Zagrebački Human Rights Film Festival ponudio je, barem na papiru, najatraktivniji ovogodišnji festivalski program u Hrvatskoj. Manifestacije s višestruko većim budžetima, od Pule do ZFF-a, nisu uspjele u Hrvatsku dovesti kanskog pobjednika, ‘Zimsku priču’ Nurija Bilgea Ceylana, ali HRFF jest. Nažalost, projekcija tog filma održana je nakon zaključenja ovog broja ‘Novosti’, ali i naslovi kojima ćemo se pozabaviti vrlo su prestižni, nagrađivani na (naj)ugledni(ji)m festivalima, što, doduše, nužno ne znači da su i (vrlo) kvalitetni.
‘Filipinski Tolstoj’ Lav Diaz petipolsatnim crno-bijelim ostvarenjem ‘Iz vremena koje prethodi’ (pobjednik Locarna) nastavlja propitivati egzistencijalnu, moralnu i političku problematiku, ovog puta u selu posve okruženom prirodom početkom 1970-ih, u vrijeme kad je Ferdinand Marcos uveo diktaturu pod izlikom obrane zemlje od komunista i islamista. Diaz prati nekoliko likova kroz koje se prelama narastajuća prijetnja usred stamene i mirne prirode, beskrajno veće i trajnije od ljudi čije figure prolaze kroz duge, statičnom kamerom snimane kadrove, kao efemerne pojave usred samosvjesnog pejzaža. Turbulentnost, tjeskoba, prijetvornost, propadanje, zlo sve se intenzivnije nadvijaju nad malu zajednicu, a konačnu točku na i stavljaju dolazak vladinih trupa i paravojni zločini. Stilski impresivan, izvedbeno suveren, prožet suptilnim metafizičkim strujanjima, ‘Iz vremena koje prethodi’ nesumnjivo je jedan od vrhunaca ovogodišnje svjetske filmske produkcije.
Na razini odnosa ljudi i prirode te stilskog tretmana tog odnosa (dugi kadrovi ostvareni fiksiranom kamerom), ‘Jauja’ Argentinca Lisandra Alonsa (nagrada međunarodne kritike u kanskom programu Izvjestan pogled) vrlo je srodna Diazovom filmu, s tom razlikom što donosi kolor fascinantno intenzivne punoće. Vrlo interesantna varijacija motiva Herzogovog ‘Aguirrea, gnjeva božjeg’ i Fordovih ‘Tragača’ (danski časnik u potrazi za odbjeglom kćeri u južnoameričkim bespućima 19. stoljeća) biva, nažalost, oskvrnuta uvođenjem neuvjerljivih profantastičnih elemenata, da bi završni obrat, s premještanjem radnje u suvremenu Dansku, donio potpuno razočaranje. ‘Konj zvan Novac’ razvikanog Portugalca Pedra Coste razočaranje je pak od početka do kraja: pretenciozan, kazališnim izričajem opterećen nonsens pod krinkom tobože smjele narativne konstrukcije. Costa je i dalje angažiran oko obespravljenih useljenika sa Zelenortskih Otoka, ali narativna konfuznost udružena s prizornom sterilnošću njegov kritički angažman čine posve besplodnim.
‘Tigrovi’ Danisa Tanovića (konkurencija San Sebastiana) tematiziraju nemoral multinacionalnih kompanija na primjeru jedne prehrambene tvrtke u Pakistanu, ali istovremeno i istraživalačko-novinarsku konstrukciju senzacionalne priče u čijem je središtu tzv. mali čovjek koji se suprotstavio sistemu. Solidan film, kao i ‘Tri prozora i vješanje’ kosovskog veterana Ise Qosje (nagrade u Sarajevu i Solunu), metanarativnim prstenom uokvirena storija o dvostrukoj patrijarhalnoj represiji nad albanskim ženama, koje su prvo preživjele ratna silovanja, a onda moraju skrivati tu ‘sramotu’ da ne bi obeščastile vlastite muževe.
Uz film Lava Diaza, vrhunac festivala svakako je bio novi rad Joshue Oppenheimera ‘Pogled tišine’ (Velika specijalna nagrada žirija u Veneciji), nastavak njegova nevjerojatnog dokumentarca ‘Čin smaknuća’. Autor sada premješta pozornost s masovnih ubojica u službi nacionalističkog indonezijskog režima na (komunističke) žrtve i njihove obitelji, polučivši manje osebujan, ali posve izravan, vrlo emotivan i izvanredno dojmljiv uradak, potvrđujući svoj ekstraordinaran dokumentaristički dar.
