Novosti

Politika

Tko će voditi Petu Republiku?

Građani su veoma nezadovoljni dvema glavnim formacijama, socijalistima i konzervativcima, koje imaju odlučujući politički uticaj u Petoj Republici. Odatle su Marine Le Pen i Emmanuel Macron, koji igraju na kartu istrošenosti establišment partija, postali najveći favoriti, kaže Milica Popović uoči najneizvjesnijih predsjedničkih izbora u Francuskoj

Prvi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj dogodit će se 23. aprila, a ne dobije li nitko od petero izglednih kandidata natpolovičnu većinu glasova – što svi misle da je izvjesno – dvoje kandidata s najboljim rezultatima ide u drugi krug. Ovaj bi se trebao održati 7. maja i tada ćemo saznati tko je novi predsjednik ili predsjednica Francuske.

Da su istraživanja javnog mnijenja postala nepouzdana, fenomen je koji vrijedi za sve više zapadnih zemalja, s nekada stabilnom političkom klasom, odnosi u kojoj su bili predvidljiviji. Jedna od posljednjih anketa, provedena 17. aprila, govori sljedeće: Marine Le Pen 22 posto, Emmanuel Macron također 22 posto, François Fillon 21, a veliko iznenađenje, Jean-Luc Mélenchon, 18 posto. Kako ih predstaviti, a pritom izbjeći šablonu po kojoj je ‘radikalni centar’ garant normalnosti, dok su ekstremna desnica i isto takva ljevica opasnosti (za apologete statusa quo, poput našeg ‘Jutarnjeg lista’), ‘samo s obrnutim predznakom’? O tome smo razgovarali s beogradskom politologinjom Milicom Popović i sociologom koji živi na relaciji Pariz – Beograd Ivicom Mladenovićem.

Mélenchon je klasičan miterandista. Iako ga u medijima označavaju kao radikalnog levičara, njegov program je npr. neuporedivo manje radikalan od programa socijalista 1970-ih godina – ističe Ivica Mladenović

Kada je riječ o političkim biografijama kandidata koji su se izdvojili kao favoriti, Mladenović ih sve, osim Macrona, opisuje kao profesionalne političare s velikim iskustvom.

- Marine Le Pen je kao kći osnivača partije dugo godina bila visoka funkcionerka Nacionalnog fronta i evroparlamentarka pre nego što je nasledila svog oca na čelu partije i od NF-a učinila najjaču francusku političku partiju. Fillon najviše državne funkcije obavlja još od 1993. i prve Balladurove vlade, a u vreme predsednikovanja Nicolasa Sarkozyja je bio i premijer Francuske. Mélenchon je nakon epizode u trockističkoj partiji Komunistička internacionalistička organizacija decenijama bio član leve frakcije Socijalističke partije, pa čak i ministar u Jospinovoj vladi, u kojoj je pored socijalista bilo i zelenih i komunista. Napokon, Macron je jedino novo političko lice na ovim izborima jer je pre angažmana u Hollandeovoj vladi radio kao bankar i finansijski inspektor - navodi Mladenović.

I dok većinu medijske pažnje dobiva populistički neofašizam Marine Le Pen, kako shvatiti desničarenje jednog Fillona ili neoliberalnog Macrona? Možda kao postfašističke politike, pitamo Milicu Popović.

- Marine Le Pen i Nacionalni front odavno izazivaju najviše straha, a mediji dodatno taj strah potpiruju, mada neretko upravo na taj način doprinose njenoj popularnosti. Ona je, nakon preuzimanja stranke od svog oca, pažljivo reorijentisala svoje neofašističke stavove sa politikama socijalnog blagostanja, državnog intervencionizma koji uključuje i zatvaranje granica, kao i postavljanje pitanja izlaska iz EU-a putem referenduma. Najznačajnija promena u francuskom društvu u poslednjih deset godina, rekla bih, jeste da su nekadašnji glasači Nacionalnog fronta uglavnom izbegavali da svoj stav javno izraze, pa se oduvek postavljalo pitanje ko to glasa za NF, a danas takva vrsta javne sramote više ne postoji i rasistički i neofašistički stavovi su postali legitimna politička pozicija - govori Milica Popović.

Prema njoj, Marine Le Pen nudi politiku koja se može svesti na ekonomski protekcionizam, favoriziranje nacionalne buržoazije na račun transnacionalne kapitalističke klase, ali i bijelih francuskih radnika na račun imigranata i nedržavljana generalno. Šovinistička, anti-EU i izrazito proputinovska politika najvažnije su odlike njenog programa kada je riječ o vanjskoj politici.

Što se tiče Fillona i njegove desne Republikanske partije, naša sugovornica smatra da je ‘njegov izbor predstavljao nadu desničarskih glasača da će biti brana dolasku na vlast Marine Le Pen, sa potencijalom da okupi i radikalnu desnicu, a da ostane veran neoliberalnim ekonomskim politikama i neupitnom ostajanju unutar EU-a. Međutim, niz skandala koji su pratili njegovu kampanju, od fiktivnih plata namenjenih njegovoj supruzi i deci do skupocenih poklona, značajno su umanjili mogućnost za njegov prolazak, pa čak i u drugi krug’.

Ipak, možda se najžovijalnije glasačima predstavio Macron, strategijom dobro poznatom i u našim krajevima. On, poput kakvog reketara, nudi zaštitu od ljudi vlastitog soja.

- Kandidat političkih i ekonomskih elita koje smatraju da su shvatile igru: predstavićemo se kao brana nama samima, ali ćemo još tvrđe ustoličiti neoliberalne ekonomske politike, dok ćemo nastaviti igru iluzije otvorenog društva identitetskim politikama koje je odavno zagrizla socijaldemokratska levica; ostajemo u EU-u, izvinićemo se za kolonijalne politike Francuske u prošlosti (sic!), ali ćemo istaći da su one ipak nekog dobra i donele, i predstavićemo mladog ‘energičnog’ kandidata koji će promeniti sve - opisuje Milica Popović.

Za nju, Macron predstavlja vrhunac neoliberalnog cinizma, ‘ni desno ni levo, kako sam sebe definiše – najbolje i od levice i od desnice, dakle nešto poput predsedničkog kandidata Saše Jankovića u Srbiji, idealnog predstavnika liberalnih privilegovanih elita, finansijski obezbeđenih i najglasnijih čuvara statusa quo’.

Macronov program je, paradoksalno (jer on svoju političku kampanju velikim dijelom zasniva na kritici vlade čiji je dio bio), program kontinuiteta s politikom Hollandeove vlade.

- On bi beskrupulozno sprovodio socijal-liberalnu politiku blerističkog tipa, koja bi dovela do postepenog ukidanja socijalnih prava. Sve ono dakle što Hollande nije do kraja mogao da sprovede zbog opstrukcije levog krila Socijalističke partije. Fillon je pak simbol potpune dedegolizacije i amerikanizacije francuske konzervativne desnice. Njegov program se može nazvati konzervativnom kontrarevolucijom tačerističkog tipa à la française. U jednom intervjuu je najavio da je spreman čak i vojsku da pošalje, kako bi zaštitila javni red i mir u slučaju radikalnih štrajkačkih metoda protiv njegove politike - dodaje Milica Popović.

Nismo spomenuli još jedno iznenađenje, a to je da se u utrku, doduše ne kao favorit, ali ipak, umiješao i Benoît Hamon.

- On je najbolje iznenađenje koje se moglo dogoditi Socijalističkoj partiji, mada prekasno. Dosledni kandidat najradikalnije struje levice unutar SP-a, dosledni ‘opozicioni’ poslanik sopstvenoj vladajućoj partiji proteklih pet godina, sa nizom smelih predloga u svom predsedničkom programu. Međutim, Hamon je nastradao od sopstvene partije – od podrške koju desno krilo Socijalističke partije pruža Macronu, kao i od vladajućih neoliberalnih elita koje su zatim jedva dočekale da u medijima Hamona predstave kao najslabijeg kandidata levice, koga ni sopstvena stranka ne podržava, i da time dodatno podele levicu i umanje velike šanse koje je na početku Hamon u stvari imao. Njegov najveći zadatak će biti nakon izbora – da li će povesti novu Socijalističku partiju ili napraviti sopstvenu stranku, ostaje da se vidi - kaže Milica Popović.

Za Milicu Popović, Macron predstavlja vrhunac neoliberalnog cinizma, ‘ni desno ni levo, kako sam sebe definiše’. François Fillon je pak simbol potpune dedegolizacije i amerikanizacije francuske konzervativne desnice

- Ukoliko novi predsednik Francuske bude Macron ili Fillon, sva je prilika da će oni biti predsednici kontinuiteta, odnosno nastavljači politika tzv. strukturalnih reformi koje se u Francuskoj provode od 1983. U slučaju pobede Mélenchona ili Le Pen, pošto je sasvim izvesno da oni neće imati i većinu u parlamentu, tj. da će se dogoditi neka vrsta kohabitacije, nije jasno u kojoj meri će uspeti da sprovedu svoje programe u praksi - dodaje.

Oboje naših sugovornika slaže se u ocjeni da ni Francuska ni EU više neće biti iste ukoliko na čelo druge ekonomije i prve vojne sile EU-a dođu kandidat ljevice ili kandidatkinja ekstremne desnice. A da je jedino izvjesno u ovoj predsjedničkoj kampanji to da je potpuno neizvjesno tko će biti budući predsjednik ili predsjednica Francuske.

No tko je ili, bolje, što može učiniti taj Jean-Luc Mélenchon u slučaju da dobije, ali i u slučaju da časno izgubi na ovim izborima?

- On je klasičan miterandista. Iako ga u našim, ali i u francuskim medijima označavaju kao radikalnog levičara, njegov program je npr. neuporedivo manje radikalan od programa socijalista 1970-ih godina. Dakle u pitanju je jedan modernizovan socijaldemokratski program na tragu onog Sirizinog sa kojim je došla na vlast. Doduše, program njegove političke formacije je mnogo više obojen ekološkim elementima. Naravno, poslednjih tridesetak godina čitav politički spektar je toliko otišao udesno da se mejnstrim mediji pod kontrolom krupnog kapitala utrkuju u denuncijaciji Mélenchona kao ekstremnog levičara koji bi da uveze komunizam na ruskim tenkovima u Francusku. Te denuncijacije su sve jače kako se povećava njegova šansa da uđe u drugi krug - govori Mladenović.

On je lider Nepotčinjene Francuske, pokreta koji je okupio oko svoje političke partije Stranka ljevice (Parti de Gauche) i predstavlja najveće iznenađenje kasne faze kampanje, s rezultatima u kontinuiranom porastu.

- Svojim izuzetnim govorničkim sposobnostima je već sada izašao kao apsolutni pobednik predsedničkih debata i predizbornih skupova, na kojima se i hologramski pojavljivao na nekoliko mesta istovremeno. Mélenchon je uspeo da okupi ‘antisistemske’ glasače i, pre svega, antineoliberalne glasače, najviše svojim harizmatičnim nastupom, šta zaista nedostaje većini drugih kandidata i kandidatkinja. Istovremeno, odbijanjem saveza sa Benoîtom Hamonom je potvrdio navodni budući diskontinuitet sa politikama trenutačnih elita - komentira Milica Popović.

Koliko god da je zavodljiv, problem Jean-Luca Mélenchona je njegova usmjerenost na građenje pokreta isključivo na osnovu kulta ličnosti, jer ni za niz godina, koliko njegova politička stranka postoji, nije uspio izgraditi zaista decentraliziranu političku strukturu u kontaktu s bazom, što je i jedna od najvećih zamjerki njegovoj kandidaturi.

- Ne treba zaboraviti da u francuskom sistemu predsednička figura skoro zahteva snažne harizmatične lidere, pa ovakva predstava može biti samo prednost njegovom izboru. No mislim da veliki procenat glasačkog tela levice ipak zabrinjava njegova sklonost zagledanosti, da ne kažem zaljubljenosti u samog sebe - dodaje naša sugovornica, koja ne umanjuje značaj njegovog izuzetno elaboriranog programa, čime pokazuje nivo nove političke zrelosti.

Odnos spram EU-a još je jedno od važnih razmimoilaženja sa ‘sistemskim’ glasačima: dok se postavlja pitanje koliki broj francuskih građana i građanki zaista želi napustiti EU, posebno nakon događanja u Velikoj Britaniji, drugo pitanje je koliko je Mélenchonov plan realan.

- On govori o dva koraka, planu A koji je pregovaranje osnivačkih ugovora, pa tek zatim, ukoliko plan A ne uspe, o planu B koji bi bio pokretanje izlaska Francuske iz eurozone i EU-a - sumira Milica Popović.

No njegov plan A velikim dijelom sliči na svojevremena predizborna obećanja Françoisa Hollandea da će promijeniti pristup neoliberalnim mjerama štednje EU-a, koja su pala u vodu bukvalno nakon prvog susreta s Angelom Merkel u Bruxellesu.

- Pošto je Merkel i dalje prisutna, zaista je skoro naivno verovati da bi Mélenchonov plan A bio ostvariv. Dakle trebalo bi se odmah fokusirati na pitanje napuštanja EU-a, šta onda svakako otvara niz nepoznanica, za koje nisam sigurna da su francuski glasači danas spremni - kaže Milica Popović.

Mladenović misli da Mélenchon ipak nema šanse da uđe u dugi krug, no političke dinamike koje se stvaraju oko pojedinih kandidata nas upozoravaju da budemo obazrivi u procjenama.

- Građani su veoma nezadovoljni dvema glavnim formacijama, socijalistima i konzervativcima, koje imaju odlučujući politički uticaj u Petoj Republici. Odatle su kandidatkinja ekstremne desnice i Macron postali najveći favoriti na ovim izborima. Njih dvoje u velikoj meri igraju na kartu istrošenosti establišment partija - ističe Milica Popović.

G. M. Tamás, i u nas poznat mađarski filozof, u jednoj od svojih nebrojenih analiza mađarske politike u evropskom i globalnom kontekstu dotaknuo se i teme izbora u Francuskoj. Činjenice da sam opstanak EU-a zavisi od relativno banalnog pitanja tko će biti sljedeći predsjednik Francuske i da izbori predstavljaju zadnji poziv na otrežnjenje tumači kao simptom najdublje krize ovoga projekta do sada.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više