Ove će godine predstavnici židovske i srpske zajednice bojkotirati komemoraciju žrtvama Jasenovca: kakva su bila dosadašnja obilježavanja i kakve su se poruke s njih upućivale?
Bojkot službene komemoracije u Jasenovcu koji su najavile židovska i srpska zajednica na tragu je višegodišnjih napora Margelova instituta i pojedinaca oko njega da se promijeni stalni postav tamošnjega Memorijalnog muzeja. Komemoracije su odavno izgubile svoj smisao s obzirom na to da se samo jednom godišnje govorilo javno o Jasenovcu s antifašističkog i istinoljubivog stanovišta, dočim se tijekom ostatka godine o njemu govorilo revizionistički, nijekalo ga se, ponižavalo žrtve, relativiziralo ustaške zločine i režim, uz posvemašnju šutnju JUSP-a Jasenovac. Štoviše, ove je godine u centru pažnje jer njime upravlja resorni ministar koji je javno okarakteriziran kao sve samo ne kao antifašist. Međutim, pitanje je zašto se bojkot događa upravo ove godine. Mislim da je tu ponajprije riječ o politizaciji: ravnateljica JUSP-a ne krije da razvija vrlo dobre odnose s ministrom omraženim u antifašističkim krugovima zbog njegovih stavova, uobičajenih za rigidnu hrvatsku desnicu, što posebno iritira židovsku i srpsku zajednicu, koje tek sada, nakon deset godina postojanja muzejskog postava, potežu taj problem (i to radikalno, bojkotom). Ne znam je li to ispravan način i kakve se poruke javnosti njime šalju, no znam da jasenovačke žrtve zaslužuju mirnu komemoraciju, bez političkih govorancija i vjerskih manifestacija. Jer iako veliko stratište Srba, Židova i Roma, Jasenovac nije klasično groblje, nego ustaški koncentracijski logor u kojem su, na temelju rasnog zakonodavstva, Židovi uništavani kao Židovi, Srbi kao Srbi i Romi kao Romi, a Hrvati i drugi narodi kao politički protivnici, komunisti, pripadnici raznih konfesija i ateisti.
Balkanski Aušvic
Zašto još, unatoč brojnim inicijativama, nije izmijenjen postav Memorijalnog muzeja?
Stalni postav Muzeja izmijenit će se onoga trenutka kada hrvatski establišment shvati da samo istina o Jasenovcu, i ništa osim nje, može pokrenuti društvo da se suoči s bolnim i vjerojatno najtužnijim dijelom svoje povijesti. Ta povijest nije svijetla, ali se konačno trebamo uhvatiti ukoštac s njom, onako kako je njemački narod imao snage nositi se sa svojom krivnjom za Drugi svjetski rat; možda to nije dokraja usporedivo, ali je dobar pokazatelj smjera kojim hrvatsko društvo treba ići želi li izaći iz zamke (samo)identifikacije s propalim ustaškim režimom, kuda nas neki uporno žele odvesti.
Jasenovac još nije dobio pravo mjesto u udžbenicima, a to se spomen-područje ne posjećuje ni u sklopu školskih ekskurzija, za razliku od primjerice Ovčare. Kakve će uopće buduće generacije imati stavove o antifašizmu?
Ovčara je nesumnjivo zločin. Ne želim vagati zlo i ljudsku patnju, ali mislim da je vrlo važno da mladi Hrvati, jednako kao i mladi Nijemci, znaju što su nacistički režim i njegovi sateliti činili Židovima. Zašto je to važno? Pa zato što bi svako ljudsko biće trebalo u sebi imati usađeno moralno načelo da nitko nikome ne smije učiniti ništa loše samo zato što je drugačiji i zato što se ne uklapa u većinu; trebalo bi naučiti da ne mrzi, jer su upravo mržnja i isključivost stvorile fašizam. A Jasenovac je kruna svih terora ustaške paradržave i svih terora na prostorima bivše Jugoslavije, on je balkanski Aušvic. Žrtve zaslužuju da mladi naraštaji dobiju o njemu istinita saznanja, a ne neonacističke laži plasirane po internetskim forumima.
Dežurni krivci za krizu
Dvadeset godina nakon rata na ovim prostorima ponovno se bude i jačaju ekstremna desnica, nacionalizam, govor mržnje i povijesni revizionizam: zašto se ta atmosfera ponavlja?
Mislim da ekstremna desnica, ekstremni nacionalizam i povijesni revizionizam potpomognut državnim strukturama postoje ovdje još od 1991., samo su sada, s ekonomskom krizom, opet eskalirali. Ljudi su općenito nezadovoljni politikom i neuspjehom države u ekonomskom smislu, pa se traži krivac ili krivci. Ovaj put to ne mogu biti Srbi, Židovi i komunisti jer oni više nisu neki faktor u društvu, ali ih se ipak revno proziva s oltara i političkih govornica, internetskih foruma, u desničarskoj štampi i TV emisijama kao dežurne krivce. Zaziva se lustracija, premda bi mnogi zazivatelji najprije trebali sami sebe lustrirati od ustaštva kojim su, opterećeni sudbinom svojih djedova na tzv. križnim putevima, impregnirani još u roditeljskoj kući.
U desničarskim i crkvenim krugovima često se zna isticati da je ‘Za dom spremni’ zapravo tradicionalni hrvatski pozdrav, pa se i time ulazi u prostor nejasnoća?
Strašno je da crkveni, sportski i kulturni djelatnici pred mladima zagovaraju ustaški pozdrav, a posebno je degutantno da to čine hrvatski branitelji: ne mogu pojmiti da pozdrav s deportacijskih popisa za logore smrti netko danas slavi kao stari hrvatski pozdrav. Taj koji to čini slavi kulturu smrti, kao što je to činila ustaška država u službi Hitlera i Musolinija. Mislim da svi moraju shvatiti kako taj pozdrav mora ostati u povijesnim dokumentima NDH, kao što je trebalo biti i 1991., ali se nes(p)retno pojavio, pa su se mnogi identificirali s njime u smislu spremnosti na borbu za svoju domovinu. Tada su ga izvukli NDH-nostalgičari, zajedno s pratećom ikonografijom. Povezivanje domoljublja s ustaškom ikonografijom Hrvatskoj i danas nosi veliku štetu na međunarodnom planu, čemu treba doskočiti tako što će se, po uzoru na njemačko zakonodavstvo, zabraniti svako isticanje simbola i elemenata ustaško-fašističkog režima. Međutim, kod nas povijesni revizionisti i simpatizeri domaće verzije nacionalsocijalizma uspoređuju komunizam i nacizam, pri čemu se komunizmu, kako bi ga se ocrnilo i izjednačilo s nacizmom, nastoji nakalemiti sve negativno.
Sedlarov film je prvorazredno smeće
Dobar dio javnosti ostao je osupnut nakon nedavne premijere filma Jakova Sedlara u kojem se iznosi ‘istina’ o Jasenovcu, no ukazuje li on i na novi smjer društvenih kretanja u Hrvatskoj s obzirom na to od kojih je sve pojedinaca, ustanova i institucija podržan?
Nažalost, pogledao sam Sedlarov film i sat i nešto izgubio na uradak koji uopće ne opravdava svoj naziv – on je naime prvorazredno smeće, neupotrebljiv kao historijsko-dokumentarni sadržaj. To je najobičniji desničarski uradak kojim se kvislinški ustaški režim nastoji prikazati pozitivnim, a o samom Jasenovcu, odnosno pravom karakteru toga logora, malo je toga rečeno. A i to malo poništeno je revizionističkim bljezgarijama o logoru poslije logora, što čitavom filmu daje pečat falsifikata bez vjerodostojnih izvora, pa čak i u onim elementima kad se ponavlja laž ustaške emigracije o poglavnikovoj supruzi kao Židovki.
