Američki predsjednik Donald Trump izjavio je prije nekoliko dana da Kina treba ‘snositi posljedice’ ako je svjesno dopustila pandemiju koronavirusa te najavio istragu mogućnosti da je virus potekao iz kineskog laboratorija, potpirujući teoriju zavjere u koju vjeruje 30 posto Amerikanaca, premda relevantne znanstvene analize potvrđuju da je virus prešao na ljude sa šišmiša. Francuski šef države Emmanuel Macron je rekao da su se u Kini ‘događale stvari za koje ne znamo’. Kineski ambasador u Parizu Lu Šaje optužio je pak Francusku da namjerno ostavlja bolesnike u staračkim domovina da umiru, dok su kineski diplomati već polovicom marta govorili o ‘američkom virusu’ koji je u Vuhan donijela američka vojska.
U stvarnosti, najvjerojatnije beskrupulozno lažu i manipuliraju i Washington i Peking (Macron ipak nije u toj kategoriji): Trump traži žrtvenog jarca kako bi prebacio odgovornost za vlastito katastrofalno upravljanje pandemijom, zbog čega je umrlo već približno 50.000 Amerikanaca, a sve to u izbornoj godini. I velik broj drugih zapadnih država je zakazao – dramatično stanje u Kini promatrale su opušteno, a mjere su poduzete prekasno pa je logično da im treba krivac. S druge strane, netransparentnost Kine pothranjuje paranoju. List South China Morning Post iz Hong Konga objavio je, pozivajući se na vladine dokumente, da je vodstvo u Pekingu prve informacije o novoj bolesti imalo 17. studenoga, pa ipak, Vuhan je u karantenu stavljen tek 23. siječnja.
U međuvremenu su iz Vuhana milijuni ljudi otputovali diljem svijeta, dok je liječnik Li Venlijang koji je upozoravao na opasnost – uhapšen. Postoje i tvrdnje da je broj mrtvih u Kini višestruko umanjen. Kina je, inače, zemlja koja je na 177. mjestu od 180 država po slobodi medija, koja milijun svojih građana Ujgura drži u konclogorima samo zato što su muslimani i u kojoj je ‘misao Si Đinpinga’ uvrštena u ustav Komunističke partije. Naivna je pretpostavka da kineski funkcioneri nisu nastojali zataškati opasnost, čime su ugrozili vlastitu, ali i ostale zemlje. To pak nimalo ne opravdava promašaje drugih: upitno je bi li zapad odgovornije zaštitio stanovništvo sve da je Kina najuzornija demokracija.
U pozadini geopolitičkog rata riječima kriju se golemi interesi. Tko će iz svjetske ekonomske krize izići jači? Hoće li geopolitički primat preuzeti Peking? Kako će se pandemija odraziti na američko-kineski trgovinski sporazum, a kako na francusko-kinesku bitku za utjecaj u Africi? Hoće li oslabiti položaj kineskog šefa države Si Đinpinga – kao i Trump, on u sukobu ima i sasvim lične interese – ukoliko se zemlja brzo ne oporavi? Jedno je sigurno: s ovakvim vođama planet je opako mjesto.
