Ranim prijepodnevom stariji čovjek s torbom u ruci i cigaretom u ustima kreće se polupraznim gradskim centrom pa zastane na kratki odmor kod štanda prodavača voća. Korača zatim dalje Ulicom Antuna i Stjepana Radića, kojom defiliraju kamionske dizalice, bageri i građevinski radnici. Vatrogasci provjeravaju oštećene građevine. Huk vjetra podiže zaštitnu ceradu na jednoj vremešnoj zgradi i ogoljuje njezin oštećeni trup; nastane šuplji, skeletni zvuk. Potpomažući se štakom, čovjek se raspituje za adresu Županijske zgrade. Glas mu je snažan, ali pomalo nerazgovijetan; nosi sa sobom nekakve papire, a da ne zna hoće li ih itko pogledati. Krije li se u njima rješenje ili nova nevolja, čovjek će doskora doznati.

U centru Siska potres je mnoge stare zgrade učinio neupotrebljivim. Trgovine i dućani u njihovom sklopu stoga su većinom zatvoreni, a tek ispred omanje trgovine smještene u jednom prolazu radnici Komunalca jedu svoje sendviče. U isto vrijeme, malo dalje, jedna se žena razotkriva ispod plašta vlastite traume. Pripovijeda svom slušatelju događaj od 29. prosinca. Dok hvata zrak između rečenica, priča otprilike i ovo: "Što sam ja doživjela, samo što sam bila prisebna. Činilo se kao da je zgradu probio tenk na gusjenicama. Lomilo se, pomicalo se, ormari su padali..."

U tih 12 kvadrata kontejnerskog prostora treba organizirati život: krevet, stolić, priručni hladnjak... to je sve što su stanari dobili na korištenje. Na ukupno 23 kontejnera dolaze dva izdvojena sanitarna čvora

A na zidiću, podalje od njih, sjedi starija žena s maskom na licu, navučenoj do sitnih joj očiju. Pruža ruku, moli za kakav novčić. Nedavno je izašla iz bolnice gdje se liječila od korone: uz postojeći dijabetes, virus ju je gotovo dokrajčio. Nova prilika za život ubrizgala joj je osjećaj samopouzdanja: odlučna je predati zahtjev za socijalnu pomoć jer, kako kaže, ne može čovjek cijeli život prositi.

Od nekadašnje industrijske velesile Sisak je postao umalo grad beskućnika. Nakon razornog petrinjskog potresa prije točno mjesec dana dio građana je ostao bez krova nad glavom. Iz tog razloga ubrzo su podignuta tri kontejnerska naselja diljem grada. U jednom takvom, koje smo obišli, ljudi žele vjerovati da ondje neće ostati zadugo. Pritom se ironija sudbine ukazuje već preko puta ceste, gdje se smjestio trgovački centar sa svojom brendiranom robom kao u kakvoj poslovično lošoj krajnosti.

Postojeći kontejneri, smješteni na ledini i okruženi ogoljelom sivom šumom koja pojačava dojam čamotinje prostora, primili su uglavnom samce iz raznih društvenih slojeva: ratne veterane, vlasnike OPG-ova, starije i mlađe, zaposlene i nezaposlene, osjetljive i ravnodušnije, kako god – sudbina im je svima ista. U tih 12 kvadrata kontejnerskog prostora treba organizirati život: krevet, stolić, priručni hladnjak... to je sve što su stanari dobili na korištenje. Na ukupno 23 kontejnera dolaze dva izdvojena sanitarna čvora. A nije baš svejedno kad vam se usred hladne noći navali na toalet do kojeg treba prijeći nekoliko desetaka metara brisanog prostora. Volonter Crvenog križa Walter Salković s otoka Cresa pomaže u raspodjeli tri dnevna obroka, od kojih se kuhani ručak doprema, kako kaže, iz jednog restorana u Garešnici.

Posljednji stanar pristigao u kontejnersko naselje jedva je živu glavu izvukao iz svoje potresom urušene zgrade u Ulici Nikole Šipuša. Premda se stanari međusobno uglavnom ne poznaju, Enes i Amir bili su donedavni susjedi u gradskim stanovima navedene zgrade stare 92 godine. Enes Kadić izgubio je otada čak 15 kilograma: tek mu je nikakav, jede rekli bismo na kapaljku, samo jednom dnevno. U njegovom kontejneru, koji nosi logo zadarske Čistoće, nalazi se i televizija, ali čak ni ona nije njegova, a pritom je i neupotrebljiva jer nema vanjsku antenu, za čiju kupovinu Enes nema novca. Grije se na električnu grijalicu, a nedostaje mu da po navici skuha nešto u svom novom prostoru. Priča nam kako je netom nakon potresa tri dana i noći boravio u sportskoj dvorani sisačke Osnovne škole 22. lipnja, a kad je konačno iz nje izašao, počeo je uzimati tablete za smirenje. Spavao je zatim u autu, potom u kamp-kućici, nakon čega mu je Grad Sisak ustupio kontejner.

Meni je samo rečeno da imam smještaj. U redu, hvala im na tome, ali nitko ne kaže što će biti s nama dalje – potužio nam se Enes Kadić, privremeno smješten u kontejnerskom naselju

Enes smatra da je sramota što nitko od službenika Grada Siska nije obišao ljude koji su prije potresa živjeli u gradskim stanovima, kako bi im u novim okolnostima dali savjet, odgovorili što će biti s njima i gdje će na koncu završiti.

- Meni je samo rečeno da imam smještaj. U redu, hvala im na tome, ali nitko ne kaže što će biti s nama dalje - potužio nam se Enes.

Njegov susjed Amir kaže da je ratni vojni invalid i da je prije smještaja u kontejneru spavao dva tjedna u autu ispred srušene zgrade. Supruga i maloljetno dijete preselili su se kod njezinog bratića u, kako kaže, donekle sigurnu zgradu. On pak ne želi ondje smetati.

No zato je nazvao Ministarstvo obrane da ih zapita da mu daju na korištenje jedan od vojnih stanova u Zagrebu, Velikoj Gorici ili bilo gdje drugdje, kako bi od svakodnevnih podrhtavanja tla i dodatnih šokova koji iz toga proizlaze sklonio svoje dijete.

- Znate li što su mi odgovorili? Da Ministarstvo nije još dozvolilo da se nas branitelje smjesti na takav način. To mi je dakle hvala - rezignirano tvrdi.

Sve se raspalo, nastavlja, obitelji su se rasule. A gdje da on krene u svojim pedesetima, pita se.

- U onu stvar - sebi u bradu odgovara pa konstatira:

- Svi smo na tabletama.

A potom stižu i dvije liječnice, kažu da su iz mobilnog zdravstvenog tima.

- Mogu li dobiti normabele? - upita ih Amir.

- Tko je vaš doktor? - odvrati liječnica.

- Otišla je u mirovinu upravo...

Ulicu Barice Rapić u četvrti Sisak Stari do našeg posjeta, prema riječima tamošnje stanarke, statičari još nisu bili obišli kako bi ustanovili štete na kućama. A one su stare i ciglene – pamte još Drugi svjetski rat. Kroz njih vjetar cvili i vlaga prodire. I manja trešnja tla sad pričinja mnogo štete. Pa ipak, nose te kuće uzorito ime Barice Rapić, nekadašnje pripadnice prvo osnovanog Sisačkog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda.

"Sisak je jako oštećen", netko opet kaže.

Iza žičane ograde na tjeskobnom parkiralištu poljoljekarne Prvča, gdje se inače smjestio i autoservis, ali i dva velika spremišta za miješani komunalni otpad, desetak je novih, za život organiziranih kontejnera; ne nalazimo ispočetka nikoga, samo jedan viličar s maskom na licu razvozi palete kao da je to trenutno najvažniji posao na svijetu. Cijeli prizor podsjeća na geto. Neki stanar zamijenio nas je za televizijsku ekipu, mada kamere nemamo. Na naše pitanje treba li mu što ili da možda prenesemo njegove želje iza ove stambene žice odgovara: "Samo preko televizije."

Ali ne zato, kako kaže, što bi televizijska informacija stigla brže i dalje prenijeti informaciju, nego zato što mnogi novine ne čitaju. Ne čitaju ih ni on ni njegova supruga. Ali ne opet zato što za novine nemaju vremena, nego zato što za njih nemaju živaca. Iz ostataka svoje kuće u blizini autobusnog kolodvora nisu uspjeli izvući ni osobne dokumente. Potrebu za isticanjem činjenice da su i oni, a ne samo neki drugi, jednako teško oštećeni nakon minule prirodne katastrofe, iskazuju riječima: "Sisak je dobro nastradao. Više od Zagreba."

Trenutno je devetero stanara tog kontejnerskog geta. Ali nitko opet ne izlazi iz tih plavih kućica. Ni pas ni mačka, ali ni neki novi čovjek. Zato slušamo supružnike koji se prisjećaju gdje su se zatekli u trenutku potresa, zamišljamo kako se treskom lomilo staklo, kako su se njihovim nekadašnjim životnim prostorom razletjele uspomene. Od Crvenog križa dobili su na korištenje krevet i grijalicu, posteljinu, stol i dvije stolice.

No kako objasniti njihovu potrebu da ukažu da su neki pojedinci, eto, nakon ovog potresa profitirali jer sad imaju čak i kontejner za stanovanje. A do jučer, za razliku od njih, nisu imali ni kuće ni kućišta. Za Đorđa Stanulova i njegovu suprugu Hamidu nema dileme: ostaju ondje do daljnjeg s Reksom, svojom psećom statuom, čuvarom svoje nove privremene kuće. "Usput pozdravite grad Sisak", dobacuje za nama, nimalo ironično, Hamida.

Sisak pamti ono što se novim generacijama doima kao znanstveno fantastična predaja: to je grad koji je, kako kažu njegovi stariji građani, od 1972. do 1976. imao više zaposlenih nego stanovnika. Danas već odavno ne postoji nekad strahopoštovana Željezara koja je zapošljavala nezamislivih 14 tisuća radnika, a politički interesi koji normalnom čovjeku ne mogu biti razumljivi gurnuli su i tamošnju Ininu Rafineriju duboko u živo blato iz kojeg se 250 njezinih radnika teško može izvući. Oni su jesenas, dok nas je pandemija koronavirusa učila kako biti solidaran i empatičan, dobili rješenja o otkazima, pa sad odrađuju i tu preostalu dionicu u svom radnom i životnom stažu. Ne treba se također čuditi što je minuli potres ubrzao raseljavanje ljudi s Banije.

Sisački član Radničke fronte Marko Milošević smatra da će, što se duže bude odugovlačilo s početkom obnove Banije i Siska, rasti šanse da svi oni koji su imali mogućnosti otići negdje drugdje ondje nepovratno ostanu. Takvo što već se i događa.

- Rafinerija je pritom zadnja žrtva uzmemo li u obzir da je velik dio sisačke industrije već dugo vremena likvidiran. To je stanje koje traje u gradu barem 20 godina i utječe na pasivnost i pesimizam ljudi. Rekao bih da je to jedno permanentno potresno stanje. A još se jasno sjećamo kad su se 2002. godine radnici Željezare na Novom mostu fizički suprotstavili interventnim Linićevim policijskim kordonima. To su bili buntovi kakve Hrvatska otada ne pamti - kaže Milošević.

Dok se jedni raseljavaju, dotle je minula nepogoda silom prilika izvukla iz ureda pred oči građana i javnosti političare, gradske oce i sve one koji kroje sudbinu ljudsku i od nje rade svoju "Božanstvenu komediju".

Gradonačelnica Kristina Ikić Baniček posebno je medijski eksponirana posljednjih dana, zbog predizborne kampanje koju vodi kontra HDZ-a, ali i zbog kritika koje su joj upućene zbog samopromocije. Proizveli su ih plakati s njezinom fotografijom, s kojih poručuje da će Siščani imati pravo na sto posto državne obnove. Gradonačelnicu smo posve slučajno susreli na jednom pješakom prijelazu pa kad je tako već, da čujemo što ima za reći: kazala nam je da je u kontejnerima ukupno 220 građana Siska našlo novi dom, dok se njih 120 nalazi u sportskim dvoranama. A nove kontejnere čekaju da im država isporuči.

Kaže i to da je sa svoje strane učinila sve što je mogla da Rafinerija ne padne šaptom. S tim se neki baš i ne bi složili. Smatra također da radnike Rafinerije treba zaposliti u postojećim firmama koje rade u Gradu Sisku i oko njega. Ali koje firme?

- Mislim da bi se trebala i Vlada uključiti u rješavanje tog pitanja. Ako već na vrijeme nisu spasili Rafineriju, onda da nam pomognu da postojeća radna mjesta sačuvamo. Bilo bi zanimljivo čuti komentare vladajućih na sudbinu tih 250 ljudi. Prvo su se bavili Covidom, sad se bave potresom, a ovo zadnje je, čini se, prošlo ispod žita. Sve je to rezultat Vladine politike i odluke da industrijska proizvodnja nije strateška, kao i nemara oko obaveza mađarskog Mola prema tim pitanju - tvrdi gradonačelnica.

Na brojne loše pojave u sisačkoj Rafineriji upućuju stalno i na Facebook-stranici "Podržimo radnike Rafinerije nafte Sisak da se izbore za bolju budućnost svih radnika Ine", odakle poručuju, između ostalog, da "Vlada uz čiji blagoslov je dozvoljen izvoz hrvatske nafte u Mađarsku je ista ona Vlada koja je dozvolila otkaze i skoro zatvaranje Rafinerije Sisak".

Jedan od rijetkih radnika Rafinerije koji se odvažio javno pogovoriti o okolnostima koje su dovele do scenarija s otkazima podsjeća i na zanimljivu činjenicu: da je prvi poslijeratni župan sisačko-moslavačke županije Đuro Brodarac umro u zatvoru kao osumnjičenik za ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti nad srpskim civilima u Sisku; da je i njegova nasljednica Marina Lovrić Merzel završila u zatvoru zbog malverzacija s javnim novcem. Banija se nije usrećila ni s aktualnim HDZ-ovim županom Ivom Žinićem, kojeg prate pak nekretninske afere, ali koji također ničim nije doprinio da problem Rafinerije i njenih radnika postavi kao zasebnu točku na nekoj od županijskih skupština.

- Točno je da 253 radnika već četiri mjeseca odrađuju otkazni rok - kaže nam Marijan, čiji otkazni rok ističe 15. veljače.

Rafinerija, nastavlja, nema pravnu osobnost još od 2003. godine: direktor u Sisku nije u pravom smislu direktor jer otada ne može potpisati dokument vrjedniji od pet tisuća kuna. Sve je počelo lanjskog kolovoza, kad je stala kompletna proizvodnja, a radnici su poslani kućama i stavljeni na 75 posto iznosa plaće.

Iza njega je ukupno 37 godina radnog staža i tri godine do nedostižne redovne penzije. Trebao bi dobiti otpremninu u iznosu od 246 tisuća kuna neto, što je otprilike dvostruko manji iznos od njegovih kolega, koji su se, kako kaže, tri mjeseca prije prijavili da bi otišli iz firme.

- Nikome nije ni na kraj pameti bilo da će se poslije taj iznos otpremnine gotovo prepoloviti. Ona se inače određuje sukladno pravilnicima i izračunu Ine, ali očito su pritom smanjili koeficijente. Mogao si dakle potpisati odmah otkaz i dignuti otpremninu u roku od sedam ili 14 dana ili si mogao čekati moj scenarij i odrađivati otkazni rok. Za to vrijeme nemam obavezu dolaženja na posao, a dok traje otkazni rok dobivamo punu ugovornu plaću - priča taj radnik.

Proizvodnja se u Rafineriji Sisak više neće odvijati, tvrdi. Ondje su još ostali zaposleni u sektoru energetike da održavaju toplinu cijevi, da se ne smrznu.

Što će raditi nakon otpremnine, kako će organizirati život?

- Bit će problema, jer imam još otprilike 210 tisuća stambenog kredita - odgovara.

I ne samo on, otpremnina će većini radnika pokriti tek dugovanja i kredite. A onda?

Još jedan naš sugovornik u aprilu ove godine navršio bi čak 41 godinu staža, što je donja granica za odlazak u redovnu mirovinu. Nominalno je do 25. veljače zaposlenik Rafinerije. Vjeruje da bi mogao otkupiti preostala dva mjeseca staža. Iako želi ostati anoniman, razmišlja slično kao i njegov kolega:

- Kad se gleda koliki ne dobiju ništa ili dobiju otpremninu u visini zadnje tri plaće, s te strane moramo biti zadovoljni. S druge strane, nismo zadovoljni jer veća grupa radnika, koja je, dogovorivši poslovno uvjetovan otkaz, otišla iz firme prije dvije godine, dobila je oko 420 tisuća kuna otpremnine, dok bih ja sad trebao dobiti, sukladno dogovoru s firmom, nekih 220 tisuća kuna - kaže ovaj radnik, inače samohrani otac teško hendikepiranog djeteta.

Otkako je, kako nam kaže, 2018. bez obrazloženja ugašen fluid katalitički kreking (FCC) za sekundarnu obradu teških ostataka nafte, inače najprofitabilniji pogon Rafinerije, čiji produkti su benzin i tekući naftni plin i koji donosi enormnu dobit, Rafinerija je izgubila svoju svrhu. Iako su neki uvjeravali da Rafinerija može živjeti bez tog pogona, to je, priča nam on, isto kao da čovjek živi bez srca.

- Krivim našu Vladu jer većinski je vlasnik onaj tko ima 50 plus jednu dionicu, a mađarski Mol to nema - kaže nam taj radnik.

Mali sindikat osnovan u studenome 2015. pod imenom Nova Solidarnost bio je očito minoran subjekt u borbi da se sačuvaju radna mjesta i Rafinerija. I premda je i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović 2019. govorila kako je Rafineriju potrebno modernizirati i dati joj novu poslovnu priliku, uslijedili su poslovno uvjetovani otkazi.

Pitamo tog radnika u što kani uložiti novac iz otpremnine i gdje se vidi u budućnosti. Nasmijao se tek. Obrađuje šest hektara zemlje traktorom kupljenim još za Titovog života. A onda slijedi zanimljiva usporedba ondašnjeg i tekućeg vremena:

- Kad smo traktor kupovali, prodali smo šest prvoklasnih kobila. A danas da biste kupili najjeftiniji traktor na tržištu morate prodati ne šest nego 600 kobila. Konj više ništa ne vrijedi - zaključuje radnik.

Poslijepodne je šetalište uz rijeku Kupu okupilo desetke građana koji, sa šalicom kave u ruci, neobavezno čavrljaju. Maglovito sunce osjenčalo je oštećene krovove u kolokvijalno imenovanim središnjim ulicama: Prvoj, Drugoj, Trećoj... Grad je sad već posve opustio.

Ostajemo pomalo iznenađeni količinom osmrtnica nalijepljenih na plakatne punktove. Neke od njih datiraju još iz prošle godine, očito ih komunalci nisu stigli skinuti jer grad ima preča posla. Netko je ondje plakatirao i reklame za Isusa, kojeg možda nismo upoznali i koji se može čuti triput tjedno na jednom internetskom kanalu.

Tako Sisak živi u nesigurnim vremenima.