Kada govorimo o Glini i glinskom kraju, mi zapravo uvijek govorimo o jednom složenom ambijentu, u kojem su se kroz stoljeća prelamali različiti utjecaji, etnički, vjerski, kulturni. To je ambijent s mješovitom nacionalnom strukturom. Kako u proučavanju lokalne povijesti izraziti sve te složenosti i relacije? Povijest mora biti cjelovita, a ne jednostrana, mora se iskazati u svim svojim bitnim odrednicama. A povijest Gline i glinskog kraja je zajednička povijest i Srba i Hrvata. Ona je zajednička u svim svojim obilježjima, i onda kada je harmonična i onda kada je konfliktna. I u jednom i u drugom slučaju ona traži uzajamnu interpretaciju, traži cjelovitu uzročno-posljedičnu reakciju.
Imajući u vidu ovakav humanistički pristup prošlosti, kojeg je zastupao poznati povjesničar i akademik prof. dr. Ljubo Boban kada je svečano promovirao Glinski zbornik u Spomen domu 1988. godine, ovaj članak predstavlja pokušaj da se razjasni povijest Hrvatskog doma u Glini, o kojem se u zadnje vrijeme sve više govori, a sve manje razgovara.
U perspektivi 20. stoljeća, važno mjesto u povijesti Gline zauzima 1903. godina. Tada se na inicijativu glinskog katoličkog župnika Janka Batušića (1842.–1929.) sastala prva osnivačka skupština Hrvatske seljačke zadruge u Glini, koja će narednih godina imati značajnu ulogu na kulturnom, prosvjetnom i gospodarskom podizanju hrvatskog naroda. Istovremeno, to je i godina Narodnog pokreta u Banskoj Hrvatskoj, koji je imao svoje odjeke i u Glini, a čiji je Batušić bio istaknuti protagonist. Nije nevažno spomenuti da glinski župnik ‘zagovara slogu Srba i Hrvata i preporuča da se ostvare srpski zahtjevi glede pisma i barjaka’, kako je rekao na javnom političkom zboru u Glini 12. studenog 1903., gdje govori i Stjepan Radić.
Inicijator gradnje glinskog Hrvatskog doma, glinski župnik Janko Batušić zagovarao je slogu Srba i Hrvata i preporučao ‘da se ostvare srpski zahtjevi glede pisma i barjaka’
Narednih godina glinski župnik upravlja i Hrvatskom seljačkom zadrugom, koja već nakon par godina postojanja okuplja preko 400 članova. Sve ovo vrijeme zadruga pomaže zajmovima, pripomoćima i širenjem zadružne svijesti, čime su mnogim seljacima spašeni zemlja i krov nad glavom od lihvara i zelenaša. Svojim dugogodišnjim i požrtvovnim radom u glinskom kraju, Batušić je stekao veliki ugled i poštovanje mnogih seljaka i građana, koji s oduševljenjem prihvaćaju njegov prijedlog iz 1907. godine da Hrvatska seljačka zadruga u Glini izgradi Hrvatski dom. Kako bi se namaknula potrebna svota, svaki zadrugar daje svoj godišnji prilog, a već 1910. Batušić izvještava skupštinu da se može započeti s gradnjom doma u glavnoj gradskoj ulici, nedaleko od pravoslavne crkve.
Godinu dana kasnije ostvarena je nakana zadrugara – 1911. izgrađen je Hrvatski dom u Glini, u prvom redu kao ponos Hrvatske seljačke zadruge, a zatim svih hrvatskih mjesnih društava. U toj zgradi glinski Hrvati imaju dom gdje će se sastajati mjesna društva i gdje će se povezati sav rad na kulturnom polju i promicanju interesa hrvatskog seljaka.
Uoči 1914. tu se održavaju poučna predavanja o gospodarstvu, zdravstvu, hrvatskom pravu, a planove da se pored knjižnice otvori i čitaonica osujetit će Prvi svjetski rat. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, Hrvatski dom ponovo postaje stjecište javnog rada i mnoge akcije humanitarnog, kulturnog ili prosvjetnog karaktera dogovorene su i izašle iz Hrvatskog doma. Dom služi ovim interesima, a u njegovim prostorijama djeluju Pjevačko tamburaško društvo Hrvatska vila i Hrvatsko prosvjetno i odgojno društvo Svačić, a kasnije i Hrvatska žena. U domu se drže čajanke, zabave i sijela, a povremeno i predavanja koja priređuje u prvom redu organizacija HSS-a u Glini.
Nakon smrti Janka Batušića, Hrvatska seljačka zadruga postepeno napušta svoj prosvjetni zadatak. Novi zamah i polet nastupa 1935. kada zadruga mijenja svoje ime i pravila i od tada se zove Hrvatska zadružna štedionica. Hrvatski dom je i dalje u njezinom vlasništvu, ali postaje malen i nepodesan za sve veći rad mjesnih društava. Tada je odlučeno da se zgrada ima podići s prizemnice na jednokatnicu. Kako bi se ova misao ostvarila, osnovano je 1938. novo društvo, Hrvatski dom, sa zadaćom da se izvede nadogradnja prizemnice i omogući hrvatskim društvima da dođu do većih i udobnijih prostorija. Iako su učinjeni proračuni i nacrti, akcija sakupljanja sredstava za proširenje i podizanje doma na kat nije uspjela, ponajprije zbog teških međunarodnih prilika.
U vrijeme ratnih godina nije se napredovalo, međutim, kakva je povijest Hrvatskog doma poslije Drugog svjetskog rata? Nakon uspostave vlasti Komunističke partije 1945. godine u Hrvatskoj se, kao i drugdje u Jugoslaviji, pristupilo uvođenju sovjetskog modela na mnogim područjima života. Dokumenti iz 1946. otkrivaju da se Hrvatski dom u Glini sada zove Radnički dom, te bi trebao imati značajnu ulogu kod kulturnog, ekonomskog i političkog uzdizanja radnika. Ipak, skoro napuštanje ovog modela i postupna liberalizacija jugoslavenskog društva od 1950-ih godina, utječu na izmijenjenu ulogu tog doma, koji se potom zove Dom kulture. U okviru Doma djeluju knjižnica i čitaonica, a početkom 1960-ih Općinski narodni odbor Gline tu otvara Narodno sveučilište, kao posebnu ustanovu koja će se baviti narodnim prosvjećivanjem. Istovremeno, tih godina kreće i dugo očekivana industrijalizacija Gline, a lokalne vlasti počinju se baviti sjećanjem na žrtve koje su ustaše pobile u pravoslavnoj crkvi 1941., obzirom da je mjesto masovnih ubojstava bilo neobilježeno više od dva desetljeća nakon rata.
Želja lokalnih vlasti bila je da na prostoru pravoslavne crkve, koju su ustaše nakon zločina porušile, izgradi neku vrstu spomen obilježja koje će po formi i funkciji uzdizati bratstvo i jedinstvo. Novo spomen obilježje (konkretno, Spomen dom) napravljeno je tako da se pozitivno odnosi i obuhvata glinske Srbe i Hrvate, što se – kako pokazuju najnovija istraživanja – željelo postići na dva načina: prvo, kao dom kulture, spomen obilježje je bilo korisno za obje nacionalne skupine, pošto je bilo mjesto gdje su se odigravale razne aktivnosti od koristi za cijelu zajednicu; i drugo, natpis na spomen ploči ispred zgrade, kao i kip majke i djeteta na istom mjestu, nisu konkretno spominjali ni jednu grupu (tj. ni Srbe ni Hrvate), niti nacionalnost počinitelja i žrtava masovnih ubojstava, već su naglašavali zajednički otpor oba naroda u ratu i njihovu suradnju u izgradnji Spomen doma. Nije nevažno podsjetiti da svečanom otvaranju Spomen doma u Glini 4. srpnja 1969. prisustvuje hrvatsko političko vodstvo i govori predsjednik Izvršnog komiteta CK SKH Miko Tripalo.
Početkom 1960-ih Općinski narodni odbor Gline u zgradi bivšeg Hrvatskog doma otvara Narodno sveučilište, kao ustanovu za narodno prosvjećivanje
Od 1970-ih godina Spomen dom postaje novo središte kulturnog života Gline, unutar kojeg se sada nalazi i Narodno sveučilište. Istovremeno, stara glinska arhitektura ustupa pred socijalističkom modernizacijom, pa tih godina u glavnoj gradskoj ulici nestaje nekoliko povijesnih građevina. Ipak, grade se novi objekti i nove zgrade, a 1976. godine na mjestu nekadašnjeg Hrvatskog doma i još jedne susjedne prizemnice, niče moderni stambeno-poslovni blok s više od 80 stanova kojeg za svoje potrebe gradi glinski privredni gigant, Pamučna predionica Glina, koja zapošljava preko 1100 radnika. Na svim poljima društvenog razvoja Gline vidljiv je njen napredak i ona je krajem 1980-ih razvijenija nego ikada.
Poslije tragičnog i traumatičnog iskustva s početka 1990-ih, lokalne vlasti u Glini 23. rujna 1995. donose odluku da se Spomen dom preimenuje u Hrvatski dom, a taj novi dom, neprilično nazvan po onome koji je srušen 1976. godine, smjesti na poprište ustaškog zločina i porušene pravoslavne crkve.
Slijedi dugogodišnje negiranje zločina u crkvi, a odnedavno i zabrana komemoriranja žrtava, što navodi na barem jedan zaključak: ovakva politika sjećanja fokusira se na jedne zločine, i gubi iz vida druge zločine, čime daje povod za konkurenciju među žrtvama. Za razliku od onog Hrvatskog doma iz 1911., nad ovim današnjim nadvila se duga sjenka tamne prošlosti.
