U rano nedjeljno jutro travnjak ispred Prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini je prazan. Naivni promatrač pomislio bi kako unutra, u zgradi, nema nikoga, nesvjestan da svakodnevno u prihvatilište pristižu ljudi koji su prošle jeseni na svom putu prema boljem i mirnijem životu nakratko prošli kroz Hrvatsku. Stojimo ispred metalne ograde i čekamo našeg sugovornika, mršavog osamnaestogodišnjaka u crvenoj jakni i plavim trapericama, koji netipično za svoje godine puši cigaretu za cigaretom.

- Prestao sam pušiti, ali me cijela ova situacija jako pogodila. Ne znam što da radim. Majka mi je bolesna i ima reumatizam, a sestra mi ima deset godina. Kontakt s ocem u Siriji izgubili smo prije mjesec dana i ne znamo je li uopće živ, jer su svi civili u našem gradu zapravo postali taoci različitih zaraćenih snaga - počinje ispovijest naš sugovornik, čiji identitet iz sigurnosnih razloga ne možemo otkriti (podaci su poznati redakciji).

Unatoč tvrdnjama MUP-a da se ne događa ništa izvanredno, činjenica je da sve veći broj organizacija i inicijativa iz Austrije i Hrvatske izvještava o sve češćim deportacijama u Hrvatsku. Riječ je o ljudima, poput našeg sugovornika, koji su našu zemlju proputovali prošlog ljeta i jeseni, zastali u Opatovcu ili kasnije u Slavonskom Brodu i put nastavili u prekrcanim izvanrednim vlakovima prema Sloveniji. Njemačka kancelarka Angela Merkel otvoreno je pozivala ljude i govorila da su dobrodošli. U to su vrijeme velik broj migranata i nemogućnost kontrole granica de facto suspendirali primjenu Dablinskog sporazuma. Ljudi su trčali preko oranica, spavali u blatu, na graničnim prijelazima… Na tisuće njih svakodnevno je prelazilo granice. Ali svi su oni na neki način organizirano putovali, uz pomoć policija država kroz koje su prolazili. Zato je danas nevjerojatno da se deportiraju oni za koje su granice bile otvorene i koji ih nisu prelazili ilegalno. Upravo stoga mnogi pravnici smatraju da se Dablinska uredba na njih ne bi trebala odnositi i da se deportacije moraju odmah zaustaviti.

Naš mladi sugovornik mjesecima je s obitelji putovao iz Sirije, preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, Hrvatske i Slovenije, da bi došao do Austrije, gdje je želio nastaviti školovanje i život sa svojom obitelji. Kao i mnogi drugi, nije očekivao da će biti vraćen u Hrvatsku.

- Sjećam se da smo svega nekoliko dana boravili u Slavonskom Brodu. Ni sam nisam siguran. Ali danas na sebi imam istu odjeću koju sam imao i tada, a koju sam kupio kad smo stigli u Grčku. Nakon što smo stigli u Austriju, jedno smo vrijeme živjeli u malom mjestu u pokrajini Burgenlandu. Poslije smo se selili, a na kraju je došlo rješenje da moramo napustiti Austriju. Pokušali smo otputovati u Njemačku jer smo imali informacije da bi nas Njemačka mogla prihvatiti, a tamo živi i moj stariji brat koji ima azil i posao. Međutim, njemačka policija nas je presrela u vlaku, odvela u policijsku stanicu u Passauu i onda nam rekla da nas ipak ne mogu primiti. U jednom trenutku jedan od policajaca pokušao je nasilno skinuti hidžab mojoj majci kako bi je fotografirao. Molila ga je da poštuje njezinu vjeru, ali je on ipak to napravio. Želeći je zaštititi, tada sam se verbalno suočio s policajcima. Opkolilo me deset njih i iznijeli su me van. Nakon toga su nas vratili u Austriju - nastavlja svoju ispovijest naš sugovornik, ističući kako im je to bila jedina šansa za opstanak obitelji, jer je s obzirom na njegove godine izuzetno teško da se za nju samostalno brine.

Nakon povratka iz Njemačke izgubili su mjesto u kampu u kojem su boravili i poslani su u kamp pored austrijsko-mađarske granice. Kao i mnogi drugi, u to vrijeme su pokušali zatražiti pomoć od skupih austrijskih odvjetnika. Jednom odvjetniku iz Beča platili su 220 eura po osobi da im pomogne osporiti prvostupanjsko negativno rješenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Na kraju su ostali bez svih sredstava i više nisu mogli platiti ni liječnika koji bi potvrdio dijagnozu njegove bolesne majke, kojom bi se eventualno zaustavila planirana deportacija. Deportirani su 22. rujna, svega nekoliko dana prije isteka šestomjesečnog roka za deportaciju.

- Kad su došli po nas, znali smo da trebamo surađivati. Odmah smo policajcima rekli da ne želimo bježati. Dali su nam nekoliko minuta da se spremimo. Smjestili su nas u neki veliki kamp na 12 sati i oduzeli nam sve osobne stvari. Nakon toga su nas odveli na aerodrom. Putovali smo malim avionom i to je bio izvanredni let samo za nas koje su deportirali. Pored moje obitelji u avionu je bilo još desetak osoba i oko trideset policajaca. Pet dječaka bilo je iz Tunisa, Alžira i Maroka. Pri dolasku u Zagreb vratili su mi mobitel, ali je problem što su izgubili sve ostale moje stvari. Zato danas na sebi imam odjeću koju sam kupio prošle godine u Grčkoj. Poput svih drugih ljudi kojima na putovanju greškom zagube stvari, i ja bih volio da se netko pobrinuo da ih dobijem nazad, no to se nije dogodilo. Među izgubljenim stvarima bile su i moje naočale koje su mi neophodne jer jako loše vidim - završava mladić svoju priču.

Istog dana odlazimo do zagrebačkog Prihvatilišta za tražitelje azila Porin. Kiša koja nemilice pada natjerala je sve da se zavuku u tijesne i zagušljive sobe nekadašnjeg željezničarskog hotela, koji je svoje kapacitete nedavno povećao sa 300 na preko 600 osoba. Ispod stepenica stojimo okruženi desecima ljudi koji su proteklih tjedana deportirani iz Austrije, Njemačke, Švedske… Vrijeme je ručka i pored nas prolaze sitna djeca koja nose lonce s natrpanim porcijama i kriške kruha u već nebrojeno puta iskorištenim plastičnim vrećicama.

Iako zbunjeni i dezorijentirani, ljudi su spremni pričati. Deportirani, ušli su u novi krug životne nesigurnosti. Mnogi od njih nadali su se boljim životima, a sada su završili u Porinu, koji nikad nije bio popunjen kao ovih dana. Svi nam govore da ljudi dolaze i odlaze svakog dana. Među njima je i mlada 28-godišnja majka iz Afganistana sa šestogodišnjim dječakom. Njih dvoje deportirani su prije desetak dana, dok je njezin suprug ostao u Austriji.

- Prošla sam kroz Opatovac i željela sam da ostanemo u Austriji. Policajci su po nas došli rano ujutro i ušli su kroz prozor, ali su bili veoma dobri prema nama. Nisu mi vjerovali da ne znam gdje se moj suprug nalazi, pa sam im dala svoj mobitel da ga nazovu. Nije se javljao i nisu nam dali vremena da ga pričekamo. Jako sam se bojala aviona, jer sam prvi put njime putovala - govori nam ova mlada žena iz Afganistana.

U Porinu je i 36-godišnjak iz Afganistana. Njegova je namjera da dobije azil u Hrvatskoj i po svaku cijenu izbjegne deportaciju u Afganistan, gdje je svojevremeno bio politički aktivan.

Nadala sam se da ću imati novi život u Austriji, moje je dijete tamo već krenulo u školu. Ne mogu više. Umorna sam, jako sam umorna od putovanja i ovakvog života. Moje dijete svaki dan plače i pita gdje mu je tata - govori mlada majka iz Afganistana koja je sa sinom deportirana u Hrvatsku, dok joj je suprug ostao u Austriji

- Povratak bi mi donio puno problema. Moj i životi moje obitelji bili bi ugroženi. Toliko se bojim da nemam ni svoje fotografije, e-mail adresu, ni profil na društvenim mrežama. Ne želim da me na bilo koji način pronađu i prepoznaju. Nisam ovo očekivao, ali deportacije iz Austrije više nije moguće zaustaviti. U biti, moguće je jedino ako imaš rak ili ako umireš. Znam djevojku koja je imala spontani pobačaj zato što je deportiran njezin partner. Ali dobro, ako ne mogu ostati u Austriji, želim ostati ovdje u Hrvatskoj. Poslije bih volio da mi se pridruže moja obitelj i moja djeca. Za boravka u Austriji naučio sam poprilično dobro njemački jezik, isto tako naučit ću i hrvatski, samo ako mi dopuste da ovdje normalno živim, radim i budem koristan član društva - kaže naš sugovornik.

Sa svim sugovornicima iz Porina razgovarali smo u sobi u kojoj trenutno boravi mlada majka iz Afganistana. Njezin sin nezainteresiran je za sve što se oko njega događa, sve dok nismo spomenuli ime njegova oca. Tada je odložio mobitel na kojem je gledao crtani film i počeo pratiti razgovor, koji se uz pomoć prevoditelja odvijao na dariju.

- Moje dijete svaki dan plače i pita gdje mu je tata. Meni je ovdje lijepo, ljudi su većinom dobronamjerni, ali moj je suprug negdje drugdje. Stalno mi govori da moram doći nazad u Austriju, jer ako to ne napravim, on će otići u Afganistan. Nemam izbora, ali ne znam što da radim. Noću me je strah izaći van da djetetu donesem vode ili hrane. Ovdje je mnogo ljudi, a ja sam sama. Osjećam se užasno usamljeno. Nadala sam se da ću imati novi život u Austriji, jer je moje dijete tamo već krenulo u školu, zajedno smo večerali, bili smo obitelj. Nakon četiri mjeseca napokon sam se počela smirivati. Ne mogu više. Umorna sam, jako sam umorna od putovanja i ovakvog života - govori mlada majka dok razgovor zaustavljamo zbog suza koje više nije mogla suspregnuti.

O situaciji u kojoj se našla govori i činjenica da je prije svega nekoliko dana kupila kartu za vlak do Beča misleći da će je, kao i prošle godine, hrvatska policija pustiti da prođe. Ona i sin sjeli su u vlak i tek što su odmakli od zagrebačkog kolodvora, legitimirala ih je hrvatska policija i vratila nazad u Porin. Oboje danas spavaju pored spakiranih stvari, nadajući se da će uskoro pronaći put do svog supruga i oca.

Deportirani su i ljudi koji su u Austriju, preko Hrvatske, došli iz Irana. Mladić, s kojim posljednjim razgovaramo, u Zagreb je deportiran sa suprugom i malim djetetom. Za njega još ima nade jer je uspio angažirati austrijskog odvjetnika, koji je za njih započeo pravnu bitku.

- Svakog dana čekamo odgovor suda. Nadamo se najboljem jer ne želimo ostati ovdje. Znamo da je Hrvatska siromašna država i da ljudi ovdje jako teško žive. Želimo nastaviti život u Austriji i nadam se da ćemo u tome uspjeti - kaže naš sugovornik.