Štošta zajedničko imaju dokumentarni filmovi "Gorbačov. Raj" Vitalija Manskog i "Shane MacGowan: Priča o pjevaču Poguesa" Juliana Templea. Oba su portretni dokumentarci, oba imaju ekstraordinarne protagoniste stavljene u razgovornu poziciju, oba su se protagonista, za one koji ih godinama nisu vidjeli, a to je najveći dio publike, fizički drastično promijenila, oba su u invalidskim kolicima i laviraju između amnezije, odnosno tuposti, i (neočekivane) lucidnosti, obojica su (vrlo) duhoviti i, čini se, više-manje zadovoljni svojim životnim putanjama.
Velika je, međutim, stilska razlika između dva filma. "Gorbačov. Raj", oslonjen je na dulje kadrove, preferira spori(ji) ritam/tempo i poseže za okvirnim komponiranjem cjeline (počinje i završava dugim kadrovima vanjskog pejzaža i prostorija kuće u kojoj posljednji lider Sovjetskog Saveza danas živi), a iako je dominantna tema razgovora prošlost, arhivski materijali se ne koriste. Posve suprotno, "Shane MacGowan: Priča o pjevaču Poguesa" ekstenzivno, brzim ritmom, rabi vrlo raznovrsne, uglavnom crno-bijele arhivske snimke koje povremeno garnira koloriranim animacijama, a režiser Temple, za razliku od Manskog koji sam intervjuira Gorbačova, svog protagonista prepušta razgovorima s njegovim prijateljima (Johnny Depp), "suradnicima" (Gerry Adams, nekadašnji vođa političkog krila IRA-e, Sinn Féina) i suprugom, a osim toga niz je svjedoka koji izvještavaju o različitim razdobljima života Shanea MacGowana (Manski takve svjedoke ne koristi). Uglavnom, autor filma o Gorbačovu kreirao je stilski čistu i kompaktnu strukturu smirene atmosfere, dok je tvorac filma o MacGowanu umijesio razbarušeno djelo intenzivne dinamike. Dinamici tog filma pridonosi i niz pjesama Poguesa te snimaka njihovih koncertnih nastupa, ali zanimljivo ni film o Gorbačovu nije lišen pjevanja: 89-godišnji protagonist, sukladno svojoj dvojnoj etničkoj pripadnosti, više puta zapjeva ukrajinske i ruske balade. A etničke, odnosno nacionalne teme vrlo su važne za MacGowana – ističe svoj irski identitet, s velikom nostalgijom prisjeća se djetinjstva na irskom selu i traumatičnog odrastanja u Engleskoj gdje su mu se kao Ircu često rugali i žali zbog toga što se nije pridružio IRA-i, da bi mu, u jednom od zabavnijih trenutaka filma, spomenuti Gerry Adams, od kojeg bismo prije očekivali nacionalni radikalizam nego od bivšeg lidera Poguesa, skrenuo pažnju na to da je britanska kultura mnogo toga vrijednog dala, s čim se Shane, kao u nekom komičnom antiklimaksu nakon nacionalističke tirade, gotovo nevoljko, ali ipak iskreno složi.
Razlika između dva filma jest i ta što "Gorbačov. Raj" ima i svojevrsnu metadimenziju – jedan njegov sloj bilježi ometanja u pokušaju stvaranja koherentnog djela, ometanja koja uglavnom, direktno ili indirektno, dolaze od samog Gorbačova, bilo zato što odbija odgovoriti na postavljeno pitanje, bilo zato što mu je vrijeme otići u bolnicu. No glavna vrijednost ostvarenja Vitalija Manskog svakako leži u neočekivanoj slici njegova protagonista koji se otkriva kao duhoviti raspjevani šaljivdžija, s povremenim gorkim opaskama o Jeljcinu i neželjenoj propasti SSSR-a. Ono pak što bode oči autorovo je "suptilno" forsiranje Putinove slike na televizoru u pozadinskim planovima, valjda sa svrhom istovremenog povlačenja paralele i utvrđivanja kontrapunkta, što kulminira pri kraju kad se Putinovo televizijsko prisustvo gura u prvi plan, da bi se nedovoljno pažljivim gledateljima stvar "nacrtala". Kod Templea takvih autorskih zahvata srećom nema, a najupečatljiviji je tragično-komični dojam o sadašnjem psihofizičkom stanju jednog od najznačajnijih kantautora s kraja 20. stoljeća, stanju koje istodobno upozorava na strašne posljedice ovisnosti, ali govori i o beskompromisnosti slijeđenja vlastitog puta bez obzira na cijenu.
