Organizacija Dana hrvatskog filma u 24. godini svoga postojanja prvi je put povjerena producentskoj kući. HAVC ga od ove godine ponovno financira, od 73 izabrana filma njih 34 bit će prikazano premijerno. O programu festivala se negdje govori uzrujano, negdje hejta po društvenim mrežama, ali ujedno ga se percipira mnogo ozbiljnije. Koji su postulati?
Dani hrvatskog filma došli su prošle godine do točke u kojoj je dosadašnja koncepcija postala pretežak teret. Ponovno se aktiviralo Vijeće DHF-a koje čine predstavnici desetak najvećih filmskih udruga, raspisan je javni natječaj i na njemu je jednoglasno podržan program producentske kuće Spiritus movens. Odlučeno je kako DHF mora poprimiti obrise pravoga filmskog festivala, jer je predugo ignorirao okruženje same scene na kojoj je od pojave Motovuna pokrenuto 50-ak više ili manje specijaliziranih festivala. Trajanje je skraćeno na četiri dana, kao i sama selekcija koja je postala fokusiranija.
400-tinjak filmova godišnje
Festivalska odrednica bi trebala biti svima (žanrovski) jasna, iako se medijski još uvijek često ponavlja da je riječ o ‘smotri’ gdje, po defaultu, selekcija ne igra glavnu ulogu. Kakve probleme to otvara?
Čini se da selekcija inače nikome ne predstavlja problem, no ona postaje neprihvatljiva kada se dogodi ‘u vašem dvorištu’. Ljudi i dalje imaju romantičnu ideju o Danima kao smotri, mjestu gdje će vidjeti što se sve u Hrvatskoj snimilo unazad godinu dana. To je lijepo, ali je imalo smisla 1990-ih, kada je produkcija bila mnogo manja. Danas, uz 400-tinjak filmova godišnje, koliko ih se u svim vrstama i rodovima u Hrvatskoj snimi, ‘smotra’ bi trajala najmanje dva tjedna, za što ne postoje ni financijski ni koncepcijski uvjeti. Sve te filmove možete vidjeti na različitim platformama, od YouTubea do drugih festivala, televizije ili IPTV kanala. Prikazati čitav taj opus na Danima značilo bi praznu dvoranu. Mnoge producentske kuće, međutim, i dalje nam uredno šalju cjelogodišnje opuse, za što se nadam da će se uskoro promijeniti. Želimo postići to da nam producenti šalju film uz ozbiljniji pristup, onakav kakav imaju prema drugim festivalima. Da razmisle je li film koji nam šalju baš onaj koji ih najbolje predstavlja. I da imaju na umu kako Dani nisu konkurentski festival, nego komplementaran događaj na sceni. Naša publika, naime, nije ekskluzivna, nije došla nekim autobusima niotkuda: to je ista ona publika koja posjećuje i ZagrebDox i Animafest i 25FPS.
Imate žiri s članovima iz regije, prihvaćate koprodukcijske radove, zbog čega vas prozivaju da ‘ukidate nacionalnu odrednicu’ festivala. Što na to kažete?
Nacionalna odrednica je bit festivala, to je činjenica. A oni koji su nas prozvali da uvođenjem koprodukcija ‘ukidamo ono hrvatsko’ u Danima, vjerojatno nisu primijetili što se događalo na filmskoj sceni posljednjih desetak godina. Koprodukcije su danas, svidjelo se to nama ili ne, uglavnom jedini način da se dovrše financijski zahtjevniji filmovi. Također, ako se odmaknemo od financijskog fokusa, one doista ljude potiču na suradnju, prikupljanje novih iskustava i komunikaciju s okolinom.
Na programu imate zanimljiv niz retrospektiva, poput prvih queer filmskih radova iz 1980-ih. Što još, ukratko, ovdje izdvajate?
Zanimljivo je da su prvi hrvatski queer filmovi nastali u Splitu. Ne samo da to dodaje na začudnosti, nego to vidimo i kao čin osobne hrabrosti, pa me osobito veseli što ćemo pokazati radove Dasena Štambuka, neprofesijskog filmaša iz Kino kluba Split. U tretmanu seksualnosti kao najizdržljivijeg tabua najdalje su otišli upravo neprofesijski, ali i avangardni filmaši, tako da prikazujemo i, uvjetno rečeno, ‘porniće’ Tomislava Gotovca, a sve to zaokružujemo filmovima Miroslava Mikuljana i premijerom filma ‘X-Tape’ dizajnerskog dvojca Serdarević i Mileusnić. Njihov film dio je budućeg omnibusa o GEFF-u, festivalu kojemu posvećujemo još jedan popratni program: modernističkom proplamsaju koji je u svoje vrijeme bio ravan pojavi Muzičkog bijenala ili Svjetskog festivala animiranog filma. U suradnji s Akademijom dramske umjetnosti prikazujemo i prve radove danas vrlo cijenjenih filmaša, poput retrospektive ‘edukativnih efemerija’ Nikše Fulgosija, jednog od najzanimljivijih filmskih i televizijskih autora prošlog stoljeća. Tu je i selekcija filmova kojom se predstavlja uz Pulu najstariji festival s ovih prostora – Beogradski festival kratkometražnog i dokumentarnog filma.
Nagrada za etiku i ljudska prava
Uveli ste još jednu strukturnu novost: zamijenili ste katoličku nagradu Zlatna uljanica kategorijom Nagrade za etiku i ljudska prava: kako i zašto?
Nova kategorija nagrade za etiku i ljudska prava nije reakcija na Zlatnu uljanicu. To je naprosto sustav vrijednosti koji smo kao organizatori željeli istaknuti i za što mislimo da je društveno potrebno, barem kao dodatno senzibiliziranje javnosti. Što se tiče ‘Glasa Koncila’ koji je Uljanicu dosad dodjeljivao, nama je, kao privatnoj produkcijskoj kući, pitanje adrese dodjeljivača jednakovrijedno kao i da nagradu predlože ‘Novosti’, ‘Jutarnji’ ili ‘Večernji list’. Svatko je slobodan dodijeliti svoju nagradu, ali se uz to mora uvesti i naknada prostora promocije, koju DHF tim medijima pruža.
Bilo je (polu)javnih prigovora oko vaše temeljne odluke da se naslovi koji su obišli međunarodne festivale, poput nagrađivanog filma ‘Goli’ Tihe K. Gudac, ne uvrste u vaš program?
Prigovore su upućivali upravo oni producenti koji su vlastite filmove najviše eksploatirali. Dakle neki od prijavljenih naslova prikazani su na televiziji, neki u kinima. To je, a ne kvaliteta tih naslova, presudilo da ih ne uvrstimo u program festivala.
Jednom tribinom na festivalu otvarate aktualnu i opasnu temu koja sistemski nagriza čitavo polje domaće kulturne proizvodnje: problem sukoba interesa profesionalaca koji istovremeno proizvode i odlučuju o načinu proizvodnje. Koje su teze?
Vječno pitanje kulturnih vijeća i onih koji odlučuju o financiranju kod nas još nitko nije uspio riješiti. Zato smo odlučili barem započeti kakvu-takvu otvorenu diskusiju. Pitanja koja se pojavljuju doista jesu ozbiljna i relevantna: mogu li šefovi i suradnici jednih festivala ocjenjivati one druge? Koliko su pritom u stanju dijeliti vlastite interese od općeg dobra? Vjerujem da će razgovor na ovu temu biti izuzetno zanimljiv jer se ne radi o pukim floskulama, nego o dinamici cjelokupne proizvodnje.
