Redateljsko-scenarističko-producentski debi popularnog glumca Ljubomira Kerekeša "Ufuraj se i pukni", nastao izvan sistema u nezavisnoj produkciji, bio je veliko iznenađenje 2019. godine. Skupio 17 i pol tisuća gledatelja u kinima, što je za standarde hrvatske kinematografije respektabilna brojka, tim prije što nezavisno proizvedeni projekti do redovne kino distribucije često i ne stignu ili u njoj obično ostvare skromne rezultate (doduše, potonje vrijedi i za većinu filmova proizvedenih sredstvima HAVC-a). Jest, riječ je bila o komediji, jedinom žanru u kojem hrvatski gledatelji žele gledati hrvatske filmove u kinima, ali komedije su bili i neki drugi, "sistemski" filmovi, pa su loše prolazili na velikom platnu (zadnji takav primjer je "Po tamburi" Stanislava Tomića). Odgovor na to zašto je "Ufuraj se i pukni" dobro prošao leži u činjenici što su Kerekeš i njegov, također nezavisni, Kerekesh teatar, omiljeni u matičnom Varaždinu i čitavom Zagorju i Međimurju: tamošnja široka publika silno voli njihov grubi prizemni humor pa je pohrlila i na njegovu filmsku verziju, i u tome je nije omela gotovo amaterska razina produkcije i redateljske izvedbe. Kad su vidjeli da stvar funkcionira, Kerekeš i ekipa (u kojoj istaknuto mjesto ima Ljubomirov sin, glumac i producent Jan Kerekeš) odlučili su ponoviti recept. No ovaj put bili su još uspješniji: aktualni "Marginalci" do sad su skupili tridesetak tisuća gledatelja, a još su na repertoaru varaždinskog i zagrebačkih Cinestara. I dalje je to prije svega fenomen kajkavskih krajeva (u Slavoniji, Dalmaciji i Istri prijem je puno slabiji) pa film ne može računati na snažan odjek na nacionalnoj razini kao nekadašnje "novokomponovane" srpske komedije, čiji je humor usporediv s onim koji gaje Kerekeši. Dakako, sve to izaziva što čuđenje, što prezir u "boljim građanskim krugovima", slično vječnom zgražanju nad srpskim turbo-folkom, no bez obzira na nisku razinu kvalitete, trezven čovjek ne može ne osjetiti stanovit respekt prema ljudima koji ulažu vlastiti novac u tako skup i kreativno zahtjevan proizvod kao što je dugometražni igrani film, i pritom su još (za razliku od "kralja hrvatskog nezavisnog filma" Anđela Jurkasa) uspješni u kinima.
"Marginalci" su inače kombinacija dugovječne kazalište predstave "Skupština" Kerekesh teatra i izvorno za film pisane "priče" o televizijskim novinarima koji dolaze u zagorsko selo Črevo da snime reportažu o kajkavskim seljacima u EU-u, upravo na dan kad se u selu održava godišnja skupština. Te dvije linije izmjenjuju se zanatski nevješto rabljenom paralelnom montažom, a sastoje se od niza stereotipa na temu nacionalnih manjina (čitaj Roma/Cigana), gejeva, seksualnih radnji i probavnih problema. Obje narativne linije, osobito reportažna, ostaju nedostatno razvijene, a naposljetku se, po zakonima dramaturškog zanata, međusobno spoje, začinjene tučnjavom na zabavi u seoskom domu, što može asocirati i na salunske tuče kao čest motiv vesterna. Iako su "Marginalci" idejno banalni, narativno i stilski nezgrapni te tzv. zahodskim humorom neukusni na ne baš često viđen način, njihovim udarnim iglama, ocu i sinu Kerekešu, mora se priznati da su glumački dobri u karikaturalnim, ali zabavnim ulogama Roma skupštinara (otac) i gej reportera (sin). Uostalom sebi su dali role (prezrenih) manjinaca, pa i to nešto govori. Po kolegi kritičaru Marijanu Krivaku, inače uvjerenom ljevičaru koji je bio jako naklonjen i prethodnom uratku Karakašovih, "Marginalci" su subverzivan film koji nesmiljeno šamara hrvatsko društveno sada; potpisnik ovih redaka ne bi išao tako daleko i zadovoljit će se time da film nazove donekle zabavnim trešom, kako to već izdanci tog "žanra" znaju biti.
