Djelo svjetski poznatog kipara Vojina Bakića, nakon što je zbog pogrešne krvno-političke slike uporno bilo prešućivano 90-ih godina, a njegovi spomenici uništavani, od 2000. ipak se vratilo u javnost. Organiziraju se izložbe, neka njegova djela vade se iz deponija, vraćaju na svoja mjesta ili su obnovljena, pišu se knjiga i monografije o njemu, a u njegovom rodnom Bjelovaru čak je povodom stogodišnjice rođenja organizirana i izložba fotografija. Ipak, ako bi neki poštovalac umjetnikovog djela htio odati počast Bakićevim zemnim ostacima, našao bi se u čudu jer grob na Mirogoju u kome počiva, nema ni krstaču s njegovim imenom, a kamoli što više.
Na to je upozorio dugogodišnji Bakićev prijatelj Dušan Matić, ističući da su na tom grobnom mjestu također sahranjeni kipareva žena Ljuba koja je tragično poginula 1952., majka Jelena umrla 1971., sin Zoran koji je umro početkom 1992. i sam Vojin koji je umro krajem te godine. Nakon kipareve smrti, pravo korištenja groba naslijedili su njegovih četvero unuka.
- Niz godina na grobu su bila obilježja Vojina, Zorana i Jelene, ali su nestala. Nema nikakvih oznaka s njihovim imenima, osim kamene nadgrobne ploče s uklesanim imenom Ljube Bakić. Sada je na grobu križ s imenom Ljerke Orešković, Vojinove snahe, koja je umrla 22. decembra 2014., kaže Matić.
Podsjeća da su članovi Bakićeve obitelji, 1995. pokušali zabraniti SKD ‘Prosvjeti’ štampanje i raspačavanje monografije o kiparu. Monografija koju je napisao Tonko Maroević, izašla je ipak tri godine kasnije, a 2007. je u izdanju ‘Euroknjige’ štampana i Matićeva knjiga ‘Vojin Bakić moj prijatelj’. Zanimljivo je da se Ljerka Orešković Bakić nije gnjavila formalnostima kad je 1992. provalila u stan Vojina Bakića dok je ovaj zbog teške bolesti ležao u bolnici.
- Vojin je od nje pismeno tražio da iziđe iz stana, Rasprava po tužbi zbog ometanja posjeda nije održana zbog Bakićeve smrti, ističe Matić koga je pokojni umjetnik imenovao skrbnikom i koji je ove događaje objavio o svojoj knjizi.
Matić je podsjetio i da je zahvaljujući nebrizi Bakićeve familije, atelje na Rokovom perivoju u samom centru grada u lošem stanju koje se nije promijenilo ni nakon višekratnog pisanja medija. Tako je umjesto hrama umjetnosti bivši Bakićev atelje postao ruglo, smatra Matić.
Postavlja se također pitanje da li bi oni koji su imali koristi od Bakićevog glasa, opusa i imovine ipak trebali nešto učiniti kako bi odali minimum pažnje onome tko im je to omogućio, ali i da li bi se u ovaj slučaj trebale uključiti institucije kao što su Ministarstvo kulture i Grad Zagreb.
