Ne zna se tko je te 1990. prvi počeo, je li to bio neki emigrant na predizbornom skupu HDZ-a u Gospiću ili kakav udbaš na svadbi u Osijeku ili… Krivca za prvi javni uzvik ‘Za dom spremni’ pravosuđe još nije otkrilo, a nije se time baš ni bavilo, pa će u kolektivnoj memoriji hrvatskoga i još jednoga (nekoć konstitutivnoga) ovdašnjeg naroda dolazak demokracije biti zapamćen i po diskretnom zadahu ustaštva. Tadašnja HDZ-ova vlast nije zapravo znala kako se oduprijeti sentimentu prema ustaškom pokretu koji se počeo iskazivati javno, a vjerojatno to nije ni željela. Što god danas govorili, najveći glazbeni hit iz toga doba nije bila ‘Moja domovina’ ili neki sličan estradni uradak, bila je to pjesma ‘Evo zore, evo dana’ koju su pjevali mladići po birtijama, vojnici pred odlazak i po povratku s ratišta, a gromoglasno se orila i s tribina nogometnih stadiona. Zagrebom su u to vrijeme šetali HOS-ovci, koji su svoj ‘Glavni stan’ imali na Tomislavcu. Ako netko danas pak nosi crnu uniformu s oznakama poput onih ustaških, ako borbene jedinice naziva imenima ustaških bojovnika, ako pozdravlja ustaškim pozdravom i sam za sebe govori da je ustaša, zašto bismo ga drugačije trebali zvati?
Brojni mladići i djevojke znaju misliti i misle drugačije, no potrebna je velika doza optimizma da bi se takve nazvalo većinom. Ako ipak odlučimo biti optimisti, valja se zapitati zašto ta većina uglavnom šuti, čega se to boji
Smiješno je čuđenje nad omladinom koja s tribina urla ‘Za dom spremni’, barem u državi u kojoj autentični ustaše, pod priglupom institucionalnom krinkom Hrvatske vojske 1941.-1945., primaju mirovine, u kojoj i spomenuti HOS-ovci imaju isto pravo i to zato što se vlast u jednom trenutku ozbiljno prepala vojnog udara s Tomislavca, pa je te ‘domoljubne snage’ malo razbucala i priključila HV-u. Ništa se drugo nije moglo očekivati u državi u kojoj je srušeno 3.000 antifašističkih spomenika, u kojoj se vođu antifašističkoga partizanskog pokreta naziva zločincem, a bista predsjednika bivše države ritualno izbacuje iz njegove nekadašnje rezidencije na Pantovčaku… Što se dogodilo sutkinji koja je u Kninu oslobodila čovjeka koji je prodavao ustaške rekvizite za Dan domovinske zahvalnosti? Ništa se nije dogodilo, ni njoj ni njemu: ona je samo uredno u obrazloženju presude navela kako se njegovo djelovanje ne može povezati s raspirivanjem vjerske, nacionalne i rasne mržnje, nakon čega je on jednostavno otišao kući. Bilo bi, uostalom, totalno licemjerno osuditi nekoga zbog prodaje suvenira sa zločinačkim simbolima kada je po cijeloj Hrvatskoj donedavno bilo ulica s imenom Mile Budaka, jednog od ideologa genocidne politike prema nehrvatima. A ako je i sam predsjednik Franjo Tuđman mogao odlikovati provoditelja genocida u Dubrovniku Ivu Rojnicu, zašto bi se netko trebao čuditi sucima koji, u pravilu, ne sankcioniraju ustašoidne ‘igrice’ hrvatskih građana? Pa i sami policijski dužnosnici, kada bi ih se priupitalo zašto ne uhićuju one koji javno uzvikuju ustaške pozdrave, znali bi odgovarati kako u zakonu nigdje ne stoji da je to kažnjivo.
Nije točno da mladići na stadionskim tribinama ne znaju što viču: urlaju ustaški pozdrav jer su odgajani i školovani u sustavu u kojem se takvo ponašanje tolerira, u zemlji u kojoj se počesto desničarski ekstremizam izjednačava s najvećim patriotizmom. Mnogi udžbenici vrve opravdanjima za ustaški pokret, u njima je jako malo podataka o pravoj prirodi hrvatskog fašizma, a antifašizam se počesto tretira kao nužno zlo. Mladost se uvelike odgaja na ideologiji međunacionalne mržnje, a riječ ‘Srbin’ u mnogim se školama izgovara kao ultimativna uvreda, jer ih se uvriježilo smatrati neprijateljima Hrvatske i mrziteljima svega hrvatskoga. Dečki su dakle samo naučili lekciju, savladali gradivo koje je mnogima, na ovaj ili onaj način, usađivano tijekom cijelog odrastanja… Naravno, brojni mladići i djevojke znaju misliti i misle drugačije, no potrebna je velika doza optimizma da bi se takve nazvalo većinom. Ako ipak odlučimo biti optimisti, valja se zapitati zašto ta većina uglavnom šuti, čega se to boji. Zašto se hrvatski studenti lakše solidariziraju sa žrtvama kenijskog masakra, zašto lakše protestiraju protiv međunarodnog terorizma nego protiv fašizma u vlastitoj zemlji?
Zašto se čekalo dvadeset godina da netko čelnicima UEFA-e prevede i protumači značenje stadionskih pokliča, pa da se društvo u Hrvatskom nogometnom savezu napokon zamisli? Taj je isti Savez do jučer branio imbecilni istup bivšeg reprezentativca Džoa Šimunića, unatoč tome što je ovaj više puta javno pokazao i kazao da se zbog njega ne kaje te uporno ponavljao da mu nije jasno kako uzvikivanje ‘staroga hrvatskog pozdrava’ itko može smatrati rasističkim činom, ne shvaćajući nimalo koliko je time uvrijedio i državu koju kao sportaš predstavlja i brojne građane kojima je ta država domovina… Stoga nogometni čelnici doista nemaju pravo na podizanje obrva zbog izrečene kazne.
Licemjerno je danas uopće isticati nogometne navijače kao problem. Zar netko misli da ti mladi ljudi ne shvaćaju poruke koje im društvo šalje? Ako nitko nije odgovarao za ratne zločine počinjene u ‘Bljesku’ i ‘Oluji’, ako je općepoznata stvar da je ono malo hrvatskih ratnih zločinaca na optuženičkim klupama i u zatvorima završilo samo zato što je netko, postavljanjem prepreka hrvatskom ulasku u EU i prijetnjom novim haškim optužnicama, doslovno prisilio domaće pravosuđe da im sudi, zašto barem navijači ne bi otišli korak dalje i stvari nazvali pravim imenom?
Dakako, postoji rješenje i izlaz iz ove situacije u kojoj se koprcamo već četvrt stoljeća. Kao što smo se u takvoj situaciji našli, jer smo u institucijama, udžbenicima i javnom govoru tolerirali ustaški pokret i povijesni revizionizam, suprotnim postupanjem to možemo i promijeniti. Problem je jedino što se, barem zasad, na horizontu jasnije ne nazire politička opcija koja bi imala dovoljno hrabrosti suočiti se s anomalijom koja je metastazirala u tolikoj mjeri da prijeti potpunom blokadom društvenog organizma. Žalosno je da hrvatski antifašisti – a nesumnjivo je da su oni ipak većina, makar ona tiha – još žive u strahu koji su im u kosti utjerali bukači 1990-ih i da čekaju da netko težak posao obavi umjesto njih; kao da zaboravljaju da se fašisti u rupe iz kojih su izišli neće vratiti sami.
