Želja mi je da polako, sustavno, korak po korak, skidamo stigmu s poduzetništva – poručio je Emil Tedeschi, predsjednik žirija nagrade Ernst&Young Poduzetnik godine, prošlog petka na premijernoj dodjeli domaćeg izdanja međunarodnog priznanja. Njegov je govor, prenose blagonakloniji mediji, oduševio prisutne: bilo je riječi o promociji inovativnosti i preuzimanju rizika, o dokazivanju kako je ‘u Hrvatskoj moguće raditi, stvarati, proizvoditi, prodavati, izvoziti’ i o uspostavi ‘drugačije paradigme domoljublja’. U sofisticiranom interijeru privatnog muzeja Lauba, uz zakusku, pjenušac i elegantne toalete, trijumfirala je tako vizija društvenog razvoja na zdravim poduzetničkim temeljima, a u nju se potom glatko uklopio i pobjednički tandem: Alan Sumina i Zoran Vučinić od 2008. plasiraju smartphone aplikacije na svjetsko tržište, prkoseći gospodarskoj krizi, globalnoj konkurenciji i uvozno dezorijentiranoj nacionalnoj ekonomiji. Oni su mladi, prodorni i uspješni: zasluženo promovirani modeli nove ‘paradigme domoljublja’, kreativni dokaz da je čak i ovdje moguće ‘proizvoditi, prodavati, izvoziti’. Ako netko može skinuti stigmu s poduzetništva, ukratko, dobili smo idealne kandidate. Samo, ako stigmu zbilja želimo ukloniti, prethodno bi trebalo istražiti u čemu se ona točno sastoji.
U okolnostima dok ministri prilagođavaju itinerarij ritmu investicija govoriti o nečemu poput ‘poduzetničke stigme’, složit ćemo se, pomalo je neumjesno. Samo, što ako stigma koja poduzetnike prati proporcijama nadilazi dosege nacionalne politike?
To da je poduzetništvo motor društvenog napretka lijena je fraza koja se izlizala do samorazumljivosti; da bismo ipak vidjeli kako taj motor funkcionira, vrijedi zaviriti ispod haube Laube. Ondje su se, primjerice, inovatorima, menadžerima i poslovnim anđelima pridružili ministri Boris Lalovac i Gordan Maras, a potonji je sa svog Facebook profila po tko zna koji put podsjetio kako su upravo poduzetnici ‘pokretači našeg društva i s njima sigurno idemo naprijed’. Premijer Zoran Milanović, doduše, nije navratio; zato je samo nekoliko dana ranije postrojio pola Vlade na svečanom otvorenju Tedeschijeva tvorničkog postrojenja u Novoj Gradiški. Dan ili dva zatim, ministre je poveo i na inauguraciju skladišta jednog njemačkog trgovačkog lanca, ne bi li se raspitao jesu li investitori imali problema.
Ničeg novog ni skandaloznog nema, naravno, u ovakvim izletima državnoga vrha: uslužna briga za poduzetnike nadstranački je kontinuitet državne politike. Pa ipak, govoriti u takvim okolnostima – dok ministri prilagođavaju itinerarij ritmu investicija a frazeologiju nalozima tržišta – o nečemu poput ‘poduzetničke stigme’, složit ćemo se, pomalo je neumjesno: u samom političkom vrhu na brisanju te stigme svakodnevno radi tko god stigne. Samo, što ako stigma koja poduzetnike prati – evo zanimljive mogućnosti – proporcijama nadilazi dosege nacionalne politike? Što ako je – recimo to prikladnim vokabularom – zapravo prilagođena zahtjevima svjetskog tržišta? I što ako je prizivana destigmatizacija daleko obuhvatnija, multinacionalna operacija?
Iz ovdašnje perspektive refleksnog medijskog autizma to se, dakako, nije moglo uočiti: pravi dobitnici zagrebačkog natjecanja nisu međutim bili oni koji su nagradu osvojili, nego oni kojima je nagrada pripadala i prije same dodjele. Kompanija Ernst & Young jedna je od četiri najveće revizorske kuće na svijetu, deveta po veličini privatna organizacija u SAD-u; osim po priznanju za najbolje poduzetnike, koje dodjeljuje u šezdeset zemalja, poznata je po nizu uspješnih poslovnih poduhvata. Rezimirajmo one recentnije: krajem 2009. E&Y plaća stotine milijuna dolara u izvansudskoj nagodbi kako bi izbjegao optužbu za friziranje računovodstvenih knjiga nakon kolapsa moćnog proizvođača elektroničke opreme, japanskog Akaija. Koji mjesec kasnije, kažnjeni su s osam i pol milijuna za sličan skandal u SAD-u: ‘Duboko uznemiruje činjenica da partneri, čak i oni na najvišim razinama E&Y-a, nisu ispunili svoje osnovne obaveze’, komentira tada jedan od tužitelja. Već u januaru 2010. ispostava firme u Hong Kongu nagodila se s kreditorima tamošnje korporacije Moulin pritisnuta podjednakim optužbama, plativši četrdesetak milijuna dolara. Nakon kraće pauze, 2013. anulirali su nekoliko starijih sudskih slučajeva cifrom od 123 milijuna, da bi se krajem prošle godine našli u fokusu tzv. Luxembourg Leaksa, velikog otkrića poreznih makinacija koje su uključivale kompanije poput Skypea i Koch Industriesa.
Najintrigantnija je, ipak, uloga E&Y-a u dugogodišnjem prikrivanju financijskih problema Lehman Brothersa, banke čiji je krah označio početak globalne krize: dok su se entuzijastični programeri Sumina i Vučinić pripremali za svoju malu borbu protiv nedaća recesije, drugim riječima, E&Y je aktivno radio na tome da nedaće stvori. Milijunske nagodbe pritom su bile mala cijena za uobičajene rizike kreativnog računovodstva i švrljanja oko granice zakona; zanemariva u usporedbi s godišnjim prihodima koji se broje u desecima milijardi dolara. A troškovi organizacije poduzetničke nagrade, franšizno raspršene svijetom da multinacionalno glanca ugled korporacije, u takvom su kontekstu zbilja minoran izdatak: dovoljan, ipak, da rezervira nešto medijskog prostora i implicira status pouzdanog arbitra poduzetničkog uspjeha.
Tako, eto, stvari izgledaju kada pogled prebaci novu paradigmu domoljublja. I tko zna: ako bismo u činjenici da nagradnu procjenu poslovne vrijednosti potpisuje firma koja se zbog lažnih procjena neprestano povlači po sudovima vidjeli pravu mjeru poduzetničkog ugleda, možda bismo napokon uočili odakle su stigle zaslužene stigme.
