Zavladala je prava pomama za jugoslavenskim "Amerikancima", osobito onima koji dolaze u posjet starom kraju, a zatim se vraćaju natrag preko oceana. Žene za udaju, udovice, stare cure, djevojke, pa čak i maloljetnice koje glume punoljetnost – sve je to poput male pošasti navalilo na "Amerikance", nadajući se brzoj udaji i još bržem putu u Novi svijet. Pritom im, svaka na svoj način, pjevuši odnedavno najpopularniju pjesmu: "Ne volem te što si lep, već te volem za tvoj džep…" Novine naširoko pišu o takvim slučajevima, pa tako i o onom iz okolice Prijedora, gdje su se – pazite sad ovo – čak sporazumno udružili neki bračni parovi, glumeći obostranu nevjeru, samo da bi namagarčili "Amerikance", uzeli im novac, a zatim netragom nestali…
U Zagrebu je, nakon kratke bolesti, umro Marko Mileusnić, bivši narodni zastupnik u hrvatskom Saboru. Novine objavljuju da je "pokojnik potjecao iz stare graničarske porodice i da se borio u redovima austrijske vojske… Kao mladić se zaposlio u sesvetskoj općini, postavši bilježnikom pod Folnegovićevim načelnikovanjem. Poslije je preuzeo mjesto načelnika i oženio Folnegovićevu kćer, na čiji je nagovor Marko, kao pravoslavni Hrvat, stupio u redove Stranke prava. Narodnim zastupnikom bio je sve do raspuštanja sabora. Bio je zapamćen kao jedan od najšaljivijih zastupnika, čiji su govori uvijek izazivali smijeh i veselost…"
Tko će se u ovo skupocjeno vrijeme upustiti u čitanje romana od 1200 stranica? To se u zagrebačkim Novostima pita književni kritičar S. Galogaža i odmah odgovara da ga svatko može i mora pročitati, "osobito kad je riječ o Vladanu Đorđeviću i njegovom istorijskom romanu 'Car Dušan' koji je doista dobar". Đorđević je, kako navodi Galogaža, "ovaj ogromni roman počeo pisati još 1875. pa ga prekinuo, da bi ga dovršio tek 1915. godine…"
"Ubio sam Bosiljkina muža jer me ona začarala. Ona je u selu poznata kao vještica i bavi se raznim čarolijama. Jedne noći mi je samo rekla 'Uhu, uhu, zbogom duhu', što je meni bio znak da joj ubijem muža…" kazao je na sarajevskom sudu stanoviti Živko Kovač (21), braneći se da mu uopće nije bila nakana da ubije "dobrog čovjeka". Najveći broj svjedoka koji se pojavio u sudnici bio je na njegovoj strani, a protiv pravoslavke Bosiljke Drakulić. Presudnu ulogu odigrao je sudski vještak koji je ustvrdio da se ovdje "radi o eklatantnom primjeru sugestije. Mladić je sasvim normalan, ali je zločin počinio pod sugestijom Bosiljke Drakulić, bez svoje volje…" Bosiljka je osuđena na smrt vješanjem, a Živko na osam godina teške tamnice. Oboje su iz sudnice na nosilima odneseni u bolnicu, jer su već oboje na samrti – boluju od tuberkuloze u zadnjem stadiju.
