S Andreom Matoševićem, jednim od osnivača i istraživača Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) u Puli, pokrenutog pri Sveučilištu Jurja Dobrile, razgovarali smo na temu jugoslavenskog društva očima nove postjugoslavenske humanistike.
U Čengićevu filmu ‘Slike iz života udarnika’ pojedini junaci rada prikazani su kao razočarani pojedinci. Polet, entuzijazam i elan zamijenjeni su tugom i nezadovoljstvom, ali i, posebno je zanimljivo, nostalgijom za ranim periodom socijalizma
Kako ste izabrali temu udarništva za svoju knjigu ‘Socijalizam s udarničkim licem. Etnografija radnog pregalaštva’ i to baš u etnografskom ključu, iako je vaš pristup interdisciplinaran?
Tema se nekako otvorila još za vrijeme etnografskoga istraživanja za doktorsku disertaciju na temu labinskih i raških rudara, a posebno u onom dijelu koji se ticao organizacije njihova rada u dubinama istarskih rudnika sredinom XX stoljeća. U početku me zaintrigirala strukturalna srodnost fašističkog Bedaux sistema rada koji je bio čista traljava izvedenica Taylorovog znanstvenog menadžmenta s organizacijskim postulatima podizanja proizvodnje nakon 1945. Ovi potonji svoj su izraz dobili u konceptu junaka rada i udarnika, što su termini koji su označavali puno šire polje od puke organizacije rada jer su morali imati prosvjetiteljsku i formativnu ulogu u stvaranju cjelokupnih ličnosti kao novih socijalističkih ljudi. Naknadno su se i ostale teme i prijepori koji se vezuju uz ideju ili ucjepljivanje udarništva u društvo i radne zajednice sami otvarali, a etnografija se kao posebno oprezan metodološki instrument ‘češljanja kroz izvore’ poput filmova, glasila, tjednika, literature ili arhiva ispostavila vrijednom u približavanju udarnicima, iako knjiga nije pisana u klasičnom etnografskom ključu, dakle kroz intervjue i njihovu analizu jer tih ljudi – Antuna Toneta Bičića, Sonje Erbežnik, Alije Sirotanovića, Abdurahmana Babajića… više nema.
Dovitljiva misao
Kada govorite o sličnostima i razlikama između sovjetskog uzora stahanovstva i jugoslavenskog modela udarništva, kao prvu razliku navodite da je sovjetski pokret nastao prije, a naš nakon Drugog svjetskog rata. Zašto je to bitno? Kakav je bio odnos između rata i rada?
Ta mi se komparacija u sukcesivnom ključu učinila važnom iz nekoliko razloga – pokušao sam dokučiti na koji se način jedan strani, sovjetski, fenomen ugnijezdio u našem poratnom kontekstu te iz kojeg je razloga u potpunosti poprimio lokalne značajke. Razlike su na koncu, u zenitu poratnog udarničkog entuzijazma u Jugoslaviji, bile tolike da su egzemplarni radnici imali ponajprije simbolički značaj. Tu u prvom redu mislim na Aliju Sirotanovića i njegove 152 tone ugljena koje je iskopao s brigadom u Brezi 24. srpnja 1949. No ta se impozantna brojka mora gledati u kontekstu Rezolucije Informbiroa iz 1948. i ‘natjecanja’ sa sovjetskim junakom rada Aleksejem Grigorjevičem Stahanovom koji je 1935. iskopao 50 tona ugljena manje. Dakle vid simboličkog takmičenja među zemljama čiji je etos bio ukorijenjen u radu, a Jugoslavija je tog srpnja imala posljednju riječ kroz Sirotanovićev uspjeh. No u Sovjetskom Savezu su junaci rada prije rata radili često na ili s novim strojevima i mašinama, dok u ratom porušenoj Jugoslaviji to nije bio slučaj, do te mjere da im je za uspjeh bila potrebna dovitljiva misao. To je izrazito važna razlika. Dovitljiva misao naslanja se na Lévi-Straussovo klasično djelo ‘Divlja misao’ u kojem, između ostalog, razvija ideju brikolera i domaće majstorije gdje se akteri uvijek moraju snaći s ‘priručnim sredstvima’ koja su im dostupna jer djeluju u zatvorenom sustavu u kojem sami moraju rješavati tehničke probleme na koje naiđu. Takav je bio slučaj s udarnicima: pojedinci su u isto vrijeme bili radnici, tehničari, predradnici i inženjeri, dakle neka vrsta anomalije u odnosu na klasične industrijske hijerarhijske strukture. Vrlo vjerojatno je ta eklektičnost doprinijela njihovom nestanku koji otprilike koincidira s uvođenjem samoupravljanja početkom 1950-ih godina.
Moramo imati uvid u prednosti i limite domaćeg socijalističkog iskustva, no tamo, naravno, nećemo pronaći odgovore na sva pitanja s kojima se ljevica danas mora uhvatiti ukoštac
‘Pokret udarnika’ pravdao se željom za dizanjem produktivnosti rada u planskoj privredi. Koliko se u nas može potvrditi ili opovrgnuti uspješnost te veze?
Veza je zasigurno bila uspješna, ali s cijelim nizom otegotnih okolnosti kao i činjenicom da je bila kratkoga daha i nije ozbiljnije potrajala do konca prvog Petogodišnjeg plana. No nemojmo zaboraviti da je udarništvo opstalo na omladinskim radnim akcijama do 1990., a one se, unatoč velikim promjenama koje doživljavaju kroz vrijeme, zasigurno mogu interpretirati bliskim rođacima poratnog udarništva i planske proizvodnje. O tome piše, između ostalog, i Reana Senjković u knjizi ‘Svaki dan pobjeda. Kultura omladinskih radih akcija’.
Kao neanonimni modeli-uzori udarnici su medijski predstavljani i kao osobe odane skladnom jedinstvu radnog i privatnog života. Prosvjetiteljski su isticane njihove sklonosti higijeni, opismenjavanje ili čak stručno obrazovanje, kulturno uzdizanje, skladan obiteljski život. Ukratko, požrtvovnost, ali i uživanje u životu. No vi govorite i o askezi i obavezi uzvraćanja, povezujući te pojmove čak i s neuspjehom ne samo udarništva nego i marksizma kao takvog?
Da, to su karakteristike pokreta koje supostoje, ali, opet, na skroz drugačijoj razini nego u Sovjetskom Savezu. Koncept laičke askeze je važan jer je dobar marker pokušaja potpune promjene ideje rada koji je trebao poprimiti karakteristike protestantskog pristupa radu – požrtvovnost, zavjetovanje, odricanje, samoprijegor itd. Težak fizički rad u rudnicima, brodogradilištima ili za nekoliko tkalačkih strojeva istovremeno više nije prethodio užitku koji bi proizlazio iz plodova rada, već je trebao biti njegovim ekvivalentom, a krajnji cilj, ‘veliko Sutra’ za koje su se žrtvovali (ili pak uživali), za njih nikada nije došlo. Recimo, da navedem samo jedan primjer, nikada nisu doživjeli obećanje Josipa Broza Tita koje je izrekao prilikom obraćanja udarnicima u Skopju 1949., da će u skoroj budućnosti morati raditi četiri ili pet sati nakon što se zemlja dovoljno industrijalizira, a radna snaga bude zamijenjena s dovoljno mašina. I tu se postavlja važno pitanje motivacije njihova dobrovoljnog rada, a koja također proizlazi iz obaveze uzvraćanja za borbom i žrtvama izborenu slobodu. Stoga, moja je teza da je njihov požrtvovan rad bio i uzvraćanje, a ne isključivo bezinteresno davanje. Antun Tone Bičić, raški junak rada, šezdesetih je godina govorio da je krajem četrdesetih provodio po dvadeset sati u ugljenokopu, da se od njega nije mogao odvojiti, ali da ga se više nitko ne sjeća. Objašnjeno u terminima moralne ekonomije, nakon njihovog udarničkog uzvraćanja njima samima nije uzvraćeno i to je izvor sve naknadne melankolije koja postaje opće mjesto govora i pisanja o prvim udarnicima. I to od sedamdesetih godina naovamo. No takvo je viđenje u potpunosti reduktivno. Od aktivnih, svedeni su na žaleće subjekte, ali tom su procesu i sami dijelom doprinijeli.
Zanemarimo li Rezoluciju Informbiroa iz 1948., kao prvi motiv za drugačije promišljanje rada u nas spominjete da udarnički pokret biva preoznačen 1970-ih godina. Kako?
Da, tu se radi o ponovnom ‘ekshumiranju’ pojedinih junaka rada, oglednih udarnika rudara – Riste Mijatovića, Alije Sirotanovića, Edhema Škorića, Džemala Ramovića, Alojza Peteka i Abdurahmana Babajića koji su nastupili ili bili savjetnici na filmu Bahrudina Čengića ‘Slike iz života udarnika’ iz 1972. Prikazani su kao razočarani pojedinci, zamrznuti u eri svoje kratkotrajne slave. Polet, entuzijazam i elan zamijenjeni su tugom i nezadovoljstvom, ali i, posebno je zanimljivo, nostalgijom za tim ranim periodom socijalizma. Dakle nostalgičnost za ‘boljim vremenima socijalizma’ nije simptomatična samo za postsocijalistički period, već se artikulira i za vrijeme socijalizma, usred njegovih kriza. Završna scena gdje se radnici pitaju hoće li otići u Njemačku kao gastarbajteri izbačena je iz filma, koji nije doživio bogatu repertoarsku sudbinu. Čini se da je simbolički kapital koji su junaci rada izgradili i posjedovali izrazito izdržljiv pa se na njegove artikulacije može naići i danas.
Ideja lijevog modernizma
Spominjete klasike filozofije i sociologije iz vremena socijalizma, ali upadljivo nedostaje, ne samo u vas nego i u svih protagonista ‘nove postjugoslavenske humanistike’, spominjanje filozofske i sociološke škole praxisa. Ako se itko bavio temom otuđenog rada, pa onda i problematikom humanizma, bili su to Gajo Petrović i Milan Kangrga. Kako to tumačite?
U pravu ste kad to primjećujete i ovo nije prvi put da čujem taj argument. No upravo pišem o omladinskim radnim akcijama i tu je komunikacija s djelom Gaje Petrovića u kontekstu rada i otuđenja jedan od glavnih stupova. Ono što me interesira jesu kontradikcije, nedorečenosti ili razmimoilaženja između empirije i teorije pa u tom kontekstu koristim i ostale klasike poput Vanje Sutlića ili Rudija Supeka, Edwarda Thompsona, Dragića Kačarevića itd.
Pišete sa znanstvenom i nadasve arhivskom akribijom. Držite li se postulata neutralnosti spram svog predmeta ili ne izbjegavate vrijednosne ocjene ljudi i pojava?
Zaista dobro pitanje. Mislim da su etnologija i antropologija, discipline iz kojih poglavito djelujem i unutar kojih pišem i istražujem, u tom smislu više ‘logički i etički sustavi mišljenja’ koji nužno moraju uzeti u obzir vrijednosne ocjene drugih ljudi i pojava i pokušati ih kontekstualizirati odnosno interpretirati i dovesti u međusobnu vezu ako ona postoji, no što moraju biti neutralne, neinvolvirane u klasično-znanstvenom ili prirodoslovnom ključu. U tom smislu volim promišljati neutralnost, no osjetim li strast prema nekoj temi, ne osjećam se dužan biti neutralan. Etičan da, ali to je neka sasvim druga kategorija.
Dojam je da puno dugujete fukoovskom pristupu ‘arheologije znanja’, po kojem je socijalizam nešto što je bilo, jednom umrlo, i više ne može biti, ali se može secirati…
Mislim da jedno ne isključuje drugo. ‘Arheologija znanja’ nije nužno suprotstavljena potrebi da se lijeva misao ponovno osmisli, jednako kao što seciranje socijalizma nije antiteza njegovoj izgradnji. I u tom smislu, nadam se da neće zvučati gordo, ostajem privržen ideji lijevog modernizma. Svakako moramo imati uvid u prednosti i limite domaćeg socijalističkog iskustva, no tamo, naravno, nećemo pronaći odgovore na sva pitanja s kojima se ljevica danas mora uhvatiti ukoštac, od geopolitičke situacije, preko korištenja novih tehnologija poput genetskog inženjeringa i s njima povezanih etičkih pitanja, pa do vojske ‘samozaposlenih’, poluzaposlenih i nezaposlenih kao gorućeg problema. No svakako se postavlja važno pitanje na koji se način pojedini istraživački dosezi mogu koristiti za etički boljitak društva u kojem živimo. Humanisti i društvenjaci bi u tom smislu morali biti glasniji u zagovaranju progresivnih ideja, prisutniji u medijima i aktivniji u postavljanju pitanja. Dakle širiti i produbljivati polje prisutnosti. Jadikovanje nad ‘neciviliziranom’ desnicom ili nazadnjaštvom jednostavno nije dovoljno jer ‘oni znaju što čine i baš zato to čine’. Mislim da bi i nama dobro došao barem prstohvat svrsishodnog cinizma i drskosti.
