Zanimljivu sličicu iz poslijeratnog Bitolja objavljuju zagrebačke ‘Novosti’ i u njoj i ovo: ‘Bitolj nije maleno, iako je sada u najvećem dijelu razoreno mjesto. U njemu su mnoge škole, u njemu je vojska, u njemu su mnogi uredi… Sva ta inteligencija koja u gradu radi izgleda, čini nam se, kao da radi na robiji, a moglo bi joj se pomoći osnutkom stalnog pozorišta. Grci su svojedobno podignuli zgradu za pozorište i imali su u njoj mnoge grčke pozorišne i operne trupe. Grci, koji su u Bitolju ostali, vidjeli bi u stalnom pozorištu, kojeg bi naša država osnovala, dokaz da nismo samo za ratovanje i borbu i to bi ih lakše i brže izmirilo s novim prilikama i opreke se ne bi osjećale tako silno kao sada, a i vratili bi se oni koji su tu mnoge i mnoge godine živjeli, a pobjegli pred ratnim zulumom, pa bi grad opet procvjetao…’

Na prijedlog ministra poljoprivrede i voda Velizara Jankovića ministar saobraćaja Korošec izdao je naredbu o uvođenju u svakodnevni saobraćaj posebnih teretnih vlakova za prijevoz povrća na relaciji Novi Sad – Beograd i Novi Sad – Zagreb. U naredbi se navodi ‘da se uvidila važnost Novog Sada kao povrtlarskog središta koji je prije rata dnevno u Beč, Berlin i Budimpeštu izvozio više od 50 vagona povrća… Na ovaj način očekuje se da će se ne samo pomoći novosadsko povrtlarstvo, nego i da će uslijed toga pojeftiniti i život u Zagrebu i Beogradu…’ još se kaže u spomenutoj naredbi.

Svi gradski uredi u Zagrebu dobili su okružnicu kojom se određuje da se ubuduće, u svim uredovnim spisima gradskog poglavarstva, imaju koristiti latinski nazivi za mjesece – januar, februar, mart, april, maj… a ne kao dosad siječanj, veljača, ožujak, travanj… Razlozi se ovako objašnjavaju: ‘Kako, s neznatnim izuzecima, u čitavom civiliziranom svijetu prevladavaju latinska imena mjeseci i kako su ta imena i u našem narodu svakom obrazovanom čovjeku dobro poznata, bit će svakako najpraktičnije da se ta imena uvedu i u čitavom službenom saobraćaju kraljevstva SHS…’

‘Beč nas je godinama tlačio i njemačkoj pjesmi nije više mjesto ovdje’, govorili su jedni nogometaši. A drugi: ‘U toj pjesmi nije bilo nikakvog izazova, a i vi ste u Beču pjevali srpsku, hrvatsku i slovensku himnu, pa vas u tome nitko nije sprečavao…’ Kad se na kraju nisu mogli sporazumjeti tko je u pravu izbila je žestoka tučnjava između pristalica i protivnika Beča, nogometaša istoga kluba – ‘Concordie’ – u gostionici ‘Zagreb’ u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, pa su morali uredovati oni najmanje uspaljeni.