Predsjednica Hrvatske i osvjedočena bliska prijateljica Zdravka Mamića – neslužbenog, ali faktičnog vlasnika gotovo cjelokupnog hrvatskog nogometa – prošlog je vikenda u svom uredu na Pantovčaku primila članove nacionalne reprezentacije te ih s najljepšim željama ispratila na Europsko prvenstvo u Francuskoj. ‘U svoje i u ime svih građana Hrvatske’, tako im se obratila Kolinda Grabar-Kitarović i dodala kako ‘Hrvatska ovih dana prolazi, nažalost, kroz turbulentno razdoblje gdje se raščišćavaju neke stvari na političkoj sceni’. Potom je još jednom naglasila kako je nogometni Euro 2016. prilika da se svi u Hrvatskoj ujedine, dakle turbulencijama usprkos, dok su mediji sve to prenijeli bez ikakvog vidnog odmaka.
Ma, baš kao da su turbulencije, one koje se ovih dana raščišćavaju, a pogotovo one koje će se još dugo gurati pod tepih, neka samonikla biljka na pomno nadziranom igralištu hrvatske politike. Vratimo se na početak: predsjednica države je privatno bliska s uzurpatorom hrvatskog nogometa, no njegov ogledni asortiman – igrača, naravno – ona sad nabija na nos svim građanima Hrvatske. I to na vrhuncu ere u kojoj cvate bojkot prema toj istoj odnarođenoj reprezentaciji! Mamiću je pritom i dalje za vratom optužnica javnog tužilaštva za teške makinacije u liferovanju spomenutih nogometaša. Doduše, s Mamićem je ovih dana u druženju zatečen i potpredsjednik Vlade i predsjednik vladajućeg HDZ-a Tomislav Karamarko, ali on je ionako, da se poslužimo čuvenom dijagnozom, politički mrtvac koji hoda samo još po inerciji. Kolinda Grabar-Kitarović to nipošto nije, štoviše, u nju mnogi unezvijereni Hrvati tek sad gledaju kao u rijedak preostali garant društvene stabilnosti.
Takve ćemo nesretnike teško razuvjeriti, ukazati im na suštinu odnosa koji vladaju ovom zemljom i upravljaju nimalo slučajnim turbulencijama. Tako ni reprezentacija ne pripada ni približno svima, nego veoma ograničenom krugu ljudi, ali oni crpe legitimitet za parazitiranje na njoj – upravo od svih nas.
Zato, ako nas televizijski komentatori budu uvjeravali da se iza eventualnih uspjeha hrvatske reprezentacije valja radost kompletnog ovdašnjeg društva, ne vjerujmo im. Bojkot nije slučajan ni bezazlen, nego je riječ o prvoj zaista političkoj, a iole masovnijoj reakciji na sve premnoge manipulacije nogometom u Hrvatskoj. No uvijek nam, srećom, ostaje da navijamo za francuske sindikate koji zbog najnovijih neoliberalnih mjera svoje vlade prijete blokadom Eura, i da barem njima uskliknemo – allons enfants!
