U sveopćoj apatiji koju kriza svakodnevno dodatno hrani, na sljedećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima najveći problem političkim strankama bit će kako motivirati svoje birače da na njih izađu i još jednom im povjere svoj glas. I bivša HDZ-ova i aktualna SDP-ova vlada ubile su nadu i vjeru velikog broja svojih birača u bolju sutrašnjicu, pa su mnoge među njima otjerale u političku i izbornu apstinenciju. HDZ je u najboljim godinama mogao računati i na 40-postotnu biračku podršku, a SDP na glasove oko trećine ukupnog biračkog tijela. Danas su i jedni i drugi gotovo prepolovili svoja čvrsta biračka uporišta.
I dok HDZ u svom stranačkom spektru nema dostojnu konkurenciju koja bi mu trajnije preotela birače, SDP je u ORaH-u Mirele Holy dobio ozbiljnog takmaca koji mu, sudeći po anketama, preotima oko trećine dojučerašnjih birača. HDZ se protiv političke apatije i izborne apstinencije odlučio boriti stvaranjem široke koalicije u koju nastoji privući čak i one političke stranke čija se biračka podrška mjeri u promilima, jer oslanjanjem samo na svoje birače ne može više računati na osvajanje vlasti. SDP je, s druge strane, odlučio iskoristiti posljednju godinu mandata kako bi povećao broj svojih birača među onima koji još plivaju iznad granice siromaštva, ali su u strahu da bi mogli potonuti među onih tridesetak posto stanovnika kojima siromaštvo kuca na vrata, odnosno među dvadesetak posto onih koji u njemu već žive. U SDP-ovoj centrali procijenili su da je taj dio biračkog tijela, zbog straha od siromaštva, još uvijek motiviran izaći na izbore, pa mu se nastoje dodvoriti djelomičnim poreznim rasterećenjem koje će rezultirati povećanjem plaća. Oko milijun birača u predizbornoj godini dobit će nešto veću plaću: većina gotovo simboličnu povišicu, ali popriličan broj i upečatljivu. Sličan efekt u SDP-u očekuju i od najavljene izmjene poreza na dodanu vrijednost, jer će obrtnici i mali i srednji poduzetnici PDV od nove godine plaćati tek nakon naplaćenih faktura, a ne kao dosad, odmah nakon što izdaju račun za obavljeni posao. Zbog toga će oko 170 tisuća potencijalnih birača povećati likvidnost svojih obrta i poduzeća, a time i poslovati pod manjim pritiskom i financijskim opterećenjem.
Iako ministar financija Boris Lalovac ovih dana uvjerava javnost da nije točno da se najnovijim poreznim izmjenama uglavnom pogoduje bogatijim slojevima stanovništva, a siromašnima daju tek mrvice, premijer Zoran Milanović otvoreno govori da su Vladine mjere ponajprije usmjerene prema srednjem sloju, koji se u tranziciji poprilično istanjio, ali je još najsnažniji pokretač društvenih i demokratskih procesa; pritom, valjda, procjenjuje i da je najagilniji na izborima i odlučujući za njihov rezultat. Jer da nije tako, SDP, HDZ i sve druge stranke ne bi tako uporno šutjele i izbjegavale mrdnuti i malim prstom kako bi i brojne siromašne birače potaknule da svojim glasovima pokušaju na vlast dovesti one koji će raditi na iskorjenjivanju siromaštva i smanjenju sve većih socijalnih razlika u Hrvatskoj.
No taj posao izgradnje socijalno uravnoteženijeg društva strankama u Hrvatskoj već se dugo čini nemogućom misijom. Redom se u svojim programima zaklinju da su socijalno osjetljive, ali kada trebaju zasukati rukave, dobiju napad amnezije ili postanu dementne. Sada, kao i obično u predizbornim godinama, bježe od siromašnih birača jer su ih toliko puta do sada prevarili. Socijalno raslojavanje i rast socijalnih nejednakosti traju već decenijama i političkim strankama sve je teže nositi se s njima. Sociolozi i drugi istraživači društvenih procesa već su početkom 1980-ih konstatirali da jugoslavenski socijalizam nije smanjio, nego povećao socijalne nejednakosti. One su u desetljeću prije raspada Jugoslavije bile zamalo identične onima u razvijenim europskim kapitalističkim zemljama – Francuskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj… Primjerice, 60 posto pripadnika srednjeg sloja stanovništva ostvarivalo je 54,7 posto ukupnog dohotka, 20 posto najbogatijih imalo je 38,7 posto ukupnog dohotka, a 20 posto najsiromašnijih tek 6,6 posto ukupnog dohotka. Najsiromašniji slojevi stanovništva u Francuskoj su istovremeno ostvarivali 5,3 posto, a u Engleskoj 7,3 posto ukupnog dohotka. Kao i u Francuskoj, i u Jugoslaviji (pa i Hrvatskoj) radnici i službenici više se nisu identificirali sa svojim zanimanjima. Nezadovoljstvo i otuđenje pretvorili su ih u amorfnu masu i moglo ih se politički mijesiti na slične načine i u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji i u bilo kojoj zapadnoeuropskoj kapitalističkoj zemlji.
U proteklih trideset i kusur godina socijalna nejednakost u Hrvatskoj još je narasla i gotovo se zacementirala. Šestogodišnja kriza u siromaštvo je gurnula još stanovnika: više od 15 posto njih već dugo ne može zadovoljavati ni dio najosnovnijih egzistencijalnih potreba, a gotovo svakom trećem stanovniku Hrvatske prijeti pad siromaštvo i beznađe. Iako siromašni birači čine sve veću izbornu bazu, nijedna se stranka ne otima za njihove glasove, jer nemaju pojma što bi im zauzvrat ponudile, ni kako bi ih motivirale da izađu na izbore. Zato na sve načine kidišu na glasove preostalih pripadnika srednjeg sloja, a ispod žita, kada god mogu, šuruju s najbogatijima, koji i tako uglavnom ne ovise o izbornim rezultatima – prije će biti da stranačke i političke elite dobrim dijelom ovise o njima.
Siromašni stanovnici pretvoreni su u apolitičnu masu koja je digla ruke i od izbora i od ulične i drugih vrsta pobuna, pa su se stranke i njihovi lideri okrenuli lovu na birače koji zbog izbornih promjena još mogu izgubiti svoje pozicije na socijalnoj ljestvici ili se ponešto popeti na njoj i udaljiti od granice siromaštva, zbog čega su motivirani da izađu na izbore. Problem je što je takvih u izbornom bazenu sve manje, a siromašnih i demotiviranih sve više, pa ako kriza još neko vrijeme potraje, izbornim bi se pobjednicima taj trijumf mogao obiti o glavu.
