Svima je poznato da se danas u našoj sredini o bivšoj Jugoslaviji može javno govoriti samo kao o zločinačkoj tvorevini, koja je bazirana na Bleiburgu, Golom otoku i teroru Udbe, te na zatiranju svega što je hrvatsko. Ako je koji put usputna riječ i o nekom pozitivnom dostignuću u bivšem društvu, kaže se kako je to nekada bilo, a ne kaže se u kojoj se zemlji to dogodilo.
Da bude jasno, moja životna i profesionalna povijest paralelna je s historijom socijalističke Jugoslavije: dočekao sam je nakon Oslobođenja 1945. kao petnaestogodišnjak, a otišao u mirovinu s njenim krajem, 1991. Sve važno što sam doživio, sve što sam u profesiji postigao, odigralo se u i zahvaljujući državi Jugoslaviji. Kao žrtva nacizma u Drugom svjetskom ratu, Oslobođenje je za mene u prvom redu bila sloboda, a ne okupacija; u drugom redu, pozdravio sam novo društvo pravde i jednakosti, i što je za mene bilo presudno važno – uvođenje kulture i prosvjete u narod. Jednom riječju, novi poredak doživljavao sam kao dositejevac. I tako su se moje aktivnosti kretale.
Raskid sa staljinizmom 1948. godine otvorio je, ne samo meni, nove horizonte. Jugoslavija je, ne uvijek čvrsto i pravolinijski, otvarala nove horizonte. Početkom 1950-ih, kad sam upravo prešao iz Osijeka u Zagreb, dramatično su se desila otvaranja ne samo u privredi (samoupravljanje), već i u kulturi, što nas je totalno odvojilo od sovjetskog bloka i usmjerilo prema civilizaciji (ne želim reći Zapadu). Nepunu godinu dana nakon prelaska u Zagreb našao sam se u centru zbivanja koja su raskinula sa socijalističkim dogmama u kulturi i umjetnostima, a što je predstavljalo i ostvarenje mojih snova – povratak stripu i pokretanje crtanog filma. Zapamtite: crtani film ne bi bio pokrenut od nule u kapitalizmu, gdje se sve pokreće iz komercijalnih interesa. U socijalizmu se počelo, hvala bogu, s kulturnim ciljem – imati crtani film koji nema mnogo zemalja u svijetu! I država je u to uložila potrebna sredstva! Tako smo bili došli do prvog poduzeća za proizvodnju crtanog filma, nakon kojeg su potom nastali svjetski poznata Zagrebačka škola animiranog filma, Odjel animacije na zagrebačkoj Likovnoj akademiji i Animafest, svjetski festival animiranog filma… Istodobno, pedesetprve godine vratio se strip u Jugoslaviju, gdje je do tada bio pet godina pod zabranom kao kapitalistička izmišljotina – još jedna tzv. socijalistička dogma! U tom sam novom početku dao svoj doprinos kao autor. Ostale socijalističke zemlje sve do 1990. nisu smjele znati za tu umjetnost.
Jugoslavija je svojim samoupravljanjem i sudjelovanjem u osnivanju i aktivnostima zemalja trećeg svijeta bila neobično cijenjena u svijetu. Dvadesetak godina, sve do početka dvijehiljaditih, proputovao sam svijet kao predstavnik Zagrebačke škole i ASIFA-e, svjetske asocijacije animiranog filma, i svagdje, i na Istoku i na Zapadu, doživljavao nepodijeljen svesrdan prijem kao autor zagrebačke animacije, a posebno kao građanin bivše Jugoslavije, koja još uvijek ima izuzetan ugled (u Japanu, Južnoj Koreji, Iranu, Turskoj, Egiptu, istočnoevropskim zemljama, Zapadnoj Evropi, Kanadi, posebno u SAD-u).
Raspad SFRJ doveo je do logičnog stvaranja novih država, sastavnica bivše federacije. Sad sam državljanin Republike Hrvatske, pod njenom zastavom nastupam u svijetu, ali sam isto tako ponosan na svoju bivšu zemlju Jugoslaviju, u kojoj sam rođen, u kojoj sam proveo svoju profesionalnu karijeru i u kojoj sam bio cijenjen kao njen zaslužni građanin. Danas sam, kako god se uzme, građanin drugog reda, pripadnik nacionalne manjine, i u zajednici nepodobna osoba. A ja sam normalan građanin koji sanja da mu zemlja u kojoj živi napreduje u svim pogledima – privrednom, kulturnom, sportskom, ali ne prihvaća da mu se bivša domovina smatra zločinačkom i, posebno, da se stavlja u ravan s nacističkom NDH!
U nastavku, želim da se prirodne veze s regijom ne prekidaju u principu, u krajnjem izrazu šovinistički, jer aktivni suživot u svim vidovima donosi samo korist svim narodima. U kulturnom pogledu, zagovornik sam zajedništva, jer imamo zajednički standardni jezik (što bilo ko o tome misli), koji nam omogućuje međusobno razumijevanje, a time i dostupnost kulturnih sadržaja i dostignuća izvan nacionalnih granica. Može li to sprečavati razvoj nacionalnih kultura? Ne, već obratno – osigurati napredak u kompetitivnosti. Na kraju, zahtijevam da se u naporima za razvoj hrvatske kulture, i ostalih područja, bivša Jugoslavija ne naziva zločinačkom, da se uzimaju u obzir sva pozitivna dostignuća do 1991., bez obzira na područja, i da se jugonostalgičarima ne nazivaju svi oni koji nisu njeni izričiti neprijatelji.
