Pregovori Rusije i zapadnih sila oko sigurnosnih pitanja u Evropi - a prije svega oko Ukrajine – započeli su ovog tjedna. Na granicama te zemlje Moskva je nagomilala više od 100 tisuća vojnika, a svjetski su mediji posljednjih mjeseci ispunjeni nagađanjima da bi, nakon aneksije Krima 2014. i ograničene intervencije u Donbasu, Rusija mogla na susjednu zemlju izvršiti i invaziju velikih razmjera. Poznata je i lista zahtjeva koju je diplomacija Vladimira Putina ispostavila zapadu, a ističu se čelične zapadne garancije da Kijev nikada neće postati član NATO-a i da Sjedinjene države povuku svoje snage iz država bivšeg Varšavskog bloka, a danas punopravnih članica Sjevernoatlantskog saveza. Predstavnici SAD-a i ostalih zapadnih zemalja više su puta odlučno odbili ta dva zahtjeva, ističući da Moskva ne može odlučivati o vanjskoj politici suverene zemlje. Kritičari, pak, navode da i SAD ima makar neformalnu "interesnu sferu" u svom susjedstvu unutar koje je hegemon. Ipak, iskazan je interes da se razgovara o određenom smanjenju vojnih snaga i deeskalaciji u istočnoj Europi. Pozitivno je ocijenjena i sama činjenica da se razgovara: prilikom nedavnih Putinovih razgovora s Joeom Bidenom, američki je predsjednik zaprijetio "do sada neviđenim ekonomskim sankcijama" u slučaju napada na Ukrajinu, što bi imalo "masivne posljedice" za rusku ekonomiju – špekulira se da bi Moskva mogla biti izbačena i iz međunarodnog sustava za elektronsko plaćanje SWIFT, što bi zaista drastično djelovalo na ruske banke te se smatra "nuklearnom opcijom". Putin je odvratio da bi to bila "kolosalna greška" koja bi vodila do potpunog prekida odnosa dvije atomske velesile. Niz komentatora, pak, ustvrdio je da je Putin određeni uspjeh zabilježio već samim tim što je de facto ucjenom prisilio zapad na pregovore i nametnuo prekid držanja Ruske federacije u izolaciji.
U ponedjeljak su se u Genevi susreli zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov i američka zamjenica državnog tajnika Wendy Sherman. Potom se u srijedu u Bruxellesu sastalo Vijeće Rusije i NATO-a, i to po prvi puta od 2019. Pregovori se za sada opisuju kao teški i bez ikakvog bitnog napretka; doduše, Rjabkov je izjavio da Moskva nema namjeru napasti Ukrajinu. U srijedu je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg ustvrdio da "neće biti lako premostiti međusobne razlike", ali je kao pozitivno ocijenio to svih 30 članica NATO-a sjedi s Rusijom za istim stolom. Izgledno je da svijet očekuju dugi pregovori s neizvjesnim ishodom, pri čemu je teško očekivati da će Putin tek tako prihvatiti poraz i odustati od svojih glavnih zahtjeva.
Barem je jasno tko trenutno nije za stolom – Ukrajina i Europska unija. SAD i druge zapadne sile, doduše, uvjeravaju Kijev da se nikakva odluka o Ukrajini neće donijeti bez njenog sudjelovanja. Istovremeno, EU je potpuno isključen: "Između Putina i Bidena, Europa je gurnuta na stranu", pisao je prošlih dana Le Monde, a bivši poljski ministar vanjskih poslova i sadašnji europarlamentarac Radosław Sikorski izrazio je zbog toga veliku zabrinutost. Svakako, riječ je o odrazu toga kako velike sile doživljavaju EU – kao geopolitičkog patuljka. Pojedini europski političari tješe se da je upravo Putin proizveo homogenizaciju unutar EU i spremnost na zajedničko djelovanje, no izvjesno će proći još dosta vremena dok Unija ne razvije mehanizme, a još više vojne sposobnosti zahvaljujući kojima bi bar nešto porasla u očima suparnika i partnera.
