Na gradskim izborima u Beogradu premoćno su pobijedili komunisti, dobivši 3622 glasovne kuglice, pa su tako – po srpskom izbornom zakonu – od ukupno 45 mjesta gradskih zastupnika, dobili njih 30, te mjesto gradskog načelnika i njegova zamjenika. Već sada se zna da će novi gradonačelnik biti Filip Filipović (42), rođen u Čačku, bivši profesor na sveučilištu u Petrogradu, gdje je i završio studij na Fizičko-matematičkom fakultetu i gdje je objavio i većinu svojih matematičkih i pedagoških radova. Pred sam rat vratio se u Beograd i tu postao sekretar Socijalističke radničke partije Srbije. Mobiliziran je na početku rata, potom zarobljen i interniran u Aschach, u Gornjoj Austriji. Nakon oslobođenja postao je sekretar Radničke komore, a kasnije i sekretar Komunističke partije. Već u prvom novinskom intervjuu Filipović je najavio brojne promjene u upravljanju glavnim gradom.
Iz Pariza dolazi vijest da su francuske vlasti na cijeli jedan dan zatvorile južni željeznički kolodvor jer su dobile povjerljivu informaciju da se upravo tu sprema atentat na Nikolu Pašića, predsjednika jugoslavenske mirovne konferencije. Policija je u međuvremenu objavila da su ‘ove mjere poduzete jer se saznaje da je u Pariz iz Italije stigao jedan Crnogorac koji je spremao na Pašića jednaki atentat, kakav je bio izveden i na Esad-pašu Toptanija…’ Ime atentatora je poznato, ali se u interesu istrage njegovo ime ne objavljuje. Novine također podsjećaju da je Esad-paša Toptani bio turski general i albanski političar, koji je u vrijeme rata bio na strani Antante, istakavši se u pomoći srpskoj vojsci u vrijeme njezina povlačenja kroz Albaniju. Poslije rata proglasila ga je Narodna skupština Albanije za kralja, ali ga je prije stupanja na prijestolje albanski atentator Avni Rustem ubio u Parizu.
‘Kad se Rusi sastanu, onda ili se kartaju ili pričaju o smrti’, kaže Mihail Petrovič Arcibašev već u prvom činu svoje drame ‘Ljubomora’ koju upravo igra u Zagrebu ansambl ruske dramske grupe iz Moskve. Arcibašev, poznat kao veliki cinik, tom se izrekom zapravo podruguje svojim vlastitim junacima, pa uz nju reda i mnoge druge, primjerene i za druge ljude i za druga podneblja. Kazališni kritičari tako navode i neke izreke, posebno one o ženama koje, kako kažu, nisu daleko ni od našeg svijeta – u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori…. Kao što je ona o Semjonu Semjonoviču, činovniku, ‘koji se već trideset godina ne bavi ničim drugim nego vinom, jelom, spavanjem i ženama. Jednu je otjerao, druga ga je ostavila, dok ga treća vara…’ Ili onu o vjernosti: ‘Apsolutne vjernosti nema. Žene su častohlepne, zavodljive, podle, kokete i vole sve lijepe i glupe muškarce… Sve drugo o bračnom životu je laž…’ Igra je bila tipično ruska, kaže jedan kritičar, i dodaje: ‘Svakako nije loše što smo u doba kad je Rusija toliko popularna, započeli baš Rusima…’
Stanovita gđica M. (novine joj ne navode ime i prezime) zaustavljena je na Narodnom trgu u Splitu i odmah potom upozorena da ne smije gradom šetati bez – čarapa! Sve to novine, ne bez ironije, komentiraju: ‘Ona tako šeće Zagrebom, Sarajevom, Dubrovnikom, pa se pitamo koji je to moralni princip natjerao mjesno državno redarstvo da joj zabrani šetnju bez čarapa baš u Splitu..?’
