Krajem lipnja 2017. došao sam na odmor u Komižu na Visu s Jelenom i našim sinom Ivorom. Prve noći, nakon što je Ivor zaspao, iskrao sam se iz hotela i uputio na rivu. Znao sam kuda idem. Ušao sam u zgradu i tamo, u uskom prolazu koji je vodio u kafić, našao ono što sam tamo otkrio prije deset godina: nekoliko velikih crteža na zidu iz stripa Corto Maltese. Na jednom od njih, iz epizode Zlatna kuća Samarkanda, vidimo sitnu proročicu koja se prikrade sanjivom Cortu i kaže: Pij vino s radošću u srcu. Neka ti ovo drevno, okrutno nebo sa srca zbriše prah i zemlju.

Nismo, nažalost, mogli izbjeći pitanja o tome kuda ide ovaj svijet i kako ga promijeniti. Aleš je s velikim zanimanjem pratio moje aktivnosti i nastajanje jedne nove ljevice na Balkanu

Fotografiju tog murala odmah sam poslao Alešu Debeljaku, tada prije deset godina. On mi je odgovorio nekoliko godina poslije, 29. novembra 2010., s ready-made razglednicom napisanom na flajeru Kina Šiška. Na poleđini je zalijepio vrećicu šećera za kavu na kojoj je bio nacrtan Corto, s kapetanskom kapom i melankoličnim pogledom u daljinu. Donio ju je s ljetovanja u Ljubljanu, ali bez šećera popijenog zajedno s kavom u caffe baru Corto Maltese u Komiži. Uz nju je napisao: Dragi moj Igor, sledeće godine... tu ili tamo, a la Corto Maltese! Tvoj Aleš. Na tamo je stavio zvjezdicu kao za fusnotu koja je vodila na rub razglednice gdje je napisao, može i Komiža, haha. I mogao sam čuti njegov gromki smijeh.

Alešove razglednice više ne stižu, već skoro dvije godine. Dugo mi je trebalo da se od njih odviknem, da se uvjerim da ih više neću nalaziti u sandučiću, po povratku s putovanja ili obilazeći stare adrese. Aleš ih je sve znao i, bez pravila, slao je razglednice na prvu adresu koja bi mu pala na pamet: u Sarajevo kod mojih roditelja, u Zagreb gdje sam nekada živio s Marijanom, u Pariz kod Ines i Christophea, u Chicago dok sam u njemu boravio, u Edinburgh i, posljednjih godina, u Beograd.

Upoznali smo se u rujnu 2000. godine, kada su on i Andrew Wachtel došli u Zagreb radeći na projektu knjige o piscima u postkomunizmu. Imao sam tada 23 godine i bio sam na posljednjoj godini studija. Iste sam godine objavio svoj prvi roman Dvorac u Romagni. Kako mi je poslije pričao Aleš, njegova dobra prijateljica Jadranka Pintarić preporučila mu je da me upozna, napomenuvši da je podsjećam na njega kada je bio u mojim godinama. Naše je prijateljstvo nastalo brzinom munje i nije se prekinulo sljedećih petnaest godina. I pri prvom susretu, kao i toliko puta poslije toga, žustro ćemo razgovarati uz salve smijeha; ozbiljne teme miješat će se sa sofisticiranim, ali i nerijetko bezobraznim vicevima. Poslije ćemo se sva trojica zezati da se više ni ne možemo sjetiti s kim su tog jutra Andrew i Aleš zapravo imali službeni sastanak u Zagrebu. Bio je to, naime, novi hrvatski premijer Ivica Račan. Iz Banskih dvora, Andrew i Aleš su se spustili na kavu u café Argentina u Tkalčićevoj, gdje smo ih čekali Jadranka, Robert Perišić i ja.

Bio je to uistinu početak jednog divnog prijateljstva obilježenog smijehom i razglednicama. Mnoge su još uvijek zarobljene u knjigama koje sam čitao. Mnoge su i dalje u kutijama u kojima vlastiti život prenosim s jednog kraja svijeta na drugi. Mnoge su zauvijek izgubljene s ostalim dokazima prošlih života. U nestalnom nomadskom životu, Alešove razglednice su bile konstanta. Mogao sam uvijek računati da će, prije ili kasnije, stići njegova razglednica koja će mi reći da misli na mene, ma gdje bio. U njima će mi pisati o tome kuda se kreće ili o tome kako uporno ostaje tamo gdje jest i u tome traži neotkriveno, na istim šetnjama Ljubljanom. Izvještavat će o svojoj obitelji, o djeci koja rastu, o knjigama koje nastaju u Zelenoj jami ili Piranu. I te poruke će biti neodvojive od onoga što su razglednice predstavljale, od slike, natpisa, ilustracije ili fotografije, datuma, adrese i poštanske markice. Često ću ih promatrati zakačene iznad radnog stola ili zalijepljene na frižideru. I uvijek će mi se pojaviti osmijeh na licu. U ovom svijetu brzih komunikacija, bili smo povezani na jedan sasvim drugačiji, staromodan način. A la Corto Maltese.

Ponekad smo uživali i grabili punom žlicom zajedno. Život nas je spojio u Chicagu u akademskoj godini 2006/07. Aleš je došao na sveučilište Northwestern kao gostujući profesor. Ja sam tamo već godinu dana radio na doktoratu

Sada su te razglednice, one koje sam uspio sačuvati i sakupiti, jedini preživjeli artefakti iz kojih iznova, kao arheolog, čitam zajedničku povijest našeg prijateljstva.

Godinu dana nakon razglednice s Cortom, poslao mi je, pred polazak na ljetovanje, sliku starog ribara koji mirno krpi svoju mrežu. Tu crno-bijelu fotografiju napravio je izvjesni dr. B. Gušic, možda 1950-ih. Objavio ju je kao razglednicu Nacionalni park Mljet. Dragi moj, provedi se u urbanom, a ja i porodica krećemo u prirodno! Grli te. Aleš :-) Dva tjedna kasnije, saznat ću da zapravo nije otišao na Mljet već tamo gdje je i rekao da će biti sljedeće godine, na Komižu, odakle mi je također poslao poetsku razglednicu otoka Visa, 5. kolovoza 2011: :-) Sve je kako treba: more od svile, gostoljubive skale, radodajno sunce! Grli te Aleš. Nakon nekoliko mjeseci, stiže još jedna morska razglednica, iz Pirana, početkom listopada. Uživam u miholjskom letu, glumim gljivu i gledam u sunce nad romantičkom beskonačnošću mora. Grlim te, Aleš :-).

Za moj rođendan, koji nije mogao zaboraviti jer ga dijelim s njegovom Ericom, poslao mi je Escherovu sliku ‘Relativity’. Na toj slici koja se, tipično za Eschera, može gledati iz nekoliko uglova, neki ljudi bez jasnih crta lica penju se i silaze niz stepenice kuće na nekoliko katova, noseći vino na tacni, vreću na leđima ili košaru u rukama, sjedeći na klupi, grleći se, promatrajući svu tu scenu napeto s visine ili večerajući s nepoznatim nekim. Ili je to sve zapravo jedna osoba? Bio je to moj 34. rođendan i tada sam već bio pregurao teško razdoblje, nakon razvoda, i krenuo nekim drugim stepenicama. Dragi moj Igor, s najdubljim željama za uspešan dolazak novog grada, žene i rojstnog dana/rodjendana! Tvoj Aleš :-).

Da, bio je to početak novog života i dolazak s Jelenom u novi grad. Po nedokučivoj životnoj dramaturgiji, Erica i Aleš su svjedočili samom početku nove ljubavi, kada je mi sami još nismo mogli zamisliti. U prosincu 2009. Aleš i ja smo bili pozvani na konferenciju u Beogradu. U kafiću Hotela Moskva imao sam zakazan intervju s Jelenom vezan uz istraživačku poziciju u Edinburghu. U trenutku kada smo se upoznali, Erica i Aleš su se slučajno pojavili pored nas. Erica mi je namignula. Aleš mi se nasmiješio. Ja sam panično, mimikom, odgovorio da to nije ono što misle. Osjećaj ih ipak nije prevario. Manje od dvije godine kasnije i Beograd će mi postati baza.

Za sudbinu izbjeglica, nomada i egzilanata Aleš je uvijek imao i uho i srce. U ožujku 2012. poslao mi je razglednicu s freskom Diega Rivere ‘Zapata’ iz 1931. godine: Dragi moj, prekjuče Erica – SF, 14d, one-on-one time w/ mother, Lukas je u Rumunjskoj (school exchange), ja sam juče bio i na ekranima i u živo, s Vojnović Goranom u Centralnoj biblioteki, dupkom puno, a o čemu mi to? O emigrantima :-) I još, sa strane: Danas – ja + kola + country roads – sunčano – zeleno, grli te Aleš :-).

O svojim izletima rado je pisao. Već nekoliko mjeseci kasnije (kasni jun 2012.), javlja se s kratke ekskurzije na Lago di Garda: Kud svi Turci, tu i mali Mujo: evo me s Lukasom, svojom sestrom i njezine dve curice u Gardalandu ili Disneylandu na evropski način. Kupamo se u jezeru i u moru (kod Venecije – Jesolo). Par dana i kući. I onda, sa strane, poruka za mene: Uživaj, grabi život punom žlicom! grli te Aleš :-).

Ponekad smo uživali i grabili punom žlicom zajedno. Život nas je spojio u Chicagu u akademskoj godini 2006/07. Aleš je došao na sveučilište Northwestern kao gostujući profesor. Ja sam tamo već godinu dana radio na doktoratu. Naši uredi su bili jedan pored drugoga, što nam je omogućilo da se intenzivno i svakodnevno družimo i da s posla često bježimo u kafić Unicorn na kavu filterušu. Te godine sam u jednom trimestru bio i njegov asistent na predmetu Sociologija umjetnosti: umjetnost i njezine povijesne forme. Sve nas je to jako zabavljalo. Bez obzira na to što smo živjeli u istom gradu i stalno bili zajedno, Aleš mi nije prestao pisati razglednice. Među ostacima koji su preživjeli Chicago i moj povratak u Evropu našao sam razglednicu koju mi je osobno dostavio u sveučilišni sandučić nakon što smo, u društvu Erice i Marijane, proveli divnu večer u našem malom stanu, u dijelu Chicaga zvanom Lakeview, pored jezera Michigan: Sept 06. Draga Marijana i Igor, puno vam hvala na izvrsnoj večeri i ugodnom druženju! Mi smo veoma uživali! Srdačan pozdrav, Aleš i Erica.

Kao te godine u Chicagu, i svaki put kada bismo se negdje sreli, pričali smo i brbljali o svemu što nam se činilo vrijedno pažnje, često samo uživajući u tome da smo opet zajedno. Šalili smo se da pokrivamo sve teme, od seksa do filozofije. Jednom mi je poslao novogodišnju čestitku u kojoj se referirao na taj široki tematski raspon naših razgovora. Bila je to slika iz kolekcije Hong Kong comics i stripa Children’s Paradise iz 1953. Na poleđini je napisao: Dragi moj Igore, neka bude tvoja 2013 puna... pičke i metafizike! Tvoj Aleš :-). Razglednicu su primili moji roditelji u Sarajevu i grohotom se smijali kada su pročitali ove iskrene novogodišnje želje. Može li se prijatelju poželjeti više od toga? Ne vjerujem.

Osam godina poslije družili smo se u opet Beogradu, neposredno nakon Ivorovog rođenja. Znao sam da je roditeljstvo za Aleša imalo veliku važnost. Meni, koji sam očinstvo tek otkrivao, njegovo iskustvo bilo je dragocjeno. Po povratku u Ljubljanu poslao mi je zmaja sa Zmajskog mosta. Dragi moj, bilo je jako fino šetati Beogradom zajedno, pričati i pijuckati kafu! Još takvih slobodnih perioda, još! :-) Grlim i pozdravljam sve tvoje, Aleš. Još takvih slobodnih perioda, još! Ponavljam sada njegove riječi naglas. Nismo mogli znati da nam je preostalo tako malo vremena.

Nismo, nažalost, mogli izbjeći pitanja o tome kuda ide ovaj svijet i kako ga promijeniti. Aleš je s velikim zanimanjem pratio moje aktivnosti i nastajanje jedne nove ljevice na Balkanu. Pozvao sam ga na Subversive Festival 2013. kao i na Otvoreni univerzitet u Sarajevu 2014. gdje je, kao i uvijek, pasionirano govorio o književnom angažmanu kao i o potopljenoj Jugoslaviji. Njegovi nastupi uvijek su ostavljali dubok trag, a sama njegova pojava privlačila je brojne i različite ljude. U jesen 2015. pozvao sam ga da govori na Otvorenom univerzitetu u Banjaluci. Na žalost, tog puta nije mogao doći. Nije se osjećao dobro. Poslao mi je upečatljivu razglednicu Deček v zelenju (1922) Ferda Vesela. S te slike goli nas dječak zamišljeno promatra. Stigla mi je u metalnoj kutiji na kojoj je bio nacrtan Golden Gate (San Francisco Vintage Postcards). Na poleđini razglednice je napisao, Dragi moj prijatelju, Igore organizatore, izvini za iznudženi otkaz mog nastupa u Banja Luci i oprosti mi, molim. Tvoj umoreni i melankolični Aleš :-). I, na samom dnu: SAN FRAN BOX – zavarava klasnog neprijatelja.

Samo pet dana kasnije stigla mi je i rođendanska čestitka s nacrtanim cvijećem. Poruku su ovog puta sačinjavale kako riječi tako i simboli. Dragi moj Igore, da te bez ✝na ramenu prati sretna ☆ i smije ti se ☾ iznad otvorene knjige [ovdje je nacrtao knjigu na kojoj je napisao moje inicijale IŠ] koju pišeš svakog dana, ne samo na rođendan! Tvoj Aleš :-). Bila je to posljednja razglednica našeg prijateljstva.

Prošlog ljeta u Komiži, u caffe baru Corto Maltese, kasno navečer u još ranoj sezoni, vrtio sam među prstima istu onakvu kesicu šećera kakvu mi je Aleš poslao na razglednici iz 2010. Sjedio sam sam za stolom. Ipak, držao sam jednu praznu stolicu pored sebe na čiji sam naslon stavio ruku kao da ga grlim. Gledali smo u brodiće u luci i dalje u zatamnjeni horizont na kojem su se ljuljali jarboli jedrilica na čijem su vrhu žmirkala signalna svjetla. Jedan brod na pučini odmicao je u noć. Sada znam da je na slici na zidu tog kafića hrvatski prijevod bio isuviše slobodan. Mala proročica Cortu u talijanskom originalu šapne jednu drugačiju pouku: Pij vino s radošću, prije nego što ovo drevno i okrutno nebo, jednim potezom, pretvori u prah tvoje plemenito srce. Uživaj, grabi život punom žlicom! Čuo sam te opet kako govoriš. Iako je jednim potezom sudbine, pod našim drevnim i okrutnim nebom, tvoje plemenito srce pretvoreno u prah, ono i dalje odjekuje u meni, na isti melankolični način, s pogledom uvijek okrenutim pučini, à la Corto Maltese. Čekam te, moj kapetane, i sledeće godine... tu ili tamo.

(Ovaj tekst je u slovenskom prijevodu objavljen u knjizi Saj grem samo mimo: razglednice Aleša Debeljaka, Mladinska knjiga, Ljubljana 2018.)