"Zvuk metala", igranofilmski debi režisera i scenarista Dariusa Mardera, izazvao je velik interes i izrazito pozitivne reakcije kritike i publike. Svjetsku premijeru imao je još u rujnu 2019. na jednom od ključnih sjevernoameričkih festivala, onom u Torontu, u siječnju 2020. našao se na programu Rotterdama, jednog od najuglednijih evropskih festivala, redovnu kino distribuciju zbog u međuvremenu izbile pandemije nije imao, no internetski plasman bio je više nego dovoljan da mu osigura status jedne od glavnih filmskih atrakcija u smislu umjetničkog prestiža. Riječ je o nezavisnoj američkoj produkciji iza koje su stali moćni distributeri Amazon i Sony, a sama priča filma o rock bubnjaru koji iznenada gubi sluh i dramatično se suočava s novim okolnostima nije mogla promaći američkoj Akademiji, uvijek posebno osjetljivoj na storije o hendikepiranima i bolesnima. Pa je tako "Zvuk metala" nominiran za neke od najvažnijih Oscara – za najbolji film, izvorni scenarij, glavnog (Riz Ahmed) i sporednog glumca (Paul Raci), također i za najbolju montažu te zvuk. Za potonju kategoriju vjerojatno je najveći favorit da Oscara i dobije, jer ono što ovo ostvarenje čini specifičnim upravo je tretman zvuka.
Moglo bi se reći da je prilično neobično da se nitko prije nije dosjetio postupka koji je Darius Marder upotrijebio u svom igranom prvijencu: da osamdesetpostotni gubitak sluha protagonista sustavno dočara stišavanjem zvuka filma, i da to stišavanje koristi kao nekovrsni zvučni subjektivni kadar. Naime film kombinira normalan i reduciran zvuk, a reducirana varijanta označava subjektivnu perspektivu protagonista Rubena, bubnjara dvočlanog noise metal benda koji uz njega čini i njegova djevojka, gitaristica i pjevačica Lou (utjelovljuje je Olivia Cooke, a bend je nešto poput obrnute varijante White Stripesa), s kojom živi i putuje na turneje u velikom kamperu. Također, kad Ruben operacijom dobije umjetne pužnice, neprirodan i prokaotičan zvuk koji tada čuje postaje oznaka njegove subjektivne perspektive. Ruben je jedini lik prisutan u filmu od njegova početka do kraja, zapravo njegov je fokalizator, Lou se pojavljuje u početnim i predzavršnim dijelovima, u središnjem segmentu pak uz Rubena bitan je lik Joe (Raci), vođa komune u kojoj se uči da gluhoća nije hendikep nego alternativno, jednakovrijedno stanje. Film se dakle bavi Rubenovim suočenjem s iznenadnom gluhoćom koja prijeti oduzeti mu središnji smisao življenja, bavljenje muzikom koja ga je zajedno s Lou izbavila iz heroinske ovisnosti te s dvije mogućnosti koje mu se pružaju – manjkavim medicinskim rješenjem putem ugradnje umjetne pužnice, odnosno prihvaćanjem spomenutog Joeova stava. Druga tema je ljubavni odnos koji dolazi na kušnju nakon razdvajanja para i dokidanja svake komunikacije zbog strogih pravila u komuni. Ono što dvije teme objedinjuje jest suočavanje pojedinca s (radikalno) novim i (potpuno) neočekivanim smjerom njegova života, s prijelomnim događajima koji će njega i njegovu egzistenciju staviti u nepovratno drugačiji, trajan kontekst, što sa sobom povlači novo samoviđenje i izgradnju dijelom različitog osobnog identiteta.
"Zvuk metala" film je bitne tematike, inteligentnog pristupa zvučnom dizajnu, sugestivne fotografije, dobrih glumaca i uglavnom sve je tu na svome mjestu osim što za potpisnika ovih redaka likovi i njihovi odnosi, posebno onaj Rubena i Lou, nisu naročito zanimljivi, a ni koncept sustavno nedorečene naracije (gledatelji podosta točaka u priči sami sebi trebaju pojasniti) nije mu najbolje legao, što se nikako ne odnosi na otvoren kraj koji je najbolji i zapravo jedini emotivno i spoznajno izuzetan trenutak narativa. Tako da uz sve poštovanje ostaje dojam da je (gotovo) aklamativno prihvaćanje ovog ostvarenja kao izvanrednog ipak pretjerano.
