Nakon puna tri desetljeća, proteklog su se mjeseca u virovitičkom caffe-baru Cug (imenovanom tako radi lokacije na željezničkom kolodvoru, a ne po ‘cuganju’, tj. gutljaju alkohola) napokon susreli glumac Kazališta Virovitica Goran Koši i crnogorska pjesnikinja, književnica, humanitarka i profesorica francuskog čiji su radovi uvršteni u pjesničke antologije i školske čitanke Gordana Sarić. Ta je Nikšićanka bila gošća Roklicerove večeri, priredbe koja u Cugu subotom navečer okuplja umjetnike svih ‘fela’ iz cijele Hrvatske, a ponekad i regije, uglavnom iz Sarajeva i Beograda. To se okupljanje organizira u znak sjećanja na lani preminulog Roberta Roklicera, književniku, dramaturgu i glumca koji je po uzoru na poznatija zagrebačka Jutra poezije slične susrete s umjetnicima bio pokrenuo u Virovitici.
Iako se do susreta u Cugu Gorana i Gordan nisu ‘uživo’ vidjeli, znali bi se čuti telefonom: za vrijeme ratnih sukoba, bili su posebno brižni jedno prema drugome
Gordana je u Cug stigla preko Fužina i Zagreba, gdje se publici u Europskom domu predstavila ljubavnim i dječjim pjesama te francuskim šansonama; Goran je u svoj grad ‘doletio’ s glumačkih proba u varaždinskom teatru, ponajprije stoga da vidi predstavu ‘Bizarno’ Narodnog pozorišta Timočke krajine ‘Zoran Radmilović’ što se prikazivala u sklopu festivala Virkas i potom pozdravi svoje kolege iz Zaječara. Njihovu je prijateljstvu započetom prije puna tri deseljeća također kumovao cug, ali tada kao pojam za potez na crno-bijeloj ploči, kada se nekome šuh, šah, šeh ili mat zadaju u svega dva ‘cuga’. Naime, u Virovitici se od 1979. do 1987. godine održavao Memorijalni šahovski turnir ‘Boško Buha’, u spomen na legendarnoga partizanskog dječaka-bombaša a u povodu dana oslobođenja grada od fašističkog terora: na turniru su se okupljali pionirski prvaci pokrajina i republika nekadašnje državne zajednice. Nadmetanje ponajboljih šahovskih viteza i vitezica u staroj igri dovitljivosti i pameti bilo je takve kvalitete da se smatralo neslužbenim prvenstvom Jugoslavije u juniorskoj kategoriji, što potvrđuje i to da su mnogi mladi natjecatelji kasnije ostvarili zavidnu šahovsku karijeru. Inače, tradicija šaha u Virovitici seže još do davne 1924. godine, kada je ondje osnovano peto po redu šahovsko društvo u Hrvatskoj, odmah nakon dvaju zagrebačkih, osječkog i varaždinskog. Djeca koja bi dolazila na virovitičkog ‘Boška Buhu’ bila bi smještana po kućama svojih vršnjaka, pa su tako kod Košijevih ugošćeni Gordanina kći Nataša i sin Igor. - Nataša je kao pionirska prvakinja Crne Gore pet puta dolazila u Viroviticu na turnir. Potom se deset godina nije ozbiljnije bavila šahom, a onda su je pozvali da brani boje crnogorske reprezentacije na Šahovskoj olimpijadi u ruskom Bakuu te Europskom prvenstvu u islandskom Reykjaviku. Danas je farmaceutkinja u Beogradu, živi ondje u braku u kojem ima kći Lunu. Igor je pak dvaput bio na virovitičkom turniru, a u šahu je još aktivan, pa je tako neki dan osvojio pehar na turniru u Dubrovniku – tumači nam Gordana. Iako se do subotnjeg susreta u Cugu Gorana i Gordane nisu ‘uživo’ vidjeli, znali bi se čuti telefonom: za vrijeme ratnih sukoba, bili su posebno brižni jedno prema drugome. Kad je na svoj virovitički pjesnički nastup stigla sva u bijelom, svojom je šarmom i svojevrsnom lepršavošću pri čitanju vlastitih pjesama i izvođenju francuskih šansona očarala ne samo njega nego i sve prisutne. Vazda, kažu kritičari, razigrana, otvorena, nasmijana i srdačna, ta se umjetnica diči time što je mnogi smatraju pravom princezom pozitivne energije.
- Sve što je kultura i umjetnost, to sam ja: stvorena sam za nešto uzvišeno i plemenito, pa često i ne znam koji je dan i što se oko mene ‘realnoga’ dešava. Uvijek kažem da mi energija dolazi iz ljubavi prema ljudima. Poštujem različitosti i svima na svijetu idem ususret s osmijehom i raširenim rukama. To je moj zaštitni znak – kazala je virovitičkoj publici žena koja se kulturom i umjetnošću doista bavila otkako zna za sebe. Još kao malena djevojčica, prije polaska u školu, u dvorištu obiteljske kuće priređivala je priredbe za susjede i prijatelje, a tijekom školovanja je bila iznimno aktivna u dramskim, recitatorskim, literarnim i glazbenim sekcijama. Dok je studirala u Sarajevu, bila je članica tamošnjega Akademskog pozorišta, a često je nastupala i u radijskim emisijama za omladinu. Na nastupu u Virovitici Gordanu je pratio pjevač i pjesnik Damir Maras iz Fužina, koji na delničkoj radio-stanici uređuje i vodi emisiju ‘Ako te pjesnik ljubio nije’, a cilj mu je što češće i čvršće povezivanje umjetničkih duša cijele regije i svih prostora bivše zajednice: - On mi je prijatelj po duši i brat svim srcem: našli smo se u poeziji, umjetnosti, kulturi života i humanizmu, pa smo kao jedno srce u dva tijela – kaže Gordana, prisjećajući se za Novosti i svog pokojnog supruga Momčila, uvaženog liječnika koji je slovio za strastvenog ljubitelja plemenite šahovske vještine. Štoviše, u njegovu se čast od 2014. godine u Nikšiću održava memorijalni turnir. No dok je Gordana također voljela šah i svoga Momu posvuda pratila, on baš nije bio sklon slušanju poezije i zapisivanju vlastitih stihova, ali se sa svojom suprugom odlično nadopunjavao te joj pružao punu podršku i razumijevanje u svemu što radi.
- Šah, baš kao i poezija, spaja ljude – kazala je Gordana na kraju svoga virovitičkoga gostovanja, neizmjerno sretna što joj je nastup uveličao dugogodišnji a dotad ‘uživo’ nepoznati prijatelj i imenjak Goran. Njegova podrška, zagrljaj i priče ‘oči u oči’ o svemu što im se događalo kroz protekla tri desetljeća bile su joj možda i veća nagrada od iznimne pozitivne energije kojom je virovitička publika nagradila njezinu osobnost i stihove izvedene te subotnje večeri.
