočenih pogleda besciljno hodali, sjedili ili ležali na podu, dočaravajući nacistički logor i izazivajući jezu u posjetiocima koji su ulazili u dvoranu.
Uz opisani performans, u predvorju je bila postavljena i fotoizložba, na kojoj su se mogle vidjeti fotografije i pročitati biografije kako glumaca koji učestvuju u predstavi, tako i ličnosti koje oni u predstavi utjelovljuju. A u 20 sati, uz glasanje golubova, započela je kazališna priča o tragičnoj sudbini najpoznatije žrtve Holokausta. Devet glumaca amatera, u sat i pol vremena, odradilo je vrhunsku predstavu i pokazalo kako je belomanastirsko kazalište posljednjih godina sazrelo i stalo uz bok profesionalnih kazališta.
Naslovnu ulogu odigrala je 15-godišnja Dunja Vlahek, koja je opravdala ukazano povjerenje uprave kazališta i ostatka kazališnog ansambla, koji je vrijedno, punih godinu dana, radio na toj predstavi
Iako su sudbina i kraj ove priče javnosti dobro poznati, predstava je neočekivano završila, ostavivši publiku u muku i šoku, a mnogi su skrivali i suze. Publika je dvoranu napustila u tišini, a predstava je svakoga natjerala na razmišljanje. Naslovnu ulogu odigrala je 15-godišnja Dunja Vlahek, koja je opravdala ukazano povjerenje uprave kazališta i ostatka kazališnog ansambla, koji je vrijedno, punih godinu dana, radio na toj predstavi. Uz nju, u predstavi glume još: Aleksandar Momčilović kao Otto Frank, Biljana Marušić (Edith Frank), Maja Bosanac (Margot Frank), Maja Grujić (Miep Gies), Nebojša Šimić (Albert Dussel), Igor Farkaš (Hermann van Daan), Ana-Marija Zorčec (Auguste van Daan) i Nemanja Bukvić kao Peter van Daan.
Predstavu je režirao Cvetin Aničić, a njegova asistentica i inspicijentica bila je Daniela Taslidžić Herman, dok je za muziku i svjetlosne efekte zadužen Zoran Herman. Predstavu je pratio i državni selektor Igor Ružić iz Zagreba, koji je u konkurenciji od pet predstava amaterskih kazališta iz Osječko-baranjske županije izabrao upravo ‘Dnevnik Anne Frank’ kao najbolju koja će tu županiju predstavljati na 55. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera u Pazin u maju ove godine. Režiser Cvetin Aničić o predstavi razmišlja tako da Dnevnik Ane Frank nije običan dnevnik, gde su na stranicama zabeleženi dani provedeni u potkrovlju. To nisu zabeleške jedne devojčice koja dokumentuje svoju svakodnevnicu. Smatra da veoma grešimo ako čitamo tu ‘malu’ knjigu na takav način. To je knjiga koja među redovima skriva onaj pravi ljudski iskonski strah.
- Onog dana kada se osam ljudi popne u taj tavanski prostor, oni postaju za javnost nevidljivi, njih nema. Niko ih ne vidi. Postaju sve što drugi kažu da jesu: senke, golubovi, paučina, ti ljudi gube svoj prethodni život, svoj identitet, ali jedno ljudsko nose u sebi, a to je strah i neizmerna želja za životom. Kad postanemo skučeni, sklonjeni od buke, prognani, zabeleženi, žigosani, tek tada saznajemo koliko nam je život vredan i tada planiramo. Kako je to apsurdno: tada, kada je život o koncu, mi tek tada imamo zrele planove za budućnosti, iako smo pomalo svesni da nas ta budućnost ne čeka. Ana Frank je svedok te težnje za budućnošću, koja nije njoj namenjena, i tu je ta tragičnost. Ona u tom skučenom prostoru budućnost kroji po svojoj meri. Iako je napolju rat – sivilo, ona svet boji u drečave boje, iako se oseća u vazduhu smrad, ona unosi svežinu poljskih ruža, iako dželat stoji nad njom, ona pruža ruke da ga zagrli. To opisuje mala Ana Frank, opisuje svoju naivnost prema životu, prema ljudima. Uzalud crtamo sunce na tmurnim oblacima, tako se ne možemo spasiti od groma – ističe Aničić.
- Godine skrivanja za tih osam ljudi predstavljaju ponor njihove duše i njihovih individualnih životnih procepa. Upečatljiva je metafora da su skriveni baš na tavanu, a ne u podrumu, koji bi označavao neku vrstu grobnice. Ne, oni se kriju podignuti, više nebu i odgore gledaju na toranj i zvonik. Čuju vozove, zvukove, jauke, pucnjavu, oni odozgo prate vanjski život. Ana taj život prati drugačijim očima, očima deteta, a to su posebne oči i taj vid nema svako, kaže redatelj, te dodaje da ‘nismo dostojni njezinog dnevnika, mi ga svrstavamo u laku literaturu, a trebalo bi da bude naša biblija opomene, kao i hiljade nevine dece koja stradaju svakoga dana od ruku ljudskih dželata, hiljadu njih koji neće napisati svoje dnevnike i u njima opisati svu svoju tugu i stradanje, kao i viziju budućnosti koja ih ne čeka. Da su napisani svi ti dnevnici, možda bi nam dali impuls da zaštitimo svoju i svu drugu decu i da na tmurnom nebu nacrtamo sunce i uvidimo da nekada to nacrtano sunce bolje obasjava nego pravo’.
- Ana Frank je svetlost tog nacrtanog sunca, koja probija kroz rupu u zidu i daje nadu da dobro – ipak postoji – kaže režiser Cvetin Aničić.
