Ovih dana, dok cijeli svijet prati događaje oko Grčke i njezinog eventualnog bankrota, na karipskom otoku Portoriku odvija se gotovo istovjetna drama. Tamošnji guverner Alejandro Garcia Padilla objavio je da njegova vlada više ne može vraćati dugove teške 73 milijarde dolara, iako se tamo već provode mjere štednje koje su nepovratno stale rastakati društveno tkivo otoka, nakon Kolumbovog otkrića nazvanog Bogatom lukom jer se u njegovim rijekama nalazilo zlato. No za razliku od Grčke koja, unatoč težini situacije, na raspolaganju ima neke poteze koje proizlaze iz činjenice njezine suverenosti, Portoriko nije takve sreće: on je još uvijek svojevrsna kolonija, pridružena država bez ovlasti da samostalno proglasi bankrot, a činjenica da je pridružena najjačoj svjetskoj ekonomiji, Sjedinjenim Državama, ni najmanje joj ne ide u korist.
Kada je guverner Padilla objavio da više ne može vraćati dugove, Portoriko je već odavno bio zahvatio još jedan val masovne emigracije. Danas prosječnim tempom od oko sto ljudi dnevno, iz Portorika je u posljednjih deset godina u Ameriku otišlo 1,5 milijuna ljudi. No unatoč tome što su životne priče portorikanskih emigranata danas vrlo slične onima ekonomskih izbjeglica diljem svijeta, pa tamo gdje dođu često nemaju ni posao ni krov nad glavom, za Portorikance postoji jedna ključna razlika, ona da su državljani zemlje u koju odlaze. Zato danas čak 60 posto Portorikanaca živi u SAD-u, a zbog loše ekonomske situacije procjenjuje se da će se taj udio do 2020. popeti na dvije trećine.
U njujorškom Bronxu, gdje živi najveći broj portorikanskih imigranata, predsjednik okruga Ruben Diaz upozorio je da javne službe više ne mogu servisirati toliki priljev ljudi
Na otoku su uvedene redukcije vode, povećani su porezi, zatvaraju se škole, a zdravstveni sustav je zbog štednje i odlaska liječnika pred kolapsom. Nezaposlenost je 14 posto, a gotovo polovica populacije živi u siromaštvu. U odnosu na ostale, samostalne karipske države, Portoriko jedini ima negativan ekonomski rast, udio radne snage i investicija također je manji nego kod susjeda, a javni dug popeo se na neodrživih 100 posto BDP-a. Prosječna plaća niža je nego igdje u Americi, a sa samo 24.000 dolara prihoda po glavi stanovnika, Portoriko je znatno siromašniji čak i od najsiromašnije američke države, Mississippija sa 37.000 dolara. Istovremeno, u njujorškom Bronxu, gdje živi najveći broj portorikanskih imigranata, predsjednik okruga Ruben Diaz upozorio je da javne službe više ne mogu servisirati toliki priljev ljudi. U tom najsiromašnijem okrugu New Yorka živi 300.000 Portorikanaca, a gotovo 30 posto stanovništva ispod granice siromaštva. Zbog toga se Diaz pridružio guverneru Portorika Padilli u pozivima američkim vlastima da mu, kao primjerice gradu Detroitu, dozvole da proglasi bankrot i restrukturira svoje dugove.
Takozvanim Jones-Shafrothovim zakonom Portorikanci su 1917. godine dobili državljanstvo SAD-a, ali ne i ovlasti koje imaju američke države. Imaju guvernera i zakonodavno tijelo, no svaku njihovu odluku može poništiti američki Kongres. U tom Kongresu imaju jednog predstavnika, no on u njemu nema pravo glasa. Portorikanci stoga smiju sudjelovati u američkim prekomorskim ratovima, ali ne smiju birati svog vrhovnog zapovjednika, osim ako se ne presele na kopno. U skladu s tim, ne smiju ni samostalno proglasiti bankrot, a federalna vlada nema im namjeru pomagati paketima financijske pomoći kakvi se daju članicama Europske unije. Vlasti Portorika, doduše, ni ne traže bailout, ali zato traže izmjene zakona kako bi im se omogućilo da proglase bankrot. Sve su glasniji i zahtjevi za razinom suvereniteta istovjetnoj onoj američkih saveznih država, što je ideja koju su Portorikanci četiri puta odbacivali na referendumima, sve do 2012., kada ju je većina podržala prvi put u više od 50 godina.
Unatoč tome što stručnjaci MMF-a smatraju da bi bankrot riješio samo manji dio duga, pa bi uz to trebalo provesti duboke strukturne reforme jer je do ovakve situacije, kažu, dovelo neodgovorno ponašanje otočke vlade, uloga Washingtona u problemima Portorika ne može se precijeniti. Jonesov zakon propisuje, naime, da otok nema pravo samostalno potpisivati trgovinske ugovore ni trgovati s bilo kime osim s Amerikom. Federalna vlada ukinula je 1996. poreze na profite koje američke kompanije stječu u Portoriku, pa se početak krize na otoku precizno može locirati točno u vrijeme kada je istekao desetogodišnji prijelazni period za implementaciju te porezne politike. SAD je u međuvremenu ishodio sporazum o slobodnoj trgovini s Meksikom i Kanadom, uslijed čega su američke kompanije počele napuštati otok u potrazi za jeftinijom radnom snagom. Vlada Portorika tada se ubrzano počela zaduživati, u čemu su joj špekulanti s Wall Streeta zdušno pomagali, jer im je loš kreditni status otoka značio veće prinose. Većina duga danas se nalazi u rukama bogatih pojedinaca u SAD-u, a budući da Portoriko ne uživa pravnu zaštitu kakvu imaju suverene države, sasvim je izvjesno da će se, ukoliko prestane plaćati dugove, na nekom američkom sudu morati braniti od tužbi vjerovnika.
Kako to obično biva, MMF predlaže da vlada Portorika, između ostalog, u potpunosti ukine ili smanji minimalnu plaću na 2,41 dolar na sat i smanji socijalna davanja, čime bi se svake godine do 2025. uštedjelo 2,5 milijardi dolara. No u takvim neljudskim uvjetima nije nezamislivo da otok zahvati depopulacija mitskih razmjera, što bi dodatno devastiralo njegovu ekonomiju. Guverner Padilla zato je pokrenuo kampanju lobiranja, pa i ucjene federalne vlade, poručivši joj preko televizije da na Floridi, jednoj od ključnih država na svakim američkim izborima, živi dovoljno velika zajednica Portorikanaca da može odlučiti tko će biti sljedeći američki predsjednik. Kandidati iz obje stranke ovime su dovedeni u nezgodnu situaciju jer im trebaju i birači i bogati donatori, koji se protive ideji bankrota. Zbog toga ih je zasad većina suzdržana, izuzev bivšeg guvernera Floride i predsjedničkog kandidata republikanaca Jeba Busha, koji je prvi javno podržao prijedlog guvernera Portorika.
